{"id":858,"date":"2019-07-05T14:24:15","date_gmt":"2019-07-05T14:24:15","guid":{"rendered":"https:\/\/vojnakrajina.ffzg.unizg.hr\/?page_id=858"},"modified":"2025-04-02T15:26:59","modified_gmt":"2025-04-02T13:26:59","slug":"razvoj-krajine","status":"publish","type":"page","link":"https:\/\/vojnakrajina.ffzg.unizg.hr\/en\/razvoj-krajine\/","title":{"rendered":"Razvoj krajine"},"content":{"rendered":"
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t

The History of the Military Frontier until 1578<\/h2>\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t

with Special Reference to the Wider Context <\/h2>\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t

Author:<\/b> Filip \u0160imunjak
(\u00a92019.)<\/p>\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t
\n\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t
\n\t\t\t\t
\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t

U ovom eseju \u0107emo se prije svega pozabaviti razvojem Hrvatsko-slavenske vojne krajine unutar konteksta cjelokupne krajine Ugarskog Kraljevstva. Povremeno \u0107emo se, tamo gdje je to neophodno ili korisno, dotaknuti i osmanske strane, no zbog opsega rada ona \u0107e nam ipak ostati izvan fokusa.[1]<\/a><\/p>\n

Po\u010detak Vojne krajine mo\u017eemo tra\u017eiti ve\u0107 u kasnome srednjem vijeku. Ve\u0107 1352. godine Osmanlije stupaju na europsko tlo osvajanjem Galipolja odakle \u0107e ubrzo krenuti njihovo daljnje osvajanje Europe. Tada\u0161nji ugarski kralj Ludovik An\u017euvinac (1342. \u2013 1382.) nije shvatio ozbiljnost situacije i stoga nije zapo\u010deo provedbu protuosmanskih obrambenih mjera.[2]<\/a> Formiranje \u201eobrambenog pojasa\u201c protiv Osmanlija mo\u017eemo vidjeti tek u vrijeme Sigismunda Luksembur\u0161kog (1387. \u2013 1437.) \u0161to ne \u010dudi s obzirom na to da je i sam kod Nikopolja 1396. gotovo izgubio \u017eivot i shvatio razmjere osmanske opasnosti. Sigismund je po\u010deo preuzimati velika\u0161ke utvrde u donjem toku Dunava, ve\u0107 1397. uspostavlja militia portalis<\/i>, tj. vojnu obvezu za kmetove u slu\u010daju opasnosti,[3]<\/a> a sve vi\u0161e nudi smje\u0161taj Srbima koji bje\u017ee pred Osmanlijama te oni postaju konjanici (husari) i vojnici na grani\u010dnom prostoru. Uz militia portalis<\/i> (\u201elokalna milicija\u201c) glavninu vojske je i dalje \u010dinila tzv. banderijska vojska. Milicija i banderij nisu bili staja\u0107a vojska, ve\u0107 su se podizali prema potrebi iz \u010dega i proizlazi njihova najve\u0107a mana \u2013 iako je takav oblik vojske bio pogodan za srednjovjekovno ratovanje i za ofenzivne kampanje, u trenutku kada Osmansko Carstvo prelazi u ofenzivu, a Ugarska se brani, takav je sustav postao nepogodan. Naime, milicija i banderiji su se sporo podizali te su bili podizani tek kada bi do\u0161la vijest o opasnosti, a to je vrlo \u010desto bilo u trenutku kad je ve\u0107 osmanska vojska bila preblizu da bi se adekvatno pripremila obrana.[4]<\/a><\/p>\n

Sigismund je, potresen porazom na Nikopolju i vo\u0111en svojim ambicijama igranja ve\u0107e i va\u017enije uloge u europskoj politici, morao organizirati stabilnu obranu prema Osmanlijama. Godine 1408. osnovao je \u201eZmajev red\u201c koji \u0107e postati temelj protuosmanske lige kojoj \u0107e se priklju\u010diti srpski, vla\u0161ki, bosanski, bugarski i albanski vladari i istaknuti magnati.[5]<\/a> Jedan od klju\u010dnih doga\u0111aja u konsolidaciji obrane mo\u017eemo vidjeti u zaposjedanju Beograda ugovorom u Tati sa srpskim despotom Stefanom Lazarevi\u0107em iz 1426. godine.[6]<\/a> Razvoju obrane je svakako pomogao i interregnum<\/i> u Osmanskom Carstvu izme\u0111u 1402. i 1413. godine koji je privremeno obustavio napredovanja prema Europi. Beograd je po smrti despota Lazarevi\u0107a 1427. godine pre\u0161ao u ruke Sigismunda te \u0107e od tada \u010diniti klju\u010dnu to\u010dku u obrani Ugarske. Sigismund je bio sna\u017ean vladar koji se jo\u0161 uvijek nosio s Osmanlijama \u201erame uz rame\u201c te je tako iz rata protiv Osmanskog Carstva (1414. \u2013 1419.) iza\u0161ao kao pobjednik i uspio nametnuti neke odredbe pora\u017eenoj strani. Njegove reforme rezultirale su odre\u0111enim pomacima \u2013 po\u010deo se razvijati sustav obrane u dva \u201esloja\u201c temeljen na va\u017enim utvrdama koji \u0107e u kona\u010dnici doraditi tek Matija Korvin, jer \u0107e nakon smrti Sigismunda 1437. godine na prijestolju sljede\u0107a dva desetlje\u0107a sjediti nesposobni vladari koji nisu napravili ve\u0107e pomake u obrani.[7]<\/a><\/p>\n

