Konjščina (Selnica) - Bulwark of Europe

Utvrda Konjščina (Selnica)

Pozadina Slavonske krajine

Author: Filip Šimunjak
(©2020.)

Utvrda Konjščina (još nazivana i utvrda/kaštel Selnica te Stari grad Konjščina) primjer je nizinske utvrde kasnosrednjovjekovne i ranonovovjekovne arhitekture, tj. riječ je o utvrdi koja u sebi ima ukomponirane gotičke, ali i renesansne elemente fortifikacije, što je čine izuzetno posebnom utvrdom hrvatskog povijesnog prostora. Utvrda se smjestila u srcu Hrvatskog zagorja, neposredno uz današnje mjesto Konjščina, koje se u povijesti (prije nego je ime utvrde „preuzelo“ naziv mjesta) naziva Selnica, po istoimenom potoku koji i danas teče pored utvrde.

Konjščina je imala veoma buran život, usprkos činjenici da zapravo (uz par izuzetnih primjera) nikada nije bila na prvoj crti obrane habsburških zemalja. Buran život nastavila je i nakon kraja osmanske ugroze – primjerice, početak 20. stoljeća dočekala je kao skladište zagrebačkog biskupa. Interes za istraživanjem ove utvrde postoji već od početka 20. stoljeća, a sam početak vežemo uz začetnika hrvatske burgologije i čovjeka koji je pokazao veliku ljubav za utvrde Hrvatskog zagorja, povjesničara Gjuru Szabu (Đuri Szabu) koji se u čak tri svoja djela dotaknuo Konjščine. Kronološki riječ je o sljedećim djelima: Spomenici kotara Krapina i Zlatar (1914. godina), Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji (1920. godina) te Kroz Hrvatsko zagorje (1940. godina). Zahvaljujući Gjuri Szabi i vremenskom rasporedu ovih djela možemo točno pratiti što se s utvrdom događalo u periodu prve polovice 20. stoljeća – iako bi bilo točnije reći da možemo pratiti njeno postepeno propadanje.

U današnje vrijeme interes za utvrdom raste, te je ona početkom 21. stoljeća doživjela i djelomičnu renovaciju, iako valja odmah napomenuti da je današnji izgled utvrde tek sjena njenog nekadašnjeg izgleda. Upravo je i to bio jedan od motiva za pisanje ovog rada, predstaviti utvrdu u njenom nekadašnjem sjaju, a to je uvelike omogućeno arheološkim istraživanjima koja se vode od kraja prošlog stoljeća te radovima proizašlim iz tih istraživanja.

1. Vlasnici utvrde

Prije nego se pozabavimo samom utvrdom i njenom povijesti potrebno je sagledati koje su obitelji vladale Konjščinom u povijesti. Prva i najvažnija obitelj je plemenita obitelj Konjskih, po kojoj će i samo mjesto dobiti ime. Upravo su Konjski zaslužni za izgradnju utvrde Konjščina. Prema dostupnim podacima ne znamo sa sigurnošću podrijetlo ove obitelji, a prvi poznati član obitelji nam je Mihovil/Mihael, plemić rodom iz Rovišćanske županije.[1] Kako se u Rovišćanskoj županiji tijekom 13. i 14. stoljeća spominje grad i posjed Konjska[2] izvjesno je da je obitelj Konjski dobila ime upravo prema tom posjedu. Godine 1275. Ladislav IV. daruje česticu zemlje na posjedu Konjska knezu Bachaleru (Bogdanu), a u oporuci ovoga kneza prvi se put spominje Mihovil, kao zaručnik Bogdanove kćeri Elizabete.[3] U toj oporuci Mihovil i Elizabeta dobivaju neke posjede, od kojih je za nas najvažniji posjed Sveti Dominik kraj Selnice u Zagorju (…possessionem meam. scilicet sanctum Dominicum in Zegeria iuxta Scelniche…) – posjed kojim će Konjski zakoračiti u Hrvatsko zagorje – te posjed Konjska. Mihovil i Elizabeta očito su imali samo jednog sina, Jakoba Mlađeg (Jacobus Pervus) za kojeg znamo iz nekoliko isprava između 1312. i 1331. godine. Jakob je imao dvojicu sinova, starijeg Dominika i mlađeg Petra, a Dominik je prvi član obitelji koji u titulaciji, iako ne uvijek, nosi dodatak „od Konjske“.[4] Dominik će od kralja Ludovika I. dobiti posjed Selnica 1345. godine, a to saznajemo iz potvrde listine koju je kralj izdao 13. listopada 1348. godine.[5] Izgleda kako Dominik nije imao previše interesa za udaljene posjede u Zagorju te je zamijenio dio posjeda oko Selnice kako bi povećao posjede oko matičnog područja uz Konjsku. Budući da je trgovinom umanjio posjed Selnica on je u jednom trenutku sjedinjen sa starijim posjedom koji je dobio njegov djed (Sveti Dominik kraj Selnice) u jedinstveni posjed Selnica-Sveti Dominik (Zelnycha Zenth-Domankus).[6]

Dominikovi nasljednici vodili su borbe oko novog posjeda – najprije su njegovi sinovi, Ladislav i Nikola, morali posjed braniti od kralja Sigismunda Luksemburškog, ali su na kraju dobili potvrdu posjeda 1410. godine. Novi problemi uslijedili su u vrijeme Dominikovih unuka i Ladislavovih sinova, Blaža i Petra. Oni su 1423. godine izgubili posjed Selnica-Sveti Dominik u korist obitelji Celjski, no u konačnici im je posjed vraćen 1437. godine po nalogu kralja Sigismunda.[7] Petar će imati dvojicu sinova, Ivana i Kristofora, koji su nam važni jer njima godine 1477. kralj Matija Korvin izdaje dozvolu da poboljšaju utvrđenje svoje drvene utvrde na posjedu Selnica.[8] Dozvola je gotovo sigurno izdata zbog opasnosti od Osmanlija koji od pobjede kod Varne 1444. godine sve rapidnije napreduju prema unutrašnjosti jugoistočne Europe. Važna informacije je kako očito u to vrijeme već postoji drvena utvrda koju braća žele zamijeniti kamenom utvrdom, tako da možemo reći da već negdje u prvoj polovici 15. stoljeća postoji utvrda na prostoru Selnica, a koju će prema početku 16. stoljeća zamijeniti nova kamena utvrda. Tri godine ranije, 1474. godine, braća od kralja dobivaju dozvolu za održavanje tjednog sajma na posjedu Selnica-Sveti Dominik, a već 1477. to im je pravo potvrđeno i prošireno.[9] Dobivanje sajamskog privilegija govori nam da na posjedu očito već postoji neko naselje veće od običnog sela, a upravo će u ovom periodu fokus obitelji Konjski biti prebačen na njihove zagorske posjede – što je rezultat prodora Osmanlija – stoga ne čudi da od kralja traže sajamski privilegij za Selnicu, pošto im to područje postaje novo središte moći. Zanimljivo je primijetiti da je po popisu župa iz 1501. godine župna crkva Selnice posvećena sv. Dominiku, koji je također bio zaštitnik matične župe obitelji na starom posjedu, dok je 1334. godine župna crkva posvećena sv. Nikolu, u čemu se također može vidjeti povećanje važnosti obitelji u selničkom kraju.[10]

Daljnji uspon obitelji nastavlja se u vrijeme Kristoforovih sinova Jurja i Petra. Oni od kralja Vladislava II. Jagelovića dobivaju 1504. potvrdu svih svojih posjeda.[11] Petar je bio ugledan plemić te je očito radio u interesu kralja i krune, pa mu 21. veljače 1515. godine kralj Vladislav II. izdaje grbovnicu kojom dobiva svoj grb i potvrdu plemstva.[12] Petra je naslijedio Ladislav, o kojem ne znamo ništa više osim imena i podatka da je u njegovo vrijeme obitelj izgubila utvrde Selnica (Konjščina) i Konjska, istoimene posjede uz utvrde te posjed Sušobreg, koje je negdje oko 1540. godine preuzeo Juraj Vragović.[13] On se prestaje spominjati u popisu dimova (poreznih jedinica) za plaćanje poreza godine 1546. te je u narednom razdoblju Ladislavov sin Mihovil uspio povratiti sve posjede.[14] Usprkos uspješnom vraćanju starog obiteljskog posjeda Konjska isti je ubrzo izgubljen zauvijek usred osmanskih osvajanja, te se sada definitivno kao jedino središte obitelji našla utvrda Selnica. U Mihovilovo vrijeme obitelj doživljava novi procvat te on raznim političkim akcijama i obiteljskim vezama proširuje posjede Konjskih na dijelove susedgradsko-stubičkog vlastelinstva – točnije do 1584. godine držao je već 1/5 vlastelinstva sa središtem u donjostubičkoj utvrdi.[15] Veliki ugled potvrđen je statusom ugarskog baruna, kojeg Mihovil dobiva 10. svibnja 1603. godine od zajedničkog ugarsko-hrvatskog sabora, čime se obitelj uzdiže s plemićkog na velikaški status.[16] U njegovo vrijeme obitelj je došla i do posjeda na Gradecu (današnja stara jezgra grada Zagreba), točnije zidane kuće uz Kamenita vrata. Posjed će se kasnije proširiti i na branič-kulu uz sama vrata te ostati u obitelji do njenog izumiranja.[17]

