Koprivnica – Prve spomene Koprivnice nalazimo još u 13. stoljeću, a utvrda se kao velika renesansna tvrđava s 4 bastiona i 4 revelina počela graditi polovicom 16. stoljeća oko postojeće utvrde i naselja. Projektira se i gradi nova utvrda početkom pedesetih godina kada je glavni graditelj Granice bio D. dell’Allio. Podatak iz 1557. pokazuje da se koprivnički kaštel i naselje fortifikacijski još uvijek shvaćaju kao dva dijela. Utvrda nije bila građena s planiranih pet bastiona, već sa 4 kako bi se vjerojatno sačuvao postojeći stari kaštel. Tlocrt iz 1574. prikazuje stanje nakon uspostave prve bastionske utvrde, vidi se naselje opasano utvrdom približno pravokutna oblika i šancem uokolo. Na tri su ugla bastioni, a u četvrtom obnovljeni kaštel s jednim bastionom i zasebnim šancem s vodom. Na nekim mjestima ubilježene su i polukružne kule. Znamo da utvrda nije obuhvaćala cijelo postojeće naselje jer su neke crkve stradale prilikom podizanja nove utvrde. Sačuvan je niz tlocrta koji na podlozi ove, prve bastionske utvrde u Koprivnici donose prijedlog peterokutne tvrđave s pet bastiona  od kojih bi tri stajala na strani prema potoku Koprivnici. Takav oblik tvrđava nikad nije dobila. Graditelj H. Arconati 1574. dobiva zadaću trasirati tvrđavu te predloži kako bi je se moglo poboljšati. Rad na gradnji je 1580. bio dvije godine u tijeku, jedan bastion je gotovo dovršen, a na drugom se radilo. Godine 1582. potječe tlocrt grada J. Vintana te na njega treba upozoriti s obzirom na to da prikazuje izgrađenost utvrde tada tj. dijelove koji su podignuti i oni koje će to tek biti. Uspostavljanjem novih kurtina na pravcima prethodnih bio je fiksiran oblik i veličina tvrđave, a planirani su bili prostrani, no različito veliki bastioni s uvučenim flankama. Sljedeće, 1583. godine započeta su još dva bastiona, a 1589. i bastion na mjestu nekadašnjeg kaštela. Sljedeći prikaz je onaj A. Pasqualinija iz 1598. gdje se na tlocrtu prikazuje u glavnim crtama dovršenu tvrđavu, s mjestimičnim oštećenjem. Komentar autora tlocrta tvrdi kako je tvrđava započeta kao peterokut, no da je drugi graditelj koji je nastavio posao svojevoljno preusmjerio gradnju prema četverokutu. Postojećem stanju najviše prigovara zbog JZ bastiona, koji da je šiljat, posadi pruža malo prostora, a zbog izloženog prostora je ugrožen. Prigovori tada također su usmjereni na to kako je kurtina prema potoku Koprivnici preduga te da ondje valja podići peti bastion. U dokumentu iz 1615. po prvi put se priča o revelinima. Na Ledentuovu crtežu iz 1639. revelini su prikazani sasvim lijevo i desno povezani mostovima s kurtinama. Jasno su naznačeni i predbedemi tzv. falsabraga. Stierov tlocrt iz 1657. uz sve navedeno prikazuje postojanje četiri kavalira koji na prethodnoj veduti nisu još bili prikazani. Na presjeku se jasno vidi odnos kavalir-kurtina-falsbraga. U popratnom tekstu Stier navodi kako samo jedan dovodni kanal ne omogućuje reguliranje razine vode u šančevima. Na prikazima iz 18. stoljeća vidljiva su po dva kanala, dovodni i odvodni. Također se čini da je u međuvremenu nastao i skriveni put kao što su i zatvoreni ravelini, u Stierovo doba još otvoreni s unutarnje strane. Najveći dio tvrđave u 19. stoljeću nestaje, a do danas su očuvani ostaci JI ugla. Tu je dobro očuvan bastion kojem se razaznaje i podnožje, ostatak predbedema. Razmjerno dobro je očuvan šanac s eskarpom i kontraeskarpom dok su ostaci dvaju ravelina (J i I) skromni. Današnje ulice oko tvrđave mjestimično prate tok nekadašnjih šančeva ( S i SZ), a drugdje negiraju.