U vremenu izme\u0111u smrti Sigismunda i dolaska Korvina (izme\u0111u 1437. i 1458.) u ratu protiv Osmanlija najvi\u0161e se proslavio Ivan Hunyadi (tzv. Sibinjanin Janko) \u2013 sposoban i hrabar zapovjednik, vojvoda Transilvanije, koji je vodio vi\u0161e uspje\u0161nih ratova s Osmanskim Carstvom. Ipak, ovo \u201eme\u0111urazdoblje\u201c obilje\u017eio je veliki poraz kr\u0161\u0107anskih snaga kod Varne 1444. godine. Pobjede kr\u0161\u0107ana ohrabrile su papu da sazove kri\u017earski rat \u2013 na poziv su se odazvali Vladislav III., kralj Poljske (od 1434.) te Ma\u0111arske i Hrvatske (od 1440.), Ivan Hunyadi i \u0110urad Brankovi\u0107, srpski despot. Prvi pohod krenuo je 1443. godine, ali se vojska ubrzo vratila zbog zime \u2013 no, prije toga su uspjeli izvojevati nekoliko pobjeda. Istovremeno se u Albaniji di\u017ee pobuna pod Kastrioti(\u0107)em, a despot Konstantin (budu\u0107i car Bizantskog Carstva) kre\u0107e u ofenzivu s Moreje prema unutarnjoj Gr\u010dkoj i obnavlja razru\u0161eni Heksamilijski zid (sru\u0161ili Turci 1423. godine).[8]<\/a> Godine 1444. sklopljen je sporazum kr\u0161\u0107ana i sultana \u2013 deset godina primirja, manja ovisnost Vla\u0161ke i povratak \u0110uradu izgubljenih zemalja. Iako je sporazum bio iznimno povoljan, u kona\u010dnici je kr\u0161\u0107anska strana, vo\u0111ena arogancijom koju su stvorile pobjede te pritiskom pape, odlu\u010dila nastaviti pohod, ali je \u0110urad istupio iz saveza zadovoljan dogovorom sa sultanom. Kona\u010dno, kri\u017earska vojska se susre\u0107e sa sultanom kod Varne 10. studenog 1444. godine te biva te\u0161ko pora\u017eena, a u bitki je umro i kralj Vladislav.[9]<\/a> Hunyadiju je kona\u010dno zadan te\u017eak udarac 1448. godine porazom na Kosovom polju (tzv. Druga bitka na Kosovu). Osmanlije su u dva navrata, 1440. i 1456. godine, poku\u0161ali osvojiti Beograd, ali nisu uspjeli. U ovom periodu osmanska opasnost postaje ve\u0107a nego ikada prije \u2013 29. svibnja 1453. godine pao je Konstantinopol i tako je sa svjetske pozornice nestalo Isto\u010dno Rimsko Carstvo \u2013 veliki \u0161ok za Europu i najava onoga \u0161to se sprema dr\u017eavama balkanskog prostora. Tijekom druge opsade, svega tri godine nakon pada Bizanta, Beograd je te\u0161kom mukom obranjen, ali je ubrzo kuga poharala grad te je od bolesti pao i jedan od heroja obrane, Ivan Hunyadi.<\/p>\n

Sljede\u0107u va\u017enu etapu predstavlja vladavina Hunyadijeva sina Matije Korvina (1458. \u2013 1490.) koji je proveo opse\u017ene reforme \u2013 u njegovo se vrijeme kraljevska vlast po\u010dela u Hrvatskoj i Slavoniji osje\u0107ati puno ja\u010de nego za njegovih prethodnika.[10]<\/a> Korvin je, osim reforme obrane o kojima \u0107emo ne\u0161to vi\u0161e re\u0107i uskoro, proveo i uspostavu prve profesionalne vojske s nekim elementima staja\u0107e, tj. ono \u0161to se u historiografiji naziva \u201ecrna vojska\u201c kralja Korvina.[11]<\/a> Sredinom 1460-ih, nakon pada Bosne 1463. godine, zapo\u010dinje period od gotovo 50 godina mira izme\u0111u Ugarske i Osmanskog Carstva \u0161to je Korvin vje\u0161to iskoristio. Godine 1469. uspostavljena je prva kapetanija u Senju nakon \u0161to je on, zajedno s Oto\u010dcem i Brinjem, oduzet Frankopanima \u2013 razlog je, me\u0111u ostalim, bio i pribli\u017eavanje frankopanskog kneza Stjepana II. austrijskom vladaru i mleta\u010dkom du\u017edu te je vladar bio zabrinut zbog eventualnog \u0161irenja utjecaja susjednih sila na prostor Senja.[12]<\/a> Ranije su ve\u0107 osnovane Jaja\u010dka i Srebreni\u010dka banovina (banat) u svrhu obrane od novih prodora \u2013 osnovane su na prostoru sjeverne Bosne koji je Korvin osvojio u pohodima 1463\/4. godine.[13]<\/a> Za povijest Hrvatske i Slavonije najva\u017enija je odluka bila ujedinjenje funkcije bana Dalmacije i Hrvatske s banom Slavonije u jedinstvenu funkciju 1476. godine.[14]<\/a> Reformama su izme\u0111u 1464. i 1476. godine formirane dvije linije utvrda, kako navodi P\u00e1lffy: Sz\u00f6r\u00e9ny, Orsova, Szentl\u00e1szl\u00f3, Beograd, Zemun, \u0160abac, Srebernik, Jajce, Knin, Skradin i Klis<\/i> (ju\u017enija linija) te Lugos, Kar\u00e1nsebes, Temi\u0161var, Petrovaradin, manje utvrde Srijema, Dubica, Krupa, Biha\u0107 i Senj<\/i> (sjevernija linija).[15]<\/a> Sustav ipak nije bio savr\u0161en \u0161to je u svojoj analizi dokazao Ivan Jurkovi\u0107. Naime, prostor Slavonije i Srijema imao je prirodnu prepreku prema Osmanlijama, tj. rijeku Savu i Dunav te je tako, iako ravni\u010darski prostor, bio relativno siguran od upada. S druge strane prostor Hrvatskog Kraljevstva nije imao prirodne prepreke. Imao je, dodu\u0161e, brdovit i nepristupa\u010dan teren te mnogo \u0161uma, ali ta je \u201eprednost\u201c bila i mana \u2013 u vi\u0161e navrata se znalo dogoditi da Osmanlije zahvaljuju\u0107i toj \u201eprednosti\u201c upadnu potpuno neprimije\u0107eno na prostor Hrvatske (naro\u010dito u kasnijim razdobljima nakon pada Beograda).[16]<\/a> Korvinove reforme rezultirale su postojanjem koherentnijeg sustava kojim se moglo lak\u0161e upravljati, a isto je tako omogu\u0107eno br\u017ee podizanje vojske u slu\u010daju opasnosti. Me\u0111utim, istovremeno se zbog ograni\u010denih resursa Kraljevstva i zbog sve ve\u0107e osmanske opasnosti vojno djelovanje po\u010dinje sve vi\u0161e svoditi isklju\u010divo na defenzivnu ulogu. Korvinove su reforme imali za cilj stvoriti \u201etampon zonu\u201c na prostoru susjednih dr\u017eava kako bi se osmanskoj opasnosti suprotstavilo izvan teritorija Ugarske i Hrvatske.[17]<\/a><\/p>\n