Nakon Mihovila stvari nisu baš najjasnije u obiteljskom stablu Konjskih. Izvjesni članovi obitelji, Mihovil i Petar, dobila su 9. veljače 1647. godine status grofova (1649 wurde die Grafenwürde des Michael und Petrus K. im kroat. Landtage publicirt).[18] Emilij Laszowski u svojim neobjavljenim podacima o genealogiji Konjskih stavlja Mihovila kao sina Mihovila (starijeg), ali ne spominje Petra.[19] Recentna knjiga Stari grad Konjščina navodi kako su oni braća i sinovi Mihovila (starijeg) te da je njihov otac imao brata Kristofora, koji je imao sinove Jurja i Gašpara.[20] Krešimir Regan stavlja još jednu generaciju između njih i Mihovila (starijeg) te tvrdi da je Mihovil imao dva sina, Karla Kristofora i Jurja Gašpara, te da je Karlo imao sina Petra, a Juraj sina Mihovila, te da su stoga Petar i Mihovil zapravo bratići, a Mihovil (stariji) im je djed, a ne otac.[21] S obzirom na to da je Krešimir Regan prilikom istraživanja zagrebačkog posjeda naišao na dokument o dugu Juraja Gašpara (vidi fusnota 17), vjerojatno je njegova genealogija točnija, no budući da to nije fokus ovog rada nije se ulazilo dublje u problematiku od čiste konstatacije da postoje nedosljednosti među autorima. Kako god bilo negdje unutar te generacije obitelj Konjski nestaje, tj. ostaje bez muškog nasljednika – dakle negdje u ranim godinama druge polovice 17. stoljeća, a zadnji muški član Konjskih nosio je ime Mihovil.

Zanimljiv podatak donosi nam Baltazar Adam Krčelić, koji navodi kako je dobio 1763. godine pismo grofa de Sieciechowa koji piše sljedeće: … Vaše će me Gospodstvo učiniti svojim zahvalnim dužnikom, ako budete voljni, da mi … javite što Vam je poznato o obitelji Konszky. Na temelju isprava moram naime vjerovati, da je pokojni grof Petar Konszky, bratuled posljednjeg pokojnog Mihajla(Mihovila), nedvojbeno moj pradjed. Taj je Petar kao pukovnik Ferdinanda III., cara i kralja ugarskog, slavno poginuo u Šleskoj u nekom okršaju sa Šveđanima. Zbog toga ni o njemu ni o njegovu jedincu sinu, također Petru, o pokojnom djedu, nije se dosad u Hrvatskoj našlo nikakvih podataka … On je zadržao stari grb svoga roda, na kojem je bijeli konj … na zelenoj livadi, a polovica konja isto tako bijelog nad kacigom, ali je promijenio prezime u Wiesenhütter ili „Čuvar livade“.[22] Iz ostatka pisma proizlazi da grof u svom posjedu već ima neke dokumente koji potvrđuju podrijetlo te daje točan opis grba obitelji Konjski. Međutim ne znamo da li je ovaj podatak točan ili ne, a jedino što sa sigurnošću znamo je kako grof nije uspio dokazati podrijetlo i vratiti posjede.

Posjed Selnica-Sveti Dominik nalazio se od druge polovice 17. stoljeća u rukava više obitelji, a ubrzo nakon izumiranja Konjskih dolazi u ruke obitelji Čikulini.[23] Negdje u ovom vremenu, potkraj 17. stoljeća, pored utvrde se podiže dvorac, tzv. „Novi grad Konjščina“ te dvije gospodarske građevine, koje se vide na kartama vojnih izmjera Habsburške Monarhije te na katastarskom planu utvrde i okolice iz godine 1868.[24] Nakon smrti posljednjeg muškog člana te obitelji, Ivana Franje Čikulina, 1746. godine, posjed preko ženske linije (njegove nećakinje) prelazi u ruke obitelji Sermage. Istovremeno je odlučeno da će se pokretna imovina posjeda razdijeliti na tri dijela – između obitelji Sermage, samostana te fonda za misne zaklade. Prilikom te podijele nastao je 11. lipnja 1746. popis inventara koji je izradio plemićki sudac Stjepan Bedeković, a popis cijelog inventara nedavno je objavljen u knjizi Stari grad Konjščina (str. 152 – 195).

Godine 1772. utvrda i okolni objekti dolaze pod vlast zagrebačkog biskupa. Ostat će u vlasništvu biskupa (od 1853. nadbiskupa, nakon uzdizanja zagrebačke biskupije na rang nadbiskupije) sve do kraja Prvog svjetskog rata kada ga je novoosnovana Kraljevina SHS nacionalizirala i oduzela. Godine 1914. i 1920. posjed se još uvijek nalazi u vlasništvu nadbiskupa prema navodima Gjure Szabe.[25] U međuvremenu je 1919. godine započelo provođenje agrarne reforme u Kraljevini te posjed u jednom trenutku oduzet nadbiskupu, a Gjuro Szabo 1940. godine navodi kako je Stari grad: Dugo vremena pripadao zagrebačkim biskupima, nu agrarna ga reforma oduzela i sada je prepušten propasti …[26]

Danas se utvrda nalazi pod jurisdikcijom Općine Konjščina te je 1997. godine započela obnova utvrde koja traje sve do danas, a u konačnici bi utvrda trebala biti uređena djelomično kao muzejski prostor, a djelomično kao prostor za predstavljanje proizvoda lokalnih gospodarstava.[27]

2. Povijest utvrde

Kako je već konstatirano kralj Matija Korvin dao je braći Kristoforu i Ivanu Konjskom 1477. godine dozvolu da bolje utvrde svoju drvenu utvrdu.[28] Kada se kretalo s arheološkim istraživanjima bilo je logično za pretpostaviti kako se drvena utvrda nalazila na istom mjestu kao i kamena – tj. da je stara utvrda samo bolje utvrđena. Međutim, arheološka istraživanja nisu našla nikakve tragove drvene utvrde na mjestu današnje kamene, te je konstatirano kako stariji slojevi gradnje nisu utvrđeni i zaista je malo vjerojatno da ih je bilo.[29] S tim u vidu lokacija starije drvene utvrde još uvijek je nepoznata, a Krešimir Regan nagađa da se ona ne mora nužno nalaziti u današnjoj Konjščini budući da je više lokaliteta uz potok Selnica u jednom trenutku nosilo isto ime.[30] U ovom periodu razvija se i trgovište uz utvrdu (oppidum Zelnicza Zenth Domankus), a Josip Adamček smješta nastanak trgovišta u drugu polovicu 15. st., što se i poklapa s dobivanjem privilegija za održavanje sajma iz 1474. godine.[31]

Pretpostavlja se da su gradnju kamene utvrde dovršili već braća Kristofor i Ivan koji su i dobili dozvolu za njeno podizanje (no, moguće je da je dovršena u vrijeme Kristoforovih sinova Petra i Jurja). U prilog tome da je gradnja dovršena u vrijeme braće govori i struktura same utvrde koja je iznutra podijeljena na dva jednaka dijela pregradnim zidom, tako da se dobiva dojam kao da je građena za (su)život dvije porodice.[32] Slijedeći tu nit vodilju mogli bismo datirati završetak gradnje kamene utvrde negdje u prvo desetljeće 16. stoljeća. U prilog tome govori i činjenica da se početkom stoljeća Konjski spominju kao vlasnici castellum Zelnycha-Zenth-Domokus (kaštela/utvrde u Selnici-Svetom Dominiku), a uz utvrdu u tom razdoblju nastaje i kurija (curia Koynzka-Zenth-Domokus).[33] Od 16. stoljeća nadalje sve je češća upotreba naziva Konjsko, prema obitelji, za naselje Selnica u blizini utvrde (Conscae seu Selniciae).[34]