Prve prikaze koprivničkih utvrđenja pokušao je rekonstruirati Leander Brozović u suradnji sa Stjepanom Kukecom. Na takvim prikazima vidimo Koprivnicu u 13. stoljeću tj. Kamengrad kao dio gradskih utvrda, a ulice su nazvane po rimskom načinu što aludira na antičku ostavštinu. Crtež je plod mašte s obzirom na to da nema nikakvih dokaza o postojanju takve utvrde. Sljedeći prikazuje Koprivnicu u 16. stoljeću, a napravljen je prema shematiziranom planu iz 16. st. (plan iz bečkog Codexa 8609) koji je Brozoviću jedni bio dostupan zbog čega je prikaz stvarnog stanja opet izostao te prikazuje utvrdi prije velikih gradnji u 16. st. na što upozorava i Kruhek. U sljedećem prikazu kaštel je prikazan kao građevina od čvrstog materijala iako ga izvori opisuju kao zemljano-drvenu građevinu uz što se još nalaze neke greške u detaljima. Gradski zid rekonstruira na temelju ostataka pri rušenju bedema što je sporno jer nije sigurno čemu su ostaci pripadali. Opisi iz 1549. zid opisuju kao nepokriven za razliku od prikaza. Uz pokušaje Ljubice Bakrač i Marije Planić – Lončarić imamo i onaj Kruheka koji daje prikaz od 14. do sredine 16. stoljeća gdje gradsku utvrdu i kaštel prikazuje kao dvije odvojene građevine dok u drugoj koja je od sredine 16. pa do 1590. kaštel uvučen u grad i dio je njegove obrane. Prikaz je upitan s obzirom na to da se ne zna je li kaštel bio uz grad u 14. i 15. stoljeću, a u drugom se predbacuje pogrešan predložak iz kojeg proizlaze nerealni odnosi kaštela i grada. Daljnje prikaze radili su Antun Abramović te Radovan Devlić te se odnose na 13. i 14. stoljeće, dok Ratko Vučetić donosi dva tlocrta, jedan iz 15., a drugi u 16. stoljeću. Sličnu grešku kao Pavleš prije nje, radi i Mirela Slukan Altić s rekonstrukcijom tlocrta stare Koprivnice, a greška je u ranijoj dataciji nego što bi se to smjelo prema izvorima kao i neki detaljni poput peterokutnog bastiona na JI kutu kaštela, položaj zapadnih vrata, peterokutni oblik polukula ili piattaforma na Z i I zidu grada. Ranko Pavleš napisao je članak koji se bavi problematikom prikaza koprivničkog utvrđenja u kojem, između ostalog, analizira planove koje dijeli na one s kaštelom i one s planovima tvrđave s velikim bastionima.