Ve\u0107 se u vrijeme Korvina na Hrvatsku i Slavoniju gledalo kao na periferiju Zemalja krune sv. Stjepana \u2013 gubitkom Dalmacije i njenih luka te dolaskom na vlast slabe dinastije Jagelovi\u0107 takav se periferni polo\u017eaj dodatno u\u010dvrstio \u2013 Hrvatska je bila na margini Kraljevstva.[18]<\/a> Marginalizacija je, prema mi\u0161ljenju Borislava Grgina, bila najizra\u017eenija u vrijeme Vladislava II. i Ludovika II. Jagelovi\u0107a \u2013 njima je hrvatski prostor bio zanimljiv isklju\u010divo radi obrambene uloge. Nedostatak novca za u\u010dinkovitu obranu u kombinaciji sa slabom dinastijom doveo je do postepenog pribli\u017eavanja hrvatskog plemstva vladaru susjednog kraljevstva, tj. Ferdinandu Habsburgu.<\/p>\n

Godine 1482. pao je prostor Hercegovine, a ubrzo pada i ve\u0107i dio Srebrni\u010dke banovine i neki dijelovi hrvatskog teritorija. Osmanske provale na prostor Hrvatskog Kraljevstva postaju sve \u010de\u0161\u0107e, a kako se na tronu nakon Korvina ponovno nalazi niz slabih vladara plemstvo se na\u0161lo u velikoj mjeri prepu\u0161teno samo sebi u pitanju obrane.[19]<\/a><\/p>\n

Do 1520-ih godina, kada kre\u0107u nove osmanske ofenzive, pod vodstvom sultana Sulejmana, Korvinov je sustav bio zapu\u0161ten \u2013 utvrde su bile u lo\u0161em stanju, a sustav reagiranja vojske je u potpunosti zamro. Jurkovi\u0107 razdoblje izme\u0111u 1513. i 1529. godine naziva fazom \u201esloma Korvinova sustava\u201c kao rezultat pada niza va\u017enih utvrda toga sustava \u2013 \u0160apac i Beograd (1521.), Knin (1522.) i Jajce (1528.).[20]<\/a> Tijekom vladavina dinastije Jagelovi\u0107 zemlja je ekonomski, socijalno i politi\u010dki uni\u0161tena.[21]<\/a> Padom Beograda otvoren je put prema unutra\u0161njosti Ugarske te ubrzo padaju utvrde oko donjeg Dunava, ali i Knin te jo\u0161 neke utvrde \u0161to rezultira brzim uru\u0161avanjem \u201eju\u017ene linije\u201c. Vapaji Berdinanda Frankopana na saboru u N\u00fcrnbergu (1522. godine) na kojem je upozoravao njema\u010dke stale\u017ee i o Tebi se radi kad susjedova ku\u0107a gori<\/i> nisu urodili plodom \u2013 do kraja 1520-ih godina Osmanlije \u0107e osvojiti gotovo cijeli prostor \u017eupanija ju\u017ene Ugarske uz Dunav i Savu te gotovo cijeli prostor srednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva.[22]<\/a> U ovo vrijeme, \u0161to je posebno va\u017eno za na\u0161 prostor, hrvatske stale\u017ee u borbi protiv Osmanlija po\u010dinje sve vi\u0161e pomagati Ferdinand Habsbur\u0161ki slanjem nov\u010dane pomo\u0107i i vojske, uz pristanak kralja Ludovika (naime, u me\u0111uvremenu su sklopljeni brakovi izme\u0111u dinastija, a Ferdinand je 1521. godine o\u017eenio kraljevu k\u0107er Anu Jagelovi\u0107). Na taj je na\u010din Ferdinand jo\u0161 aktivnije zakora\u010dio na prostor Hrvatske \u2013 pomo\u0107 naravno nije bila potaknuta vladarevim altruizmom ve\u0107 pragmati\u010dno\u0161\u0107u. Naime, Ferdinand je po\u010deo graditi na prostoru Hrvatske i Slavonije sli\u010dan sustav kakav je i Korvin poku\u0161ao ranije na prostoru balkanskih dr\u017eavica \u2013 po\u010deo je graditi \u201etampon zonu\u201c ispred svojih posjeda u Austriji.[23]<\/a> Istovremeno se s uru\u0161avanjem Hrvatskog Kraljevstva javlja i nova \u201e(polu)profesionalna vojska\u201c, tj. uskoci, kojoj se u toj fazi uglavnom priklju\u010duju pripadnici prognanog plemstva \u2013 uskoci su s prostora Senja i Klisa imali zadatak braniti pozadinu od provala Osmanlija, ali isto tako i vr\u0161iti prodore na osmanski prostor.[24]<\/a> Mo\u017eemo re\u0107i da je ve\u0107 1520-ih godina po\u010delo formiranje \u201eVojne krajine\u201c u kasnijem zna\u010denju tog naziva \u2013 Ferdinandove profesionalne trupe preuzimaju sve vi\u0161e utvrda, javljaju se usko\u010dke postrojbe, a i financiranje obrane hrvatsko-slavonskog prostora sve vi\u0161e ovisi o novcu koji dolazi \u201eizvana\u201c.<\/p>\n

Kralj Ludovik II. Jagelovi\u0107 poku\u0161ao je poraziti Osmanlije u odlu\u010duju\u0107oj bitki kod Moha\u010da 29. kolovoza 1526. godine, ali u tome nije uspio te i sam pogiba. Uz problem s Osmanlijama do\u0161lo je i do i do gra\u0111anskog rata izme\u0111u Ferdinanda Habsbur\u0161kog i Ivana Zapolje. Na kratko \u0107emo samo skrenuti s teme razvoja krajine na pitanje gra\u0111anskog rata jer \u0107e on biti va\u017ean faktor za razumijevanje situacije u narednim desetlje\u0107ima. Ivan Zapolja izabran je za kralja na saboru u Sz\u00e9kesfeh\u00e9rv\u00e1riju 11. studenog 1526. godine, ali pravna osnova njegove krunidbe nije bila, kako to \u010desto navode povjesni\u010dari, odluka Ugarskog sabora iz 1505. godine da strani vladar ne mo\u017ee biti izabran za kralja.[25]<\/a> Odluka je bila va\u017eno propagandno oru\u0111e za njegov izbor, ali legalnost njegove krunidbe proizlazi iz odluke sabora te pra\u0107enja tri tradicije krunidbe: krunjen je u Sz\u00e9kesfeh\u00e9rv\u00e1riju, krunjen je krunom sv. Stjepana i krunio ga je vode\u0107i prelat Ugarske.<\/p>\n