Jedno je sigurno, a to je da utvrda već stoji u punoj snazi 1545. godine, kada imamo prve pouzdane podatke o njenom postojanju. Budući da izvor iz 1545. godine spominje opkop oko utvrde (… Wildensteina je neprijatelj već gotovo uhvatio, no on ostavi konja i skoči u dubok jarak utvrde)[35] on je morao nastati prije, a pretpostavlja se da je utvrda dodatno utvrđena na renesansni način u vrijeme Juraja Vragovića, koji je oko 1540.-te godine preuzeo posjed Selnica od obitelji Konjski.[36] Je li utvrda dodatno ojačana po modernim bastionskim obrascima u vrijeme Vragovića ili pak Konjskih ne znamo, no utvrda je očito bila veoma važan fortifikacijski faktor Hrvatskoj zagorje te nije slučajnost što se ban Nikola IV. (Šubić) Zrinski odlučio oduprijeti osmanskoj vojsci godine 1545. upravo u blizini utvrde Konjščina.

2.1. Bitka protiv Osmanlija 1545.

Bitka protiv Osmanlija odigrala se 4. svibnja 1545. u blizini utvrde Konjščina, a za nju saznajemo iz izvješća 5. svibnja iste godine, koje šalje njemački zapovjednik štajersko-koruških snaga Wildenstein.[37] Tijekom travnja 1545. godine osmanska je vojska, nekih 7 do 10 tisuća vojnika, harala po Slavonskoj krajini pod vodstvom bosanskog paše Ulama, hercegovačkog sandžak-bega Malkoča te požeškog sandžak-bega Murata. Habsburška vojska počela se podizati kako bi odgovorila na prijetnju te je Wildenstein – zajedno s kapetanima Pavlom Rattkayem, Franjom Tahijem i Stjepanom Držićem – došao sa 600-ak konjanika, dok je hrvatski ban Nikola IV. Zrinski podigao banske čete, a u pomoć su mu došli i neki velikaši, kao npr. knez Juraj Frankopan Slunjski, Petar Erdedy, Stjepan Blagajski i dr.[38] U međuvremenu su osmanske snage nastavile prodirati dublje preko Varaždina te se u konačnici, na prodoru prema Zelini, 3. svibnja našli u blizini utvrde Konjščina, koja je tada u vlasništvu Jurja Vragovića. Isti dan, u noći nedjelje 3. svibnja, stigla je tamo i habsburška vojska.

Sljedećeg jutra došlo je do primirja uz dogovor da će u boju „100 na 100“ snagu odmjeriti odlični i najsnažniji od vojnika obje vojske.[39] U jedan tren Osmanlije su proglasili da je primirje gotovo, izašli iz šume te svim snagama napali habsburške trupe koje nisu bile spremne odgovoriti na iznenadni napad pa su se mnogi vojnici, najprije pješaci, a zatim i konjanici, obeshrabreni počeli povlačiti i bježati u obližnje šume. Ban Zrinski se također krenuo povlačiti, prema utvrdi Konjščina, nakon što je njegov najodlučniji konj kojeg je zvao Mrkaš bio ranjen.[40] Mrkaš, nakon što je drugi puta teško ranjen kopljem, padoše neposredno prije mosta koji vodi u utvrdu te je Zrinski jedva spasio živu glavu bježeći pješke u utvrdu. Wieldensteina je zadesila slična sudbina te je u jednom trenutku morao skočiti u jarak utvrde kako bi se spasio (…malo je nedostajalo da skonča bijednom smrću utopivši se u vodi, da nije Stjepan Baletić, vješt plivač, skočio zajedno s njim i pravovremeno mu pružio pomoć … iz duboka ga vodena ponora izvuče za njegovu dugačku bradu, te ga izbavi u utvrdu…).[41]

Obje strane imale su tek manje gubitke, kako sam Wieldenstein navodi u izvješću: … da su Hrvati i on izgubili većinu konja, ali vojske nije mnogo izginulo, a ni ropstva dopanulo.[42] Ipak, veliki „poraz“ habsburške strane bila je sramota proizašla iz bježanja i sakrivanja u utvrdu i šume. Kada se u konačnici habsburška vojske regrupirala, osmanska se već bila povukla – začuđujuće nisu iskoristili pobjedu i opljačkali i popalili okolni kraj te su se nakon bitke okrenuli i krenuli natrag prema Banja Luci.

2.2. Seljačka buna 1573.

U pregledu vlasnika vidjeli smo da je Mihovil Konjski u drugoj polovici 16. stoljeća već uvelike proširio svoje posjede na prostoru susedgradsko-stubičkog vlastelinstva pa stoga ne čudi da se i sama utvrda Konjščina našla u problemima tijekom poznate bune 1573. godine. Ipak, utvrda je bila presnažna i nepremostiva fortifikacijska prepreka za obične seljake koji su je bezuspješno opsjedali sve do završetka bune, a izgleda kako su selnički seljaci u buni sudjelovali od samog početka.[43]

Nakon završetka pobune Mihovil Konjski sazvao je 1. ožujka 1573. godine sud za pobunjene kmetove, na koji je kao suce pozvao dvadeset i dva plemića sa zadaćom da presude o krivici i kazne njegove pobunjene kmetove.[44] Mihovil je pred sucima optužio kmetove da su zanemarili vjernost i poslušnost (što je nedopustivo za kmeta prema njegovom gospodaru) te skovali neizrecivu i strašnu urotu i u konačnici podigli vojsku, izabrali kapetane i desetare i napali njegovu utvrdu.[45] Kmetovi su se branili tvrdeći da su bili natjerani i uvučeni u ovu pobunu protiv svog gospodara nagovorom i prijetnjama zločinaca Ambroza Gupca i Ivana Posanca.[46] Plemićki sud, naravno, nije imao nimalo razumijevanja na krajnji oblik neposluha kmetova te su donijeli presudu prema zakonima i propisima Kraljevine Slavonije koja je glasila: … da se, od dvojice spomenutih kapetana koje su izabrali pobunjeni kmetovi, jedan raščetvori, a drugi da se nabije na kolac; svi drugi buntovnici, kmetovi gospodina Mihajla Konjskoga, optuženi i protiv istog gospodina osuđeni, osuđuju se na gubitak glave i svih svojih dobara …[47] Tako je krvavo ugušena seljačka buna na selničkog posjedu, nabijanjem kmetova na kolce, vješanjem po drveću, odsijecanjem nosova, ušiju i ruku i koje kakvim drugim metodama kažnjavanja.

Nekoliko desetljeća nakon kraja seljačke bune, početkom 17. stoljeća, Konjščina je promijenila vlasnika. U ovom periodu prestala je osmanska opasnost za sjeverozapadne krajeve današnje Hrvatske, pa je tako i Zagorje bilo sigurno. Nakon Velikog bečkog rata (1684. – 1699.) i mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine Habsburška Monarhija povratila je veći dio današnje Slavonije, a Požarevački mir iz 1718. godine pomaknuo je granicu još istočnije – tada je Monarhija kontrolirala cijelu Slavoniju, Banat, Srijem i sjevernu Srbiju. Pomicanje granice značilo je vrijeme mira za Hrvatsko zagorje te se od toga vremena život plemića lagano seli iz same utvrde u njenu okolicu. Postepeno se zakopavao opkop oko utvrde, a u drugoj polovici 17. stoljeća nastao je i dvor (tzv. „Novi grad Konjščina“) u blizini same utvrde, kao nova rezidencija vlasnika posjeda, te dvije gospodarske građevine.[48]

