Povodom tog napuštanja srednjovjekovne utvrde ona se u narodu počinje nazivati Pustom Belom. Pripadnici obitelji Petheo vrlo vjerojatno su 1605., kao što je uklesano iznad ulaza, sagradili i Belu I./Podbelu, kaštel podno ruševina belskoga plemićkoga grada. Moguće je da ova godina ukazuje samo na pregradnju, a ne na izgradnju utvrde. Opis Podbele nalazimo 1607. kada se navodi kako ima dva krila, u sredini visoki toranj, na kutovima četiri obrambene kule, uokolo šance, a prema glavnom ulazu nad kojim se nalazio toranj bio je pokretni most. Samo belsko vlastelinstvo bilo je traženo od Korvinove udovice Beatrice Frankopan i njezinog drugog supruga markgrofa Jurja Brandeburškog , ali je ono do 1728. ostalo u vlasništvu obitelji Petheo de Gerse kada je preminuo Ivan te je 1730. nakon spora između udovice Barbare Falussy i kraljevskog fiska pripalo potonjem. Fisk ga poklanja velikaškoj obitelji Palffy, a 1740. Karlo VI. ga prodaje grofu Ladislavu Erdodyju Novomarofskom za 80000 forinti čime je Ladislav stvorio posjed s obje strane Ivanščice, teritoriju nekadašnjeg grebengradskog i belsko – ivanečkog vlastelinstva. Podbela je upravo u 18. stoljeća bila adaptirana u dvorac. Erdodyji neposredno u blizini kaštela grade barokni dvorac Belu II. s dvije okrugle kule na vanjskome pročelju. Godine 1817. belsko – ivanečko vlastelinstvo vraćeno je potomcima prijašnje obitelji po ženskoj nasljednoj liniji. U podijeli koja je uslijedila vlastelinstvo se dijeli obiteljima Josipović, Lovinčić i Barabaša da bi od 1858., odnosno 1879. barun Ivan Ožegović kupio cijelo vlastelinstvo i stvorio veleposjed obitelji Ožegović kojeg su činila dva dvorca, kapela sv. Marije s grobovima obitelji te gospodarske zgrade između. U njihovom posjedu kaštel ostaje do 1946. kada je nacionaliziran, a dvorac do 1953. kada je prodan. Danas je to masivna jednokatna kamena građevina izduženog pravokutnika, sa snažnim trokatnim tornjem ispred glavnog, zapadnog pročelja dvorca. Okružena je obrambenim kamenim zidom s 4 ugaone cilindrične kule, koji zatvara manje dvorište. Na jugozapadnom dijelu dvorca uz ugaonu kulu je u 18. st. prigrađena prizemna stambena građevina s dvostrukim lukovima nad jarkom s vodom. U 19. st. dolazi do nekih promjena kada se povisuje toranj, mijenjanju se prozorski otvori i neki detalji pročelja što svjedoči o utjecaju romantizma.

Pusta Bela sagrađena je na glavici s triju strana strmog brda, na sjevernim padinama istočnog završetka središnjeg dijela Ivanščice na oko 375 metara visine. Pristup utvrdi bio je moguće samo sa sjevera. Utvrda je u tlocrtu imala oblik trapeza, sjeverni zid od 32m, istočni od 37, južni 39 i zapadni od 36 metara. U središtu se nalaze kružne građevine, vjerojatno ostaci branič-kule za čije postojanje znamo iz opisa 1605. godine. Utvrda se sastojala od samostojeće kvadratne/pravokutne glavne kule u središtu utvrde opisane 1606. godine, zidanog i barem dvorazinskog palasa u zapadnom dijelu utvrde s trima prostorijama u prizemlju i kvadratne/pravokutne kule podignute ulazne na sredini zapadnog obrambenog zida. Danas na površini nisu vidljivi ostaci drugih građevina izuzev okruglog uleknuća u zemlji nastalog urušavanjem svodova nekadašnje cisterne i tragova četvrtastih greda na unutrašnjem pročelju južnog zida koji ukazuju na moguće postojanje unutrašnjih drvenih građevina u tom dijelu dvorišta. Sve do 2004. godine vanjski obrambeni zidovi na pojedinim mjestima su bili očuvani u gotovo izvornoj visini, no došlo je do urušavanja tla pa su na južnoj strani ostali najbolje očuvani, visoki čak i preko 8 metara. Sama utvrda se svrstava u gorske plemićke gradove sagrađene na kamenim vrhovima stožastog oblika tijekom XIII. I XIV. stoljeća u razdoblju romanici. Na utvrdi nisu vršena arheološka istraživanja niti građevinska sanacija.

Kaštel Podbela/Bela I. je kasnorenesansni kaštel sagrađen kao pravokutna utvrda s 4 manje okrugle kule na uglovima i trokatnom pravokutnom ulaznom branič-kulom na sredini zapadnog obrambenog zida. Nalazi se u današnjem naselju Bela na području Novog Marofa na apsolutnoj visini od 200m. Veličina kaštela iznosila je okvirno 41x31m, a unutar obrambenih zidova smještena je masivna jednokatnica pravocrtnog tlocrta, oslonjena zapadnim pročeljem na branič-kulu. Kaštel je okružen plitkim obrambenim jarkom, a do Prvog svjetskog rata tamo se nalazi i drveni most. Središnji dio kaštela dobro je očuvan, dok su obrambene kule djelomično urušene. Kaštel je kao što je već spomenuto ili sagrađen ili obnavljan oko 1605. godine, a ponovno se obnavlja u 18. stoljeću kada je na SZ okruglu kulu i dio bedema naslonjena visoka prizemna pravokutna građevina, koja je premostila obrambeni jarak dvama lukovima. Cijeli se kompleks u 19. st. uređuje u stilu historicizma te je tada ulazna kula povišena za jednu razini, a stari uzi prozori zamijenjeni su današnjim većim. Bela I. se svrstava u skupinu nizinskih renesansnih kaštela talijanskog tipa koje se grade u 15. i 16. stoljeću.

Za kraj valja spomenuti da se uz utvrde vezu i dvije legenda. Prva govori kako su u Beli templari skrivali engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca na njegovu povratku iz Trećeg križarskog rata, no pitanje je li utvrda tada uopće izgrađena. Druga legenda pak spominje mjesto iza novog dvorca gdje je u srednjem vijeku za vrijeme jednog dana spaljeno 60 vještica.