Sli\u010dna situacija je i s Ferdinandom Habsbur\u0161kim koji se pozivao na niz ugovora o nasljedstvu izme\u0111u Habsburgovaca i Matija\u0161a Korvina (1463), odnosno Habsburgovaca i Jagelovi\u0107a (1491. i 1506) te na svoj brak s Anom Jagelovi\u0107 (iz 1515. godine) \u2013 sve to poslu\u017eilo je za propagandu i dobivanje potpore, ali nije bila osnova za nasljedstvo.[26]<\/a> Temelj njegove krunidbe bio je slobodni izbor ugarskih stale\u017ea u Po\u017eunu 16. prosinca 1526. godine. Valja napomenuti da je Ferdinand dobio potporu vode\u0107ih magnata Ugarskog Kraljevstva, dok je Zapolja na saboru u Sz\u00e9kesfeh\u00e9rv\u00e1riju uglavnom dobio potporu ni\u017eeg plemstva. Hrvatska i Slavonija su se tako\u0111er na\u0161le podijeljene u ovom sukobu \u2013 na saboru u Cetingradu (1. sije\u010dnja 1527.) hrvatski su stale\u017ei izabrali Ferdinanda za svog kralja, ponajvi\u0161e zbog pomo\u0107i koju im je do tada pru\u017eao u ratu (iako se u tzv. Cetingradskoj ispravi pozivaju na ranije spomenute ugovore). Slavonski su stale\u017ei u Dubravi kod \u010cazme (6. \u2013 8. sije\u010dnja 1527.) priznali izbor Zapolje za kralja, pri \u010demu su klju\u010dnu ulogu imali ban Krsto Frankopan i zagreba\u010dki biskup \u0160imun Erd\u0151dy.[27]<\/a><\/p>\n

Zapolja je ubrzo pora\u017een u bitki kod Tokaja 27. rujna 1526. godine nakon koje bje\u017ei u Transilvaniju. Ferdinand je napredovao te je kona\u010dno okrunjen za kralja 3. studenog 1527. godine sa sva tri segmenta kao i Zapolja: u Sz\u00e9kesfeh\u00e9rv\u00e1riju, s krunom sv. Stjepana i krunio ga je vode\u0107i prelat Ugarske, s dodatkom da je Ferdinanda zajedno s biskupom okrunio i palatin \u010dime je htio poslati poruku da je njegov legitimitet ja\u010di.[28]<\/a> Iste je godine poginuo i Krsto Frankopan \u010dime je potpora Zapolji u Slavoniji opasno naru\u0161ena \u2013 bez mnogo potpore i \u201estjeran u kut\u201c kraljevstva Zapolja se 1528. godine okrenuo za pomo\u0107 sultanu, a ta \u0107e ga odluka ve\u0107 kroz nekoliko godina pretvoriti u de facto<\/i> vazala Osmanskog Carstva.<\/p>\n

Ferdinand se na\u0161ao u te\u0161kom polo\u017eaju \u2013 morao je organizirati grani\u010dno podru\u010dje prema Osmanlijama, a nije imao \u201epredaha\u201c od ratovanja da to provede. Ve\u0107 1529. godine Be\u010d se na\u0161ao pod prvom opsadom. Novi poku\u0161aj uslijedio je 1532. godine, ali je hrabar otpor Nikole Juri\u0161i\u0107a kod Kisega uspio zadr\u017eati Osmanlije dovoljno dugo da im zbog vremena pohod na Be\u010d postane neisplativ.[29]<\/a> Ubrzo je 1533. godine potpisano primirje \u2013 Osmanlije su odlu\u010dili krenuti u pohod na Perziju (1534. \u2013 1535.), a va\u017enu je ulogu imalo i otvaranje tzv. \u201emediteranskog fronta\u201c Ferdinandovog brata, cara Karla V., naspram Osmanlija.[30]<\/a><\/p>\n

Istovremeno financiranje hrvatske i slavonske granice sve vi\u0161e preuzimaju Koru\u0161ka, Kranjska i \u0160tajerska. Pomo\u0107, iako ju kao takvu doma\u0107i ljudi \u010desto nisu percipirali, \u0161alje i Ferdinand u vidu habsbur\u0161kih \u0161panjolskih\/njema\u010dkih trupa.[31]<\/a> Njihov dolazak potaknuo je i probleme u vidu nadle\u017enosti \u2013 1486. godine palatin je definiran kao vrhovni zapovjednik \u201ezemlje i njezinih stanovnika\u201c, no habsbur\u0161ke trupe nisu bile stanovnici zemlje te su nastali problemi po pitanju tko je kome nadle\u017ean.[32]<\/a> Do sporazuma u Velikom Varadinu 1538. godine Habsburgovci su ipak uspjeli napraviti neke korake prema stabilizaciji granice. Jo\u0161 od Moha\u010dke bitke glavnu rije\u010d vodili su Ferdinandovi zapovjednici, \u0161to je dodatno olak\u0161ano \u010dinjenicom da na ugarskom prostoru od 1530. godine niti nema palatina ve\u0107 umjesto njega postoji locumtenens regni<\/i> Hungariae<\/i> koji nema vojne ovlasti, ali igra va\u017enu ulogu u savjetovanju oko vo\u0111enja operacija. Ve\u0107ina odluka donosi se unutar \u201eratnog vije\u0107a\u201c koje \u010dine glavni zapovjednik i njegovi pomaga\u010di (Feldmarschall<\/i>), a u Be\u010du klju\u010dnu ulogu igra ratni kabinet (Kriegssekret\u00e4r<\/i>) \u2013 ovakav sustav ipak je bio nedovoljno centraliziran i funkcionalan.[33]<\/a><\/p>\n