Prelaskom u ruke zagrebačkog biskupa (1772. godine) utvrda doživljava novu promjenu te je pretvorena u žitnicu i spremište vina.[49] Budući da je poznato da se slavni zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac (biskup od 1787. do 1827. godine) bavio trgovinom žita te bio angažiran oko izgradnje tzv. „Lujzijane“ (Lujzijanske ceste, građene između 1803. i 1811. godine, koja je spajala Karlovac i Rijeku) radi brže trgovine žita, možemo pretpostaviti da je upravo u njegovo vrijeme utvrda doživjela preinaku. Snižena je, kako kaže Szabo barem za jedan sprat, te je natkrivena pravokutnim krovom koji se na svakoj strani naslanjao na po jedan ciglani stup.[50] Veliki potres pogodio je 1880. godine selničko područje te je novi dvor teško oštećen i više nikada nije popravljen. Na slikama Gjuze Szabe iz 1912. godine vide se dvije gospodarske zgrade kako još uvijek stoje te utvrda, sada u funkciji skladišta.[51] Nešto kasnije, 1920. godine (što znači da je slično stanje bilo i 1912. godine), piše Szabo da je veća polovica dvora morala biti uklonjena jer je oštećena u potresu. Nakon 1920. godine usred agrarne reforme Konjščina se oduzima nadbiskupu te već 1940. godine Szabo piše kako utvrda propada, a dvor (oštećen u potresu) bijaše do kraja uklonjen.[52] Dopisi između Povjerenstva za očuvanje spomenika i Kotarske oblasti u Zlataru iz 1920. godine govore o tome kako novi vlasnik ne radi na renovaciji utvrde i popratnih objekata, već da je do kraja razrušio dvorac i prodao materijale.[53] Slična je sudbina snašla i dvije gospodarske zgrade uz utvrdu. Sama utvrda je još neko vrijeme odolijevala vremenu te je između dva svjetska rata korištena u razne svrhe, čak i kao dvorana za ples; ali i ona je u konačnici stradala u Drugome svjetskom ratu i nastavila propadati sve do početka 21. stoljeća.

Posjedi obitelji Konjski u sjeverozapadnoj Hrvatskoj
(Regan, „Plemićka obitelj,“ 35).

Utvrda Konjščina, slika iz 1912. koju je uslikao Gjuro Szabo.
Na slici se vidi „neukusni“ krov skladišta te dvije gospodarske zgrade kojih više nema (Horvat, „Novija saznanja,“ 152).

Utvrda Konjščina na katastarskoj karti Habsburške Monarhije (njem. Franziszeischer Kataster).
Katastar je počeo s izradom u vrijeme austrijskog cara Franje I. po kojemu je i dobio ime, a konjščinsko područje je izmjereno godine 1868.

Utvrda Konjščina nakon Drugog svjetskog rata kada je teško stradala, a propadanje se nastavilo sve do početka 21. stoljeća
(Horvat, „Novija saznanja,“ 163).

Grb baruna i grofova Konjskih
kako ga donosi grbovnica kralja Vladislava II. Jagelovića iz 1515. godine. Grbovnica se danas čuva u arhivu HAZU-a u zbirci latinskih isprava, pod brojem A-I-4 (Hrelja, Stari grad Konjščina, 10).

Utvrda Konjščina danas
slika iz zraka

Utvrda Konjščina danas
plavom bojom ucrtani danas vidljivi ostaci opkopa

Utvrda Konjščina danas
plavom bojom ucrtani ostaci vanjskog ruba drugog zemljanog bedema; crvenom bojom ucrtani ostaci drugog opkopa; zelenom bojom ucrtani ostaci prvog (kružnog) opkopa

Tlocrt utvrde Konjščina i njene proporcije.
Tlocrt je rezultat izvođenja precizne geodetske snimke (Hrelja, Stari grad Konjščina, 227).

3D rekonstrukcija utvrde Konjščina
(izradio Filip Šimunjak, prema 2D nacrtu Zorislava Horvata i Krešimira Filipeca)

Utvrda Konjščina
Izradio: Filip Šimunjak

*KLIKOM NA SLIKU aktivira se interaktivni prozor – pričekajte nekoliko sekundi (ovisno o Vašoj internetskoj vezi) dok se model učita. Nakon toga možete rotirati i zoomirati model. Dodatni izbornik opcija za pregled nalazi se na desnoj strani.

3. Struktura utvrde

Utvrda Konjščina primjer je nizinske utvrde, koja nije učestala u hrvatskim krajevima (češće su tzv. gorske ili visinske utvrde). Bitna odlika nizinske utvrde jest da ona mora biti dobro utvrđena i branjiva sa sve četiri strane. Jezgra grada nastala je na prelasku iz srednjeg u novi vijek, što potvrđuje kasnogotički okvir pronađen u unutrašnjosti grada, kao i svi dokumenti o kojima smo već raspravljali.[54] Danas je još uvijek jasno vidljivo da je utvrda nešto povišenija od livade koja ju okružuje (otprilike 1 metar iznad), što navodi i Szabu da zaključi kako je to vjerojatno umjetno napravljena uzvisina na kojoj je podignuta utvrda. Arheološka istraživanja pokazala su kako ipak utvrda nije izgrađena s temeljima na tom uzvišenju.[55] Temelj utvrde nastao je na istoj visini kao i okolna livada. Cijela utvrda se oslanja na drvene pilote (promjera 7 do 17 cm), na koje je položena kamena ploča, a na ploču je udaren temelj od kamena lomljenca s velikim dodatkom vapnenog morta.[56] Dno temelja nalazi se na 162.04 metra apsolutne visine, dok je razina okolne livade na 164.97 metara iz čega nam proizlazi da je temelj dubok otprilike 3 metra. Dakle, uzvišenje koje postoji do danas, i koje je krivo navelo istraživače da misle da je ono baza temelja, nastalo je naknadno, tj. uz već podignutu utvrdu nabijena je glina kako bi se objekt dodatno utvrdio te kako bi se temelji i podrumski prostor zaštitili od vlage.[57] Istraživanje je pokazalo da je utvrda podignuta u jedan mah, da nije bilo periodičnog podizanja i dograđivanja (tj. kule su podignute kada i jezgra).

Sama utvrda ima četverokutnu jezgru, dimenzija 14.2 s 11.5 metara. Na sredini svake stranice nalaze se kule, jedna četvrtasta (3.7 metara od zida jezgre), dvije polukružne na bokovima (svaka 2.8 metara od zida jezgre) te jedna potkovasta, nasuprot četvrtaste (4,4 metara od zida jezgre).[58] Uz takav raspored utvrda se mogla efikasno braniti sa sve četiri strane. Danas je sačuvano samo prizemlje i prvi kat, no pretpostavlja se da je utvrda imala ukupno tri kata. To osim tradicije gradnje utvrda govore i pronađene konzole.[59] Kaštel je zidan od kamena lomljenca s klesanim detaljima i klesancima na uglovima, a mjestimično je u zid dodavana i pečena opeka (dimenzija 6/13,5-14,5/9-30 cm).[60] Cijela utvrda puna je puškarnica kruškolika oblika i samostrijelnicama. S unutarnje strane puškarnica nalazila se poprečna greda za zapinjanje „brade“ bedemskim pušaka, tzv. „bradatica“, prilikom pucanja na neprijatelja.[61] Kruškolikih puškarnica sačuvano je 9 na razini prizemlja i prvog kata, a pretpostavlja se da je cijela utvrda mogla imati oko 25 takvih puškarnica. Na četvrtastoj kuli sa sjeverne strane nalazi se kosi pravokutni otvor, koji gleda koso prema dolje, tj. puškarnica namijenjena za kosi hitac.[62] Na utvrdi se nalazi i nekoliko „dvocijevnih“ puškarnica, njem. Maulscharte, a jedna takva vidljiva je na razini prvog kata na sjevernoistočnom dijelu jezgre, odmah pored polukružne kule. U razini prvog kata nalazi se još nekoliko otvora, neobična oblika, koji izgledaju kao poveće puškarnice, pa se pretpostavlja da su možda bili namijenjeni za topove adekvatnog kalibra.[63] Utvrda je cijelom visinom po sredini jezgre podijeljena jednim kamenim zidom, koji dijeli utvrdu na dva jednaka četverokuta dijela.

3.1. Podrum utvrde

Podrum je visine oko 3 metra, podijeljen po sredini zidom te je osvijetljen sa četiri mala prozora, po dva na svakoj bočnoj strani (uz polukružne kule), koji su imali kose prozorske niše, usmjerene prema gore (nebu), kako bi svjetlost mogla ulaziti u podrum. S vanjske strane oblik je vrlo jednostavan, pravokutni otvor položen horizontalno.[64] Iz podruma se nije moglo uči u ijednu od četiri kule, one su potpuno zazidane. Na razini podruma, unutar potkovaste kule, nalazi se mali zdenac. Zdenac je bio izvor tekuće vode, a ne ulaz u cisternu. On se nalazi na 163.76 metara apsolutne visine, u gornjem dijelu širok je oko 66 cm, dok je na dnu, smještenom na 160.41 metar apsolutne visine, širok oko 119 cm.[65] Prilikom arheološkog istraživanja nije pronađen nikakav arheološki materijal, što govori da je očito bio redovito održavan. Kako je zdenac u podrumu, a kuhinja se nalazila na prvom ili drugom katu, vjerojatno je postojao jednostavan otvor u podu potkovaste kule na višim etažama kako bi se voda mogla zagrabiti i dovesti do kuhinje.