Koprivnica jest kao i Križevci, primjer utvrde čiji bastioni su manji s kratkim bočnim bedemima. Prije samog odabira Habsburgovaca i građanskog rata koji će uslijediti, 23. rujna 1526. u Koprivnici je bio održan sabor gdje je okupljeno slavonsko plemstvo poslalo Ferdinandu poslanstvo s molbama za potrebe Kraljevstva. Koprivnica je bila mjesto sastanka 1537. godine gdje se nalazilo 24000 ljudi koji će pod vodstvom Ivana Katzianera krenuti preko Virovitice do Osijeka u borbu. Godine 1539. rješavaju se mnoga pitanja, a jedno od ključnih bila je prehrana pa je tako svaki posjednik i kmet Varaždinske županije uz porez morao dati jednu kvartu žita, a ono se čuvalo u Krištalovcu (Franjo Batthyany), Velikoj (Toma Nadasdy) i Koprivnici gdje je brigu vodio Gašpar Ernušt. Prilikom planova za obnovu Koprivnice 1549. posjećuje ju kraljevsko povjerenstvo na čelu s Domenicom de Laliom koji opisuje zatečeno stanje i daje prijedloge za izgradnju utvrde. Iz opisa saznajemo kako je drvena ograda oko kaštela oštećena te zahtjeva popravak, dok je unutar kaštela stambeni dio gotovo propao te ga je potrebno podići od drveta nove stambene prostorije na visinu jednog kata. Nad ulaznim vratima nalazi se stražarski tornjić i na njemu krovište koje propada te se mora obnoviti. Oko naselja de Lalio zatiče dobru ogradu koja nije natkrivena te bi mogla propasti. U naselju zatiče crkvu koja je pogodna za čuvanje živeža i potrepština, no i ona zahtjeva pokrivanje. Oko naselja su dvije obrambene grabe, a među njima zemljani nasip i na njemu ograda od drvenih planjki iza kojih se moguće braniti. Ograda se može i maknuti, a treba urediti gradske grabe i palisadnu ogradu. Prema popisu posadne vojske u slavonskim graničnim utvrdama 1554. se tamo nalazi 526 konjanika i 515 pješaka, a u Koprivnici se nalazilo njih 82, odnosno 104. Kapetan konjaništva u Koprivnici bio je Luka Szekely koji na tu dužnost dolazi iste godine kada dolazi do sređivanja lokalnog vojnog ustrojstva čiji su nositelji bili kapetani tvrđavskih okruga. Te godine Ungnad I. vršio službu vrhovnoga kapetana kraljevske vojske u Slavoniji, a Szekely koji je tu službu vršio na području slavonske granice od 6. rujna kraljevom naredbom postaje kapetan vojnih posada u Đurđevcu, Prodaviću i Koprivnici. Ovlasti Szekelyja bile su slične onima Ivana Lenkovića u Senjskoj kapetanijom, a razvojem većih utvrda poput Križevaca I Koprivnice one će postati sjedištima kapetana pod čijom će vlasti biti okolne manje utvrde sa svojim posadama, a sve zajedno pod zapovjedništvom vrhovnoga zapovjednika buduće Slavonske krajine sa sjedištem u Varaždinu. Koprivnica je bila jedna od utvrda koju je kralj želio napustiti i srušiti što je Sabor odbio zbog dokazane važnosti Koprivnice i drugih gradova koji su bili predloženi, u obrani od neprijatelja. Godine 1563. Koprivnicu pronalazimo među opisima povjerenstva koji obilazi niz utvrda. Koprivnicu opisuju kao nizinsku tvrđavu oko koje su podignuta tri mala bastiona od drveta i zemlje, a među njima su djelomično dovršeni tvrđavski bedemi okruženi iskopanim grabama. Dijelom je podignuta na zemljanim nasipima palisadna ograda od kolja. U tvrđavskoj grabi ima vode koja dotječe iz potoka, no grabe nisu dovoljno duboke pa se voda lako suši, osim na dijelu gdje umjesto četvrtog bastiona još uvijek se nalazi kaštel. Tu su grabe nešto dublje, a očito je da ih treba produbiti kako bi voda mogla protjecati. Koprivnički kaštel vrlo je uzak i malen, a na JZ strani ima malen drveni bastion, a na drugim kutevima kružne kule, povezane drvenom konstrukcijom i zidom koji je na više mjesta propao pa kaštelu ne pruža dovoljnu zaštitu. Povjerenstvo predlaže gradnju