Sli\u010dna situacija doga\u0111a se i na prostoru Hrvatske i Slavonije gdje ban sve vi\u0161e gubi svoje vojne ovlasti i stvara se zasebni \u201ekraji\u0161ki\u201c zapovjedni sustav koji je bio potpuno neovisan o banu i Saboru. Na \u201esre\u0107u\u201c za hrvatski prostor vremenom se glavni smjer osmanskih napada prebacuje na Panonsku nizinu te ju\u017eni dijelovi granice postaju \u201esekundarni\u201c front na kojem se uglavnom bori protiv bosanskih trupa. Od sredine 16. st. niti jedna velika osmanska ofenziva predvo\u0111ena sultanom ili velikim vezirom ne\u0107e i\u0107i ovim prostorom. Godine 1528. ban Petar Keglevi\u0107 prepustio je Biha\u0107 kralju \u010dime je formirana druga kapetanija nakon one u Senju \u2013 tzv. Biha\u0107ka kapetanija.[34]<\/a> Prvim kapetanom imenovan je Erazmo von Thurn. U ovom periodu po\u010dinje i ve\u0107e naseljavanje tzv. \u201eVlaha\u201c i \u201euskoka\u201c koji \u0107e biti va\u017ean faktor u obrani, ali tek od kraja 16. i po\u010detka 17. stolje\u0107a.[35]<\/a><\/p>\n

Va\u017ean doga\u0111aj 1538. godine predstavljaju pad Dubice i Jasenovca na slavonskom prostoru[36]<\/a> te pad Vrane na dalmatinskom prostoru \u2013 padom ovog va\u017enog upori\u0161ta Venecija je dodatno potisnuta prema obali, a Zadar se na\u0161ao bez prepreke izme\u0111u grada i Osmanlija. Kada 1540. godine umire Ivan Zapolja, Ferdinand kre\u0107e u realizaciju sporazuma u Velikom Varadinu, tj. preuzimanje utvrda kako bi postao jedini vladar. Uspje\u0161no je vra\u0107ena Pe\u0161ta, Sz\u00e9kesfeh\u00e9rv\u00e1r i jo\u0161 neka mjesta, na \u0161to je sultan vrlo brzo odgovorio jer mu se nije svidio takav pomak u odnosu snaga. Ve\u0107 1541. godine pala je Buda i uspostavljen je budimski pa\u0161aluk. Ipak, Sulejman nije htio potpuno preuzeti sve dijelove te je stoga podr\u017eao Ivana Sigismunda Zapolju (tada tek dijete od godinu dana), sina Ivana Zapolje, za kralja Ugarske \u2013 izbor koji nikada nisu prihvatili ugarski, hrvatski, ali niti slavonski stale\u017ei.[37]<\/a> Zemlje Krune sv. Stjepana postale su o\u010dito podijeljene na tri dijela \u2013 ostatke Ugarskog Kraljevstva, prostor osmanske okupacije i prostor Transilvanije u vazalnom odnosu prema Osmanlijama. Gotovo 40% srednjovjekovnog Ugarskog Kraljevstva bilo je sada pod Osmanlijama, a jo\u0161 oko 20% pod Transilvanijom.[38]<\/a><\/p>\n

U narednim godinama Sulejman je osvojio Sz\u00e9kesfeh\u00e9rv\u00e1r, Siklos, P\u00e9cs, Esztergom itd. \u010dime je stvorena \u010dvrsta linija utvrda oko Bude. Padom Esztergoma 1543. godine Be\u010d je postao bli\u017ei jednoj velikoj osmanskoj utvrdi nego \u0161to je Ljubljana (sredi\u0161te Kranjske) bila Jajcu.[39]<\/a> Napredovanja su uslijedila i na prostoru Slavonije gdje pada Jasenovac, a ubrzo 1544. godine i prostor Moslavine.[40]<\/a><\/p>\n

Be\u010d je kona\u010dno shvatio da nema vremena za \u010dekanje i po\u010dela se organizirati ozbiljnija grani\u010dna obrambena regija, a za \u0161to su u Hrvatskoj i Slavoniji ve\u0107 od ranije postojali dobri temelji. Cijelo Kraljevstvo Ugarske po\u010delo je sve vi\u0161e ovisiti o novcu \u201eiz zale\u0111a\u201c, tj. iz tzv. Svetog Rimskog Carstva te ostalih habsbur\u0161kih posjeda. Ne treba krivo zaklju\u010diti da je Ugarska tada bila siroma\u0161na zemlja \u2013 naime, Ugarska je u drugoj polovici 16. stolje\u0107a ostvarivala ve\u0107e prihode od Zemalja Krune sv. Vaclava (oko 700 000 forinti) i otprilike jednako kao i Austrijske Nasljedne Zemlje (800\/900 000 naspram izme\u0111u 750\/800 000 u Ugarskoj).[41]<\/a> Ugarska je tako\u0111er bila najve\u0107i svjetski izvoznik mesa i sukladno tome jedan od najve\u0107ih uzgajatelja stoke, a imala je i velike izvore va\u017enih metala, poglavito srebra.[42]<\/a> Me\u0111utim, tro\u0161kovi odr\u017eavanja granice i vojnih posada su postali toliko veliki da je bilo nemogu\u0107e funkcionirati bez pomo\u0107i izvana.[43]<\/a><\/p>\n

Va\u017enu ulogu u formiranju novog sustava imali su Niklas Graf zu Salm (vrhovni zapovjednik cijele habsbur\u0161ke vojske) i Pal Varday (locumtenens <\/i>i vrhovni prelat kraljevstva). Ve\u0107ina utvrda bila je jo\u0161 u vlasni\u0161tvu plemi\u0107a te se pristupilo njihovom potpunom preuzimanju (npr. Siget, Eger, Gyula) ili stavljanju dijela carske vojske u utvrde (npr. Papa), a ponegdje su podignute i nove utvrde.[44]<\/a> Utvrde koje su smatrane slabima su poru\u0161ene, ali su isto tako mnoge i dodatno fortificirane \u2013 uglavnom je rije\u010d tek o manjim zahvatima (podizanje palisada i sl.), ali pojedine klju\u010dne utvrde su utvr\u0111ivali talijanski arhitekti (Komarom, Gyor, Eger, Kessa, Szolnok\u2026). Tako\u0111er se razvija i sustav obavje\u0161tavanja o dolasku osmanske vojske putem pucnjeva i vatre (Kreidschuss und Kreidfeuersystem<\/i>), a sustav se implementira i na Hrvatsko-slavonskoj krajini od 1538. godine.[45]<\/a> Okosnicu obrane nosile su velike (glavne) utvrde oko kojih se nalazilo nekoliko manjih (pomo\u0107nih) utvrda. Iako su zahvati davali rezultata ipak je jo\u0161 uvijek nedostajalo centralizirano tijelo koje bi rukovodilo cijelim sustavom.<\/p>\n