3.2. Prizemlje utvrde

Prizemlje utvrde također je podijeljeno po sredini zidom te je nadsvođeno dvojnim bačvastim svodom koji je izveden od opeke. Svod se ne proteže cijelom površinom prizemlja, te prestaje uz potkovastu kulu, pa se pretpostavlja da se ovdje nalazilo stubište utvrde.[66] Dva dijela prizemlja povezana su vratima s kamenim dovratnikom koja se nalaze na sredini pregradnog zida. Prizemlje je osvijetljeno s nekoliko malih prozora, nalik na one podrumske, uz razliku da ovi nisu usmjereni prema nebu.[67] Prizemlje također nema pristup ijednoj od četiri kule. Pretpostavlja se da je prizemlje imalo funkciju skladišta.

3.3. Prvi kat utvrde

Prvi kat je bio ulazna etaža utvrde. U utvrdu se ulazilo kroz četverokutnu kulu, pa ju se stoga još naziva i „ulaznom kulom“. Iz vana se u kulu ulazilo kroz glavna vrata (smještena po sredini kule), te jedna manja pomoćna vrata (smještena na sjevernom zidu kule). Ne zna se kako se iz kule ulazilo na prvi kat, no ako su utvrdu gradila braća Kristofor i Ivan onda su se vjerojatno nalazila dvojna vrata, po jedna za svaku „polovicu“ jezgre. Prostor nižih etaža ulazne kule (prizemlje i podrum) bio je otvoren te je vjerojatno služio kao „vučja jama“.[68] Potkovasta kula nadovezuje se na jezgru utvrde, na prvom katu, u stilu polukule, tj. otvorena je prema unutrašnjosti, a kao što smo već rekli preko nje se kroz otvor dolazilo do zdenca.[69] U dvije polukružne kule ulazilo se kroz kameni dovratnik, smješten na sredini bočnih zidova, a po svemu sudeći u niže etaže kula (prizemlje i podrum), ulazilo se putem drvenih ljestva. Do danas se sačuvao kupolasti svod nad prvim katom sjeverne polukružne kule, izveden također od opeke, pa možemo pretpostaviti da se isti nalazio i na drugoj polukružnoj kuli.[70] Radi toga je zaključeno kako polukružne kule nisu išle više od prvog kata utvrde.

3.4. Drugi i treći kat utvrde

Drugi kat je zasigurno postojao što potvrđuju pronađene konzole. Dvije kamene konzole pronađene su uz sjeveroistočni zid jezgre utvrde, a pronađene su i kamene konzole s vanjske sjeverne strane, na uglu zida, za koje se pretpostavlja da su nosile zahod.[71] Nadalje pronađena su i dva ulomka renesansno oblikovanog doprozorskog dovratnika koji se ne uklapaju nigdje u prijašnje etaže. S tim u vidu možemo zaključiti da su se veći prozori nalazili na razini drugog kata koji je služio kao stambeni prostor. Na razini drugog kata, iznad glavnog i pomoćnog ulaza, vjerojatno su se nalazile dvije drvene mašikule.[72]

Ne znamo sa sigurnošću da li je postojao treći kat, no s obzirom na to da je utvrda bila namijenjena za stanovanje, a ne samo za obranu, te da je veoma suvremena za svoje doba možemo pretpostaviti da je treći kad postojao. Kako je bila namijenjena i za život morala je imati i spavaonice, kuhinju, dnevni boravak i sl., ali možemo samo nagađati gdje se što nalazilo na razini gornjih etaža.[73] S obzirom na način ratovanja u vremenu kada je utvrda nastala na razini jezgre trećeg kata vjerojatno se nalazila drvena galerija, između same jezgre i krovišta, sagrađena sa svrhom pružanja vatrene paljbe po neprijatelju kada se previše približi utvrdi.

Četvrtasta, „ulazna kula“, vjerojatno je bila najviša te je bila kamena sve do razine trećeg kata, a potkovasta, nasuprot nje, nešto niža, ali također s trećim katom, dok su dvije polukružne završavale s prvim katom. Prema usporedbama s drugim sličnim utvrdama iz tog perioda pretpostavlja se da su potkovasta i četvrtasta kula na razini trećeg kata imale veće otvore, tj. prozore, koji su služili za izviđanje, a u slučaju potrebe i za obranu.[74]

3.5. Okolica utvrde

Utvrda je podignuta na strateški važnom položaju, na mjestu s kojeg se može braniti obližnje trgovište te tik uz cestu koja je vodila prema Štajerskoj i dublje u unutrašnjost Habsburške Monarhije, te je obrana ove ceste od prodora Osmanlija bio i dio njene zadaće u kasnijim vremenima.[75] Utvrda se smjestila tik uz potok Selnicu (potok je bio zapadno od utvrde) koji se ulijeva u rijeku Krapinu kojih 800 metara južnije od utvrde. Otprilike 400 metara sjeverno od utvrde umjetnim koritom je potok Selnica razdvojen na dva dijela, te drugi ogranak potoka teće s istočne strane utvrde, što je značilo da se utvrda nalazi između dva kraka potoka te je potok pušten da plavi nizinu oko utvrde. Područje između potoka je i danas prilično vlažno i lako natopljivo vodom, a u ono vrijeme je to bilo močvarno tlo, što je zajedno s položajem ogranaka potoka, blizinom rijeke Krapine i koritom sa sjeverne strane, značilo da utvrda ima poprilično dobru prirodnu (djelomično umjetno stvorenu) zaštitu.[76] Uz to okolica utvrde bila je isprepletena mrežom kanala, jaraka i zemljanih prepreka kako bi se otežao pristup.

Utvrdu su okruživala dva vodena opkopa.[77] Prvi opkop bio je onaj bliži utvrdi i bio je jednostavnog kružnog oblika. Drugi opkop bio je oblika šesterokute zvijezde i dan danas se vidi dio oblika zvijezde za vrijeme visokog vodostaja rijeke Krapine, pogotovo ako se gleda iz zraka. Između vanjskog opkopa i unutarnjeg opkopa nalazila se bastionska zemljana utvrda, za koju se pretpostavlja da je podignuta u vrijeme Juraja Vragovića (oko 1540.-te godine), zajedno s vanjskim zvjezdastim opkopom.[78] Na rubu vanjskog opkopa nalazio se također bastionski bedem, niži od onog unutarnjeg, no izgleda kako nije bilo druge bastionske utvrde, već da se na njemu nalazila samo palisada.[79] Uz rub unutarnjeg opkopa također su bili pobodeni u zemlju drveni zašiljeni kolci, okrenuti prema neprijatelju. Arheološka istraživanja iz 2010. godine pokazala su da se dno opkopa nalazio otprilike na istoj razini kao i dno potoka Selnice. Kao što je već rečeno vremenom su opkopi zatrpani i zemljani bedemi porušeni u periodu nakon prolaska osmanske opasnosti.

3.6. Pristup utvrdi

Ulaz utvrde se nalazio na prvom katu, a ne u prizemlju, kako bi se otežao pristup napadaču. Kako bi se otkrio način prilaza utvrdi pokrenuta su arheološka iskapanja koja su pronašla dva zidana temelja, tzv. „babice“, na koje se oslanjala drvena konstrukcija prilaznog puta.[80] Uz zidane temelje pronađeno je i više drvenih stupova i jama za iste, što odgovara tezi o prilaznom putu, jer se put između babica i kontakta s tlom morao oslanjati na drvne stupove. Stupovi koji eventualno nisu služili za potporu prilaza (tj. nisu bili drveni piloti) imali su vjerojatno ulogu stabilizacije terena oko utvrde. Prva „babica“ udaljena je od četvrtaste kule 4.7 metara, a druga od prve 6.8 metara. Svaka „babica“ nosila je po jednu drvenu stražarsku kućicu.