Kada je 1551. godine po\u010dela realizacija tajnog sporazuma izme\u0111u Ferdinanda i Ivana Sigismunda o predaji Transilvanije u zamjenu za 100 000 forinti i neke druge posjede u \u0160leskoj do\u0161lo je do brze Sulejmanove reakcije.[46]<\/a> U novom velikom naletu osmanske vojske 1552. godine padaju Temi\u0161var, Veszprem, Palota i Szolnak, a na slavonskom prostoru Virovitica i \u010cazma.<\/p>\n

Tih 1550-ih godina se sve vi\u0161e vidi trend imenovanja pojedinaca kao zapovjednika ve\u0107ih regija, a vremenom \u0107e se kristalizirati \u0161est kraji\u0161kih cjelina:<\/p>\n

    \n
  1. Croatian Frontier<\/b><\/li>\n
  2. Slavonian Frontier<\/b><\/li>\n
  3. Kani\u0161ka krajina (Ugarska krajina izme\u0111u Drave i Balatona)<\/b><\/li>\n
  4. Gyorska krajina (Ugarska krajina izme\u0111u Balatona i Dunava)<\/b><\/li>\n
  5. Krajina rudarskih gradova<\/b><\/li>\n
  6. Gornjougarska krajina<\/b>[47]<\/a><\/li>\n<\/ol>\n

    Godine 1554. kona\u010dno je imenovan novi palatin (nakon pauze od 24 godine) \u2013 Tomas Nadasdy. Uz to Nadasdy je zapovijedao i utvrdama oko Sigeta, ju\u017eno od Balatona. Ovdje valja ukratko istaknuti da su ugarski i hrvatsko-slavonski plemi\u0107i uvelike sudjelovali u obrani krajine, a gotovo da nije bilo plemi\u0107a koji nije na ovaj ili onaj na\u010din sudjelovao u ratnim sukobima na granici.[48]<\/a> Pojedine obitelji su \u010dak i postale slavne zbog svojih podviga i vi\u0161e generacije je vr\u0161ilo visoke funkcije na krajini \u2013 za na\u0161 prostor to su primjerice Zrinski, Dra\u0161kovi\u0107i i Erdodyji. Stoga moramo odbaciti tvrdnje nekih ranijih povjesni\u010dara da je Ugarska postala \u010disti \u201esatelit\u201c Habsburgovaca \u2013 u funkcioniranju krajine veliku su ulogu imali lokalni plemi\u0107i, a nije slu\u010dajnost ni da je Kraljevstvo Ugarske bilo druga po redu titula u naslovima Habsbur\u0161kih vladara.[49]<\/a> Postojala je i odre\u0111ena vertikalna fluidnost te su se pojedinci mogli istaknuti kroz uspje\u0161nu karijeru i dosegnuti visoke funkcije \u2013 kao dobar primjer mo\u017eemo uzeti Nikolu Juri\u0161i\u0107a, \u010dovjeka za kojeg nismo sigurni niti odakle je rodom. Ro\u0111en u Senju oko 1490. godine (\u010dak niti godinu ne znamo), po\u010deo je svoj uspon s dna te se brzo istaknuo i napredovao \u2013 sve do zapovjednika kranjske vojske, pa do Ferdinandovog poslanika u Carigrad 1530. godine, a ubrzo nakon uspje\u0161ne obrane Kisega 1532. godine dobio je od Ferdinanda i barunski naslov.[50]<\/a><\/p>\n

    Sredinom stolje\u0107a postaje jasno da sustav ne mo\u017ee funkcionirati bez sna\u017enije centralizacije te je kona\u010dno 1556. godine osnovano Be\u010dko ratno vije\u0107e \u2013 ista godine kada padaju va\u017ene utvrde Kostajnica i Novi. Rije\u010d je o tijelu stru\u010dnjaka koji su se redovito sastajali i koje donosi odluke u ime vladara pa su ih u vojnim pitanjima morali slu\u0161ati ban i palatin.[51]<\/a> Bilo je to prvo takvo tijelo u Europi, a unutar njega su djelovali razni stru\u010dnjaci \u2013 za arsenal, za gradnju utvrda, za opskrbu hranom, za pla\u0107u vojnika itd., a i\u0161lo se toliko u organizaciju da je ve\u0107 1557. utemeljen poseban ured za gradnju pontonskih mostova preko rijeka, a od 1569. godine i nadle\u017eni ured za gradnju utvrda.[52]<\/a> Ve\u0107 se od ranije vode popisi vojske na krajini, a tijelo vodi i diplomaciju prema Osmanlijama. Sve to, uz stvari kao uspostavu velikih arsenala (Be\u010d, Graz, Ljubljana, Innsbruck\u2026), gradnju utvrda po najnovijim standardima (Gyor, Szatmar, Karlovac\u2026), sve ve\u0107u upotrebu vatrenog oru\u017eja, kako topova, tako i pu\u0161aka te pove\u0107anje broja vojnika u Ugarskom Kraljevstvu argumenti su za tvrdnju da se ve\u0107 od sredine 16. stolje\u0107a u kraljevstvu vide naznake \u201evojne revolucije\u201c koja \u0107e svoj vrhunac dosegnuti u drugoj polovici 17. st.[53]<\/a><\/p>\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t

    \n\t\t\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t
    \n\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\n\t\t\t\t\t\t\t\"Vojna\t\t\t\t\t\t\t\t<\/a>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t\t\t\t

    Odsjeci Vojne krajine od Transilvanije do Jadrana<\/b>\u00a0
    (\u0160tefanec 2011, 496).<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t

    \n\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\n\t\t\t\t\t\t\t\"Krajina\t\t\t\t\t\t\t\t<\/a>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t\t\t\t