Prilazni put bio je, naravno, sastavljen od drvenih greda te se u utvrdu ulazilo preko pokretnog mosta.[81] Put se spuštao od druge (udaljenije) kućice prema tlu, a u konačnici se spajao na ranije spomenutu cestu koja je prolazila blizu utvrde. Vjerojatno su postojala dva pokretna mosta, jedan uz četvrtastu kulu koji je vodio prema ulazu u utvrdu, te drugi kod druge „babice“ (udaljenije od utvrde). Put se vjerojatno sjekao pravokutno kod druge „babice“, kako bi se onemogućilo izravni juriš neprijatelja na utvrdu, a takav položaj staze omogućavao je braniteljima da pucaju u bok napadača dok se on približava utvrdi. Kod bliže stražarske kućice odvajala se jedna manja pasarela koja je vodila do ranije spomenutog pomoćnog ulaza na bočnoj strani ulazne kule.[82] Ranije spomenuti popis inventara utvrde iz 1746. godine spominje „kućicu nad mostom“ (Vu hisicze nad mosztom)[83] što bi možda mogla biti drvena mašikula (no to je samo nagađanje). Prema ovom podatku znamo da su prilazni put i most očito još uvijek postojali u 18. stoljeću, no u konačnici će i oni biti porušeni s vremenom.

Utvrda Konjščina
3D rekonstrukcija (YouTube video)

4. Legende i književnost

Utvrda Konjščina jedna je od rijetkih uz koju ne vežemo niti jednu legendu. Razlog tomu je sigurno i činjenica da se zapravo nikada aktivno nije nalazila na prvoj crti obrane, nikada nije osvojena, nikakvo „čudo“ ju nije spasilo od neprijatelja te ne vežemo niti jedan karizmatični lik vladarice uz nju. Barem jedno od prethodnog možemo naći u većini ostalih hrvatskih utvrda, što je u konačnici dovelo i do nastanke legendi o njima. Osim toga, život utvrde nikada nije potpuno zamro, a njena preinaka u skladište sigurno je utjecala da se na nju ne gleda kao na utvrdu. Jedina „legenda“ koju i danas zna gotovo svaki stanovnik Konjščine je zapravo pravi povijesni događaj, ranije spomenuta bitka kod Konjščine 1545. godine. Osim što je bitka jedini veći oružani sukob u kojem je utvrda sudjelovala također je u njoj vođa habsburške vojske bio slavni hrvatski ban Nikola IV. Zrinski, koji će svojom smrću kod Sigeta 1566. godine prerasti u legendu. S njegovom slavom postat će popularna i priča o bitki kod Konjščine, te pogotovo podatak da je u njoj Zrinski izgubio svog konja, a gotovo i vlastitu glavu.

Književnost je bila više blagonaklona prema utvrdi Konjščina, te se ona spominje u romanu Augusta Šenoe, Seljačka buna, kada Ilija Gregorić priča, u razgovoru s uskokom Markom, o bitki kod Konjščine u kojoj je sudjelovao.[84] Jedan od članova obitelji Konjski, onaj slavni Mihovil, koji je proširio posjede obitelji i stekao dvor pored Kamenitih vrata na Gradecu, u drugoj polovici 16. stoljeća, pojavit će se u dva romana. Kako je Mihovil igrao veliku ulogu u događajima oko seljačke bune 1573. tako je zbog svoje „slave“ ušao u roman Seljačka Buna, a spominje se i njegova prva supruga Ana. Još jednu „ulogu“ dobio je u drugom poznatom romanu Augusta Šenoe, Zlatarovom zlatu, zahvaljujući svojim obiteljskim vezama s Gregorijancima. Kako sam Šenoa piše dvor Mihajla Konjskoga, pjeneznika kraljevine Slavonije, stajaše u gradu nedaleko za Kamenim vratima, a tik njega zidana kuća zlatara Krupića sred vrta, ograđena drvenom ogradom.[85]

5. Završna riječ

Utvrda Konjščina nizinska je kamena utvrda čiji je značaj za hrvatski povijesni prostor neizmjeran. Riječ je o kasnogotičkoj kamenoj utvrdi, nastaloj negdje na izmaku 15. stoljeća, građenoj po svim standardima modernog ratovanja prilagođenog upotrijebi vatrenog oružja. Utvrda je četverokutne pravokutne jezgre, a na sredini svakog zida nalazi se po jedna kula, ukupno njih četiri (četvrtasta, potkovaste te dvije polukružne). Danas su sačuvane samo dvije etaže, točnije prizemlje i prvi kat, no utvrda je nekoć imala sigurno još jednu etažu, a vrlo vjerojatno i dvije. Nekoliko desetljeća nakon izgradnje kamene utvrde oko nje je podignuta i zemljana bastionska utvrda te je u konačnici cijeli kompleks bio značajan fortifikacijski faktor obrane Unutarnjih Austrijskih Zemalja, Hrvatskog zagorja, ali i cijele Habsburške Monarhije, od nadiranja i pljačkaških pohoda Osmanlija. Na vrhuncu svoje moći utvrdu su okruživala dva vodena opkopa, jedan u obliku šesterokute zvijezde, te dva zidana bedema, od kojih je onaj bliži utvrdi bio dio zemljane bastionske utvrde, a na vanjskom bedemu se nalazila palisada. Cijelu utvrdu okruživala je nizina, te je s tri strane bila okružena krakovima potoka Selnica, a nizinu između krakova činilo je močvarno tlo. Nizinski teren, močvarno tlo, „šuma“ puškarnica i samostrijelnica na utvrdi te prilazni put koji je prolazio bočno okrenut prema utvrdi, činili su ovaj fortifikacijski objekt nezaboravnim protivnikom svakog tko bi pokušao napasti utvrdu.

Jedini poznati sukob u kojem je utvrda sudjelovala odvio se 1545. godine, kada se u blizini utvrde vodila bitka protiv Osmanlija u kojoj su habsburške snage natjerane u bijeg, a zanimljivo je da Osmanlije nakon bitke nisu niti pokušali napasti utvrdu već su se nakon odmora povukli natrag u Bosnu. Ova bitka zauvijek će obilježiti konjščinski kraj, te je priča o bitki poznata i današnjim ljudima, a isto tako ovjekovječio ju je i književnik August Šenoa u svojem djelu Seljačka buna.

Utvrdom su kroz povijest vladale mnoge obitelji, od kojih se najviše ističe ona baruna, a kasnije i grofova Konjskih, po kojoj je i samo mjesto dobilo ime, iako se izvorno nazivalo Selnica, po istoimenom potoku koji teće u blizini naselja. S prolaskom osmanske opasnosti opkopi i zemljani bedemi bit će zatrpani i porušeni, a ista sudbina će u konačnici sustići i prilazni put utvrde. Kraj ratne opasnosti značio je da se život može preseliti izvan same utvrde te je u tom vremenu podignut dvor za stanovanje te dva gospodarska objekta, koja će u drugoj polovici 19. stoljeća stradati u potresu te nikada više neće biti obnovljeni. Krajem 18. stoljeća Konjščina prelazi u ruke zagrebačkog biskupa koji ju je prenamijenio u skladište žita i vina, te ju u tu svrhu snizio za barem jedan kat (ako se to nije dogodilo već i ranije) i natkrio neukusnim krovom na četiri stupa.[86]

Koliko god utvrda bila „unakažena“ tim krovom koji uopće nije pratio njen tlocrt, ipak ju je on čuvao sve do prve polovice 20. stoljeća, kada je utvrda oduzeta zagrebačkom nadbiskupu usred provedbe agrarne reforme u novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Novi vlasnik je već ranije oštećeni dvor i gospodarske zgrade porušio i materijal prodao, a sama utvrda je prepuštena propadanju. Propadanje je konačno završeno u zadnjem desetljeću 20. stoljeća i prvim godinama 21. stoljeća kada započinju arheološka istraživanja na utvrdi te je ona u konačnici i renovirana izvana na razini prizemlja i prvog kata te natkrivena krovom, ali ovoga puta „ukusnim“ koji barem prati tlocrt utvrde. Konjščina je svijetao primjer renovacije i popularizacije utvrda, te se u skorijoj budućnosti namjerava i daljnja obnova utvrde, prije svega pristupnog puta do prvog kata utvrde. Od 2007. godine održava se anualno 4. svibnja srednjovjekovni sajam pod utvrdom, u kojem se uz niz popratnih srednjovjekovnih aktivnosti redovno uprizoruje i bitka protiv Osmanlije u blizini Konjščine. Tako ova pet stotina godina stara utvrda odolijeva zubu vremena te privlači pažnju i divljenje mnogih, a ono što je možda i najvažnije za njeni daljnji rast, privlači i turiste, a time i investitore i možemo se nadati da će utvrda jednoga dana biti vraćena u svoj izvorni sjaj.

[1] Krešimir Regan, „Plemićka obitelj Konjski,“ u Spomenica Josipa Adamčeka, ur. Drago Roksandić i Damir Agičić (Zagreb: FF press, 2009): 24 – 25.
[2] Prvi put se spominje kao zemljišni posjed uz istoimeni potok Konjska u ispravi hercega Kolomana iz godine 1232. Sljedeći spomen je iz godine 1274. kada kralj Ladislav IV. daruje „neku zemlju tvrđe od Ričve zvanu Konjska, koja se proteže na 6 rali…“ (quandam terrain castri de Ryuche Konuszka vocatam ad sex aratra sufficientem) za vojne zasluge izvjesnom Jakobu i njegovom bratu Stjepanu; CD, sv. VI, 94 – 96.
[3] CD, sv II., 418 – 419; K. Regan („Plemićka obitelj,” 25.) i CD (sv. II, 418 – 419.) navode godinu 1300. prilikom datacije oporuke, dok Damir Hrelja i Kruno Sudec (Stari grad Konjščina, 12 – 13.), uz popratni scan dokumenta, navode godinu 1316. Valja napomenuti kako dokument spominje Mihovila kao zaručnika Bogdanove kćeri, a jedan drugi dokument (CD, sv. VIII., 323.) iz godine 1312. spominje njihovog sina Jakoba, tako da je godina 1316. vjerojatno kriva.
[4] Regan, „Plemićka obitelj,“ 25.
[5] CD, sv. XI., str. 493 – 494.
[6] Regan, „Plemićka obitelj,“ 26.
[7] Ibid. 27.
[8] Damir Hrelja, Ivan Muhovec i Kruno Sudec, Stari grad Konjščina (Varaždin: Državni arhiv u Varaždinu, 2013), 19.; Regan, „Plemićka obitelj,“ 28.
[9] Regan, „Plemićka obitelj,“ 28.
[10] Iako je posjed nosio ime „Selnica-Sveti Dominik“, on je nastao spajanjem „Selnice“ i posjeda „Sveti Dominik kraj Selnice“, tako da ime u naslovnu u početku ne odražava župnu crkvu, već ima male kamene crkve koja postoji na drugome posjedu, a koja se spominje već 1346. godine.
[11] Hrelja, Stari grad Konjščina, 23.; Riječ je o sljedećim posjedima: Selnica-Sveti Dominik, posjedi u Varaždinskoj županiji, posjed Konjska-Sveti Dominik te posjedi u Križevačkoj županiji.
[12] Ivan Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien (Nürnberg: Verlag von Bauer und Raspe, 1899), 92.
[13] Regan, „Plemićka obitelj,“ 30.
[14] Ibid. 30.
[15] Ibid. 45.
[16] Hrelja, Stari grad Konjščina, 25.
[17] Regan, „Plemićka obitelj,“ 47 – 48: „U njihovu posjedu ta se kuća prvi put spominje tek 1627. zbog poreznog duga od 342 forinte koji je Juraj Gašpar Konjski dugovao za nju gradskoj upravi. S obzirom na visinu duga, kao i na činjenicu da je godišnji porez za tu kuću, prema zapisniku gradske uprave iz 1641, iznosio 8 ugarskih forinti, jednostavnom matematičkom računicom možemo izračunati da su Konjski tu kuću stekli oko 1585. te da je njezinim prvim gospodarom bio Jurjev otac Mihovil“.; Lelja Dobronić, Slobodni i kraljevski grad Zagreb (Zagreb: Školjska knjiga, 1992), 112 – 114: „Godine 1638. Gašpar Konjski (Konszky) “savjetnik sv. carskog i kraljevskog veličanstva” moli hrvatski pisanim pismom gradsku upravu da mu otpusti dužni porez i obećaje joj svoju naklonost i usluge. Neposredno nakon te molbe zapisan je tekst ugovora, sklopljenog godine 1627. između G. Konjskog i gradske uprave. Grad otpušta Konjskom porez od 342 ugarske forinte, što ga nije platio za svoju kuću kod Kamenitih vrata, a Konjski Gradu daruje svoj vrt za gradnju ubožnice (pro eri g endo et extruendo xenodochio) … Grad mu je otpustio dug, a on je za uzvrat odstupio zemljište “ispod Kamenitih vrata” za gradnju gradske ubožnice, što je bilo utanačeno ugovorom … Godine 1641. unesen je u zapisnik i tekst novog ugovora što ga je na Blaževo sklopio Gašpar Konjski s gradskom upravom. Ponovno se Gašparu i njegovu sinu Mihalju otpuštaju svi dužni porezi uzimajući u obzir njihove prošle i buduće zasluge za Grad i darovan vrt pod Kamenitim vratima. Konjski ipak mora ubuduće svake godine platiti 8 ugarskih forinta, a fiskus može u slučaju opasnosti od Turaka ili koje druge vanjske sile tu svotu i povisiti. Poslije teksta ugovora dodano je da je fiskus prosvjedovao zbog gradske kule (turris) kod Kamenitih vrata, koju Konjski posjeduje – ne zna se kojim pravom – a u ugovoru nije spomenuta“.
[18] Bojničić, Der Adel von, 92.
[19] Hrelja, Stari grad Konjščina, 51.; Neobjavljena građa nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu: HR HDA–806-2, kutija 15.
[20] Hrelja, Stari grad Konjščina, 29.; obiteljsko stablo na str 52 – 53.
[21] Regan, „Plemićka obitelj,“ 32 – 34.
[22] Adam Baltazar Krčelić, Annuae ili historija: 1748 – 1767 = Annuae sive historia: ab anno inclusive 1784 et susequis ad posteritatis notitiam (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1952), 160.
[23] Hrelja, Stari grad Konjščina, 33.; Regan, „Plemićka obitelj,“ 40.
[24] Regan, „Plemićka obitelj,“ 41.
[25] Gjuro Szabo, Spomenici kotara Krapina i Zlatar (Zagreb: Zemaljsko povjerenstvo za očuvanje umjetničkih i historičkih spomenika u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, 1914), 20.; Gjuro Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji (Zagreb: Matica hrvatska, 1920), 80.
[26] Gjuro Szabo, Kroz Hrvatsko zagorje (Zagreb: Knjižara Vasić (Vasić i Horvat), 1940), 75.
[27] Hrelja, Stari grad Konjščina, 39 – 40.
[28] Ibid. 19.; Regan, „Plemićka obitelj,“ 28.
[29] Zorislav Horvat i Krešimir Filipec, „Novija saznanja o kaštelu Konjščina,“ Opuscula archaeologica 25 (2001): 158.
[30] Krešimir Regan, „Srednjovjekovne obrambene građevine porječja Krapine II,“ Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu 46/1-2 (svibanj 2013): 96.
[31] Josip Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća (Zagreb: JAZU, 1980), 165.
[32] Horvat, „Novija saznanja,“ 170.
[33] Josip Adamček, „Novi dokumenti o ugušivanju seljačke bune 1573,“ Arhivski vjesnik 10 (listopad 2014): 74.
[34] Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, sv. 5 (Zagreb: Matica hrvatska, 1988), 511.
[35] Juraj Rattkay, Spomen na kraljeve i banove kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, preveli Zrinka Blažević et al., (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2001), 212.
[36] Regan, „Plemićka obitelj,“ 40.
[37] Puni tekst izvješća na njemačkom jeziku vidi u prilogu 3. na str. 21.; Klaić, Povijest Hrvata, 211.; Rattkay, Spomen na kraljeve, 211.
[38] Klaić, Povijest Hrvata, 211.; Za bitku kod Konjščine vidi također: Horvat 1902, 80 – 91.
[39] Rattkay, Spomen na kraljeve, 211.
[40] Ibid.
[41] Ibid.
[42] Puni tekst u prilogu 3. na str. 21.; Prijevod iz Klaić, Povijest Hrvata, 213.
[43] Josip Adamček, Seljačka buna 1573 (Donja Stubica: Odbor za proslavu 400 godišnjice Seljačke bune 1573, 1968), 163, 128.
[44] Adamček, „Novi dokumenti,“ 73.
[45] Adamček, Seljačka buna 1573, 176.
[46] Ibid.
[47] Ibid.
[48] Regan, „Plemićka obitelj,“ 41.
[49] Szabo, Spomenici kotara, 20.
[50] Ibid.
[51] Hrelja, Stari grad Konjščina, 6 – 7.
[52] Szabo, Kroz Hrvatsko zagorje, 75.
[53] Horvat, „Novija saznanja,“ 153.
[54] Szabo, Kroz Hrvatsko zagorje, 74.
[55] Horvat, „Novija saznanja,“ 155 – 159.
[56] Ibid. 157.
[57] Ibid. 158.
[58] Tlocrt utvrde vidi na slici u prilogu.
[59] Szabo, Spomenici kotara, 20.
[60] Horvat, „Novija saznanja,“ 164.
[61] Slika puškarnice na slici 7. na str. 27.
[62] Horvat, „Novija saznanja,“ 166.; Szabo, Spomenici kotara, 20.
[63] Horvat, „Novija saznanja,“ 166,
[64] Ibid. 165.
[65] Ibid. 161.
[66] Ibid. 163.
[67] Ibid. 165.
[68] „Vučja jama“ (eng. trou de loup) – 1. denivelacija (jama) unutar ulazne kule koja dodatno otežava prilaz neprijatelju ako most bude osvojen; pri prolazu kroz ulazni prostor kule premošćena pokretnim mostom (eng. turning bridge) koji se u slučaju opasnosti podiže pomoću protuutega (eng. pit); 2. konična jama u čijem su dnu zašiljeni kolci; može biti pokrivena laganim šibljem i sl.; na bojnom polju prvenstveno kao zamka za konjicu.
[69] Horvat, „Novija saznanja,“ 163.
[70] Ibid.
[71] Ibid.
[72] Mašikula – (njem. Maschikuli, eng. machicolation) – konzolna galerija ili erker na vrhu zidine/kule s otvorima u podu ili u razini prsobrana kroz koje se moglo napadati neprijatelja, npr. kamenjem ili vrućim uljem, kad se dovoljno približi podnožju zidine/kule.
[73] Horvat, „Novija saznanja,“ 163.
[74] Ibid. 170.
[75] Krešimir Filipec, „Opkopi renesansne utvrde Konjščina,“ Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 28 (2012): 303.
[76] Ibid. 304.; Horvat, „Novija saznanja,“ 158.
[77] Opkop utvrde vidi na slici u prilogu.
[78] Regan, „Plemićka obitelj,“ 40.
[79] Filipec, „Opkopi renesansne utvrde,“ 304.; Palisada – (njem. Palisade) – zapreka od zašiljenih stupova zabijenih u zemlju; ograda od kolaca (eng. stakewall)
[80] Horvat, „Novija saznanja,“ 159 – 160.
[81] Ibid. 160.
[82] Ibid. 170.; Pasarela – (tal. passarella) – 1. fiksni pješački most (eng. gangway ili footbridge); 2. drveni ili zidani prolaz koji spaja dva ili više objekta.
[83] Hrelja, Stari grad Konjščina, 167.
[84] Puni tekst Augusta Šenoe o bitki kod Konjščine vidi na: https://hr.wikisource.org/wiki/Selja%C4%8Dka_buna/IV (od Mi smo u Zagrebu brusili sablje jer od Turčina nijesi nikad siguran).
[85] August Šenoa, Zlatarevo zlato (Zagreb: Globus, 1980), 28.
[86] Szabo, Kroz Hrvatsko zagorje, 74