    Slavonska vojna krajina 1556. godine<\/b>
    (izradio Filip \u0160imunjak).<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

    \n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t\t\t\t

    Na na\u0161em prostoru va\u017ean je doga\u0111aj odluka kralja Ferdinanda u suradnji sa stale\u017eima Unutarnje Austrije da se na Hrvatsko-slavonskoj krajini uzdr\u017eava stalna pla\u0107eni\u010dka vojska pod zapovjedni\u0161tvom jednog zapovjednika \u2013 na tu je du\u017enost imenovan Ivan Lenkovi\u0107 koji je tako\u0111er bio i zapovjednik Hrvatsko-slavonske vojne krajine. U njegovo vrijeme, 1558. godine, podignut \u0107e se utvrda Nehaj iznad Senja kao va\u017ena to\u010dka obrane.[54]<\/a> Na krajini su kao pomo\u0107 glavnom zapovjedniku djelovali ratni savjetnik stale\u017ea Unutarnje Austrije, Mustermeister<\/i> (zadu\u017een za popise), Knegszahlmeister <\/i>(ratni blagajnik), Proviantmeister <\/i>(zadu\u017een za opskrbu) te, posebno samo za Hrvatsku krajinu, Leutnant <\/i>koji je imao zadatak pomagati glavnom zapovjedniku krajine.[55]<\/a><\/p>\n

    Gledaju\u0107i ustroj va\u017ena je 1569. godina jer tada dolazi do podjele jedinstvene Hrvatsko-slavonske krajine na dvije odvojene cjeline \u2013 na Hrvatskoj krajini zapovjednik postaje Herbart Auersperg, a na Slavonskoj krajini Vid Halek.[56]<\/a><\/p>\n

    Zagreba\u010dki kaptol je 1544. godine podigao utvrdu Sisak koja \u0107e postati jedna od najva\u017enijih to\u010daka obrane i popri\u0161te slavne bitke nekoliko desetlje\u0107a kasnije.[57]<\/a> Nova sisa\u010dka utvrda djelovala je kao klju\u010dna karika u povezivanju \u201elanca\u201c Slavonske krajine (Koprivnica-Kri\u017eevci-Ivani\u0107) s \u201elancem\u201c obrane na Hrvatskoj krajini.[58]<\/a> Kruhek zaklju\u010duje kako je sisa\u010dka utvrda, prije izgradnje Karlovca, bila jedina fortifikacijska struktura gra\u0111ena prikladno za tada\u0161nje na\u010dine i potrebe ratovanja.<\/p>\n

    Nikola IV. Zrinski, nakon \u0161to je napustio funkciju bana, postaje kapetan Sigeta te od 1563. godine zapovjednik utvrda ju\u017eno od Balatona. U Sigetu \u0107e Zrinski do\u010dekati i veliku, sedmu i posljednju ofenzivu sultana Sulejmana prema Ugarskoj. Ostarjeli i bolesni sultan odlu\u010dio je po posljednji put probati osvojiti Be\u010d, ali mu je na put stao Siget. Opsada je trajala vi\u0161e od mjesec dana, a vodila se za svaki od tri segmenata utvrde.[59]<\/a> U kona\u010dnici je Zrinski poginuo u juna\u010dkom juri\u0161u, a bitku je pre\u017eivjelo svega sedam branitelja.[60]<\/a> Sultan Sulejman umro je od bolesti prije zavr\u0161etka bitke. Istovremeno je pala i Gyula, jo\u0161 jedno va\u017eno sredi\u0161te obrane. Dvije godine kasnije potpisan je mir na osam godina, ali do ve\u0107ih napada ne\u0107e do\u0107i sve do 1591. godine.[61]<\/a> Me\u0111utim, manji sukobi su se i dalje nastavili na pograni\u010dnim prostorima, a dolazilo je i do zauzimanje nekih manjih utvrda \u2013 ovakav na\u010din ratovanja se u historiografiji naziva \u201emali rat\u201c.[62]<\/a><\/p>\n

    Kada je 1564. godine umro kralj Ferdinand do\u0161lo je do podijele austrijskih posjeda izme\u0111u njegovih sinova. Maksimilijan II. je postao nadvojvoda Austrije (Gornje i Donje) te ujedno i kralj Ugarske, a kasnije i car. Drugi sin, Ferdinand II. postao je nadvojvoda Tirola i Vanjske\/Prednje Austrije. Karlo II., tre\u0107i sin, postao je nadvojvoda Unutarnje Austrije (tj. Kranjske, Koru\u0161ke i \u0160tajerske).[63]<\/a> Ovakva podjela pogodovala je budu\u0107em osnivanju ratnog vije\u0107a u Grazu jer je jug zemlje postajao sve samostalniji u vo\u0111enju obrane u odnosu na Be\u010d.<\/p>\n

    Razdoblje primirja od 1568. do 1591. godine omogu\u0107ilo je kona\u010dno formiranje koherentnije granice. Neke mane su ipak opstale te je tako veliki problem bio dualizam vlasti \u2013 s jedne strane su postojali zapovjednici koji su imenovani i upravljaju obranom, a s druge strane su postojali plemi\u0107i i sabori te ban i palatin koji su imali pravo glasa i koji se nisu mirili sa smanjivanjem svoga utjecaja.[64]<\/a> U slu\u010daju Hrvatsko-slavonskog prostora ban je zadr\u017eao upravu nad tri \u017eupanije (Zagreba\u010dka, Vara\u017edinska i Koprivni\u010dka), nad svojom vojskom i nad uskim prostorom utvrda izme\u0111u Gline i Save.<\/p>\n

    Jo\u0161 je jedan problem ostao prisutan \u2013 brzina reagiranja i podizanja habsbur\u0161ke vojske ostala je veoma spora u usporedbi s Osmanlijama.[65]<\/a> Porta je tako\u0111er bila svjesna da je podizanje vojske u feudalnom sustavu i k tome jo\u0161 u razli\u010ditim kraljevstvima veliki problem (pa \u010dak i u dva \u201esustava\u201c jer Ugarsko Kraljevstvo nije bilo dio tzv. Svetog Rimskog Carstva, dok ostali habsbur\u0161ki posjedi jesu). Tako je jo\u0161 1530. godine Ibrahim-pa\u0161a tijekom razgovora s Nikolom Juri\u0161i\u0107em koji je bio na misiji u Carigradu istaknuo razliku mo\u0107i izme\u0111u Habsburgovaca i sultana, gdje s jedne strane Karlo i Ferdinand svaki put moraju po saborima i preko delegacija skupljati vojsku uz veliku muku i nov\u010dana davanja, a s druge strane sultan je samo morao dati naredbu i cijela vojska bi bila spremna za rat.[66]<\/a><\/p>\n