Bibliografija

Sources

Bojničić, Ivan. „Najstarije hrvatske grbovnice.“ Vjestnik Kraljevskog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva 10 (1908): 41 – 62.
CD = Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae.
- Smičiklas, Tadija, ur. Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Sv. II., Listine XII. vijeka (1101 – 1200). Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1904.
- Smičiklas, Tadija, ur. Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Sv. VI., Listine godina 1272 – 1290. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1908.
- Smičiklas, Tadija, ur. Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Sv. VIII., Listine godina 1301 – 1320. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1910.
- Smičiklas, Tadija, ur. Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Sv. XI., Listine godina 1342 – 1350. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1913.
Lopašić, Radoslav. „Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradecu.“ Starine 17 (1885): 151 – 232.

Izvori karata

Josephinische Landesaufnahme (1763-1787). Baza podataka karata Habsburške Monarhije MAPIRE The Historical Map Portal. Karta Josephinische Landesaufnahme nastala na temelju karata Državnog arhiva Austrije (Österreichisches Staatsarchiv). http://mapire.eu/de/map/firstsurvey/ (posjet 25. 3. 2020).
Franziszeischer Kataster. Baza podataka karata Habsburške Monarhije MAPIRE The Historical Map Portal. Karta Franziszeischer Kataster za prostor Hrvatske nastale na temelju karata Hrvatskog državnog arhiva. http://mapire.eu/en/map/cadastral/ (posjet 25. 3. 2020).

Literature

Adamček, Josip. „Novi dokumenti o ugušivanju seljačke bune 1573.“ Arhivski vjesnik 10 (listopad 2014): 69 – 115.
__________. Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Sveučilište u Zagrebu, Sveučilišna naklada Liber, 1980.
__________. Seljačka buna 1573. Prijevodi dokumenata s njemačkog Mate Križman, s latinskog Miljenko Pandžić i Josip Adamček. Donja Stubica: Odbor za proslavu 400 godišnjice Seljačke bune 1573, 1968.
Bojničić, Ivan (Ivan von Bojničić). Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg: Verlag von Bauer und Raspe, 1899.
Deanović, Ana. „Glosar naziva u upotrijebi srednjovjekovnog i renesansnog vojnog graditeljstva u Hrvatskoj.“ Rad JAZU 8 (1978): 35 – 48.
Dobronić, Lelja. Slobodni i kraljevski grad Zagreb. Zagreb: Školska knjiga, 1992. godina.
Filipec, Krešimir. „Opkopi renesansne utvrde Konjščina.“ Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 28 (2012): 303 – 307.
Horvat, Rudolf. Pripovijesti iz hrvatske povijesti. Sv. 4, Četvrti dio. Zagreb: Društvo sv. Jeronima, 1902.
Horvat, Zorislav i Krešimir Filipec. „Novija saznanja o kaštelu Konjščina.“ Opuscula archaeologica 25 (2001): 151 – 182.
Hrelja, Damir, Ivan Muhovec i Kruno Sudec. Stari grad Konjščina. Varaždin: Državni arhiv u Varaždinu, 2013.
Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća. Sv. 5, Četvrto doba: vladanje kraljeva iz porodice Habsburga (1527 – 1740). Zagreb: Matica hrvatska, 1988.
Krčelić, Adam Baltazar. Annuae ili historija: 1748 – 1767 = Annuae sive historia: ab anno inclusive 1784 et susequis ad posteritatis notitiam. Ur. Nikola Majnarić. Preveo Veljko Gortan. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1952.
Matijaško, Martina. „Pojmovnik utvrdnog graditeljstva s nazivljem na engleskog jeziku.“ https://darkoantolkovic.wordpress.com/2017/03/01/pojmovnik-utvrdnog-graditeljstva-s-nazivljem-na-engleskom-jeziku/ (posjet 25. 3. 2020).
Rattkay, Juraj. Spomen na kraljeve i banove kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Preveli Zrinka Blažević et al. Uvodna studija Sandor Bene. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2001.
Regan, Krešimir. „Plemićka obitelj Konjski.“ U Spomenica Josipa Adamčeka, ur. Drago Roksandić i Damir Agičić, 23 – 51. Zagreb: FF press, 2009.
__________. „Srednjovjekovne obrambene građevine porječja Krapine II.“ Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu 46/1-2 (svibanj 2013): 77 – 107.
Szabo, Gjuro (Đuro Szabo). Kroz Hrvatsko zagorje. Zagreb: Knjižara Vasić (Vasić i Horvat), 1940.
__________. Spomenici kotara Krapina i Zlatar. Zagreb: Zemaljsko povjerenstvo za očuvanje umjetničkih i historičkih spomenika u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, 1914.
__________. Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb: Matica hrvatska, 1920.
Šenoa, August. Seljačka buna. Zagreb: Globus, 1980.
__________. Zlatarevo zlato. Zagreb: Globus, 1980.