    Sredinom 1570-ih dolazi do manjih sukoba \u2013 bosanski sand\u017eakbeg Ferhat-pa\u0161a pokre\u0107e napade 1573. godine. Va\u017ean je doga\u0111aj pobjeda protiv Osmanlija u bitki kod Buda\u010dkog 1575. godine.[67]<\/a> U kona\u010dnici ipak nije bilo snage za du\u017ei otpor te 1576. godine padaju Bu\u017eim i Cazin, a tijekom 1577. i 1578. godine pada cijeli prostor Pounja, redom: Kladu\u0161a, Sturli\u0107, Ajti\u0107, Pe\u0107i(grad), Ostro\u017eac, Gvozdansko te Zrin. Pad Pounja bio je te\u017eak udarac za Hrvatsko Kraljevstvo, no nije bilo ne\u0161to \u0161to se nije moglo predvidjeti \u2013 1577. godine se u prijedlozima o preure\u0111enju krajine raspravljalo o mogu\u0107nosti povla\u010denja s Une na Glinu.[68]<\/a><\/p>\n

    Godine 1576. Ugarsko Kraljevstvo je od Transilvanije do Jadrana imalo ukupno 123 utvrde i oko 22 500 vojnika na granicama. Od 123 utvrde \u010dak su 72 bile s hrvatsko-slavonskog prostora, ali su na njih otpadalo samo 22% ukupnih tro\u0161kova \u0161to jasno govori da je bilo rije\u010d uglavnom o manjim utvrdama s manje vojnika, a \u0161to pokazuju i popisi vojske po utvrdama iz toga perioda. Za usporedbu, Gyorska krajina je iste godine s devet utvrda tro\u0161ila 14% ukupnih tro\u0161kova, a Gornjougarska krajina na 13 utvrda \u010dak 32% .[69]<\/a> Mo\u017eemo zaklju\u010diti da i brojevi pokazuju ono \u0161to smo prethodno naveli \u2013 da je Hrvatsko-slavonska krajina bila tek sekundarni front, a da su se veliki pohodi vodili u sjevernijim krajevima \u0161to je i o\u010dekivano s obzirom na to da je to bio najlak\u0161i put prema Be\u010du. Brojnost vojske s osmanske strane bila je sli\u010dna \u2013 oko 18\/20 000 vojnika du\u017e granice te oko 7000 spahija u unutra\u0161njosti.[70]<\/a> Osmansko je pograni\u010dno podru\u010dje, barem u 16. stolje\u0107u, bilo i vi\u0161e samodostatno \u2013 tako 1559. godine Budimski pa\u0161aluk pokriva samo 28% vojnih pla\u0107a, ali ve\u0107 1570-ih pokriva oko 90% tro\u0161kova.[71]<\/a><\/p>\n

    Stvari su se po\u010dele ozbiljno mijenjati na Vojnoj krajini kada je 1577. godine sazvano tzv. \u201eBe\u010dko savjetovanje\u201d oko budu\u0107nosti ustroja krajine. Na savjetovanju se poglavito bavilo ugarskim dijelom rati\u0161ta jer je ve\u0107 ranije odlu\u010deno da \u0107e se odr\u017eati poseban sastanak za hrvatsko-slavenski prostor.[72]<\/a> Taj se sastanak odr\u017eao 1578. godine u Brucku na Muri, a na njega nisu bili pozvani predstavnici hrvatsko-slavonskih stale\u017ea jer se dr\u017ealo da \u0107e previ\u0161e brinuti za vlastite interese.[73]<\/a> To nije bio prvi poku\u0161aj reorganizacije ovog dijela krajine, a o njima \u0107e vi\u0161e rije\u010di biti u sljede\u0107em poglavlju. Rezultat sastanka bilo je osnivanje posebnog ratnog vije\u0107a u Grazu koje je imalo za hrvatsko-slavenski prostor jednaku nadle\u017enost kao i Be\u010d za ugarski prostor. Ovakav razvoj doga\u0111aja bio je o\u010dekivan s obzirom na to da su ju\u017ene dijelove granice ionako financirali stale\u017ei Unutarnje Austrije te da je Be\u010d bio poprili\u010dno udaljen, a stoga i odaziv spor.[74]<\/a> Ideja je postojala i ranije, ve\u0107 1574\/5. godine, no sada je kona\u010dno realizirana \u010dime je ostvarena te\u017enja Koru\u0161ke, Kranjske i \u0160tajerske da direktnije kontrolira stvari koje financira.[75]<\/a> Za kraj trebalo bi spomenuti, ako ve\u0107 iz ovog pregleda samo po sebi nije jasno, da je karakter Vojne krajine bio isklju\u010divo defenzivan te sve do kraja 17. stolje\u0107a nije bilo ve\u0107ih habsbur\u0161kih ofenziva \u2013 cilj grani\u010dnog pojasa bio je zaustaviti osmansko prodiranje.[76]<\/a><\/p>\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t

    \n\t\t\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t
    \n\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\n\t\t\t\t\t\t\t\"Krajina\t\t\t\t\t\t\t\t<\/a>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t\t\t\t

    Hrvatska i Slavonska vojna krajina 1577. i odnos s osmanskom stranom<\/b>
    (izradio Filip \u0160imunjak).<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t

    \n\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\n\t\t\t\t\t\t\t\"Kapetanije\t\t\t\t\t\t\t\t<\/a>\n\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t\t\t\t

    Kapetanije na Hrvatskoj krajini (Senj – crveno, Ogulin – \u017euto, Biha\u0107 – zeleno, Hrastovica – plavo, nesvrstano – sivo)<\/b>
    (izradio Filip \u0160imunjak).<\/span><\/p>\t\t\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t<\/section>\n\t\t\t\t

    \n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t\t
    \n\t\t\t\n\t\t\t\t\t\t<\/span>\n\t\t<\/div>\n\t\t\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t<\/div>\n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t
    \n\t\t\t\t\t\t\t\t\t