novog, četvrtog bastiona koji bi trebao biti utemeljen drvenim pilotima i njegove kosine ojačane nabojem hrastovih trupaca. Prijedlog je fundirati i sve tvrđavske bedeme i sve zajedno povezati u jedinstvenu bastionsku tvrđavsku trasu. Kao alternativa, nametala se ideja gradnje utvrde u Prodaviću koja bi rasteretila Koprivnicu, ali i druge okolne utvrde. S vanjske strane utvrde, predlagalo se postaviti jaku palisadnu ogradu čime bi tvrđava bila dovoljna jaka za obranu u slučaju neprijateljskog napada. O samim planovima izgradnji utvrde te osobito o analizi bastiona, kvalitetan rad je napisao Ranko Pavleš. Povjerenici u spomenutom opisu govore i o predloženoj snazi vojne posade u koprivničkoj tvrđavi. Njihova procjena uključuje zapovjednika obrane tvrđave i drugo nize zapovjedničko osoblje uz dva puškara od kojih bi jedan bio skrbnik i voditelj oružane. Povjerenici predlažu 50 njemačkih konjanika i 50 njemačkih strijelaca, dobro naoružanih i u oklopima, 100 hrvatskih konjanika, husara i 100 haramija. Takva posada imala bi dužnost držanja straže i sigurnosti na putu prema Prodaviću i Dravi te na drugoj strani prema koprivničkim brdima. Godine 1570. Koprivnica se opet spominje, ovaj put konkretnije njezin kapetan Globnitzer. Kapetanu se suprotstavlja čak i Sabor koji ga kori zbog iskorištavanja kmetova kastruma, građana koprivničkog, ali i ostalih vlastelinstava koje je Sabor poslao na gradilište tvrđave, za svoje privatne potrebe i tjera ih na rad na svojim poljima. Koprivnica je za vrijeme radova izvođenih 1570. imala prednost pred drugim gradilištima zbog izdvojenih sredstva pokrajine Štajerske i nadvojvode Karla u tu svrhu. S prijelaza 1571. na 1572. Koprivnica se opet spominje zbog svog kapetana Ivana Globnitzera koji opet bezobzirno iskorištava kmetske radne snage u svoju korist, a ne za obnovu koprivničkog kaštela što se navodi da se događa veće 3 godine za redom. Godine 1576. nastaje popis vojnih posada u kojem se između ostalog spominje i Koprivnica. Koprivnica je na slavonskoj granici bila jedna od sjedišta kapetanija uz Ivanić, Križevce, Varaždin i Zagreb. Koprivnica je bila treća glavna utvrda, najjača tvrđava slavonske granične obrane i sjedište kapetanije pod kojom je još 5 utvrda, Đurđevac, Prodavić, Drnje, Novigrad i Đelekovac. Ukupan arsenal ovih utvrda bila su 2 veća topa (jedan oštećen), 5 topova srednjeg kalibra, 3 topa manjeg kalibra, 20 malih željeznih topova, 118 pušaka kukača, 20 ručnih pušaka, 28 kopalja, oko 50 centi baruta i 12 centi olova. U novoj procjeni predviđeno je povećanje za 8 topova i 300 pušaka. Na popisu vojske i iskazu troškova za vojne posada Hrvatske krajine sa Sabora u Brucku na Muri iz 1578. Koprivnica se opisuje glavna tvrđava podravske obrane, vrlo dobro položaja i utemeljene bastionske trase. Govori se o radovima koji će tek uslijediti te kako ej za njih izglasan iznos od 10000 forinti. Godinu ranije, Bečka konferencija donosi popis slavonskih graničnih utvrda koje su podijeljene na kapetanije, a međusobno vojno i logistički povezane kao jedinstvena fronta Slavonske krajine. Jedno od tih sjedišta bila je Koprivnica pod koju su potpadale Drnje, Đelekovac, Novigrad, Đurđevac, Topolovac, Cirkvena, Apatovec i Ludbreg. Koprivnica je bila najjača tvrđava prve granične crte Slavonske krajine i prije 1578. Početak izgradnje događa se sredinom stoljeća za vrijeme Domenica de Lalia. Do 1578. još nije dovršena te je umjesto četvrtoga bastiona stajao još uvijek koprivnički kaštel. Godine 1580. isti se problem ponavlja u vezi Globnitzera te Sabor 1580. prijeti kako više neće slati radnike dok se već spomenuti problem ne riješi. Iste godine povjerenstvo donosi opis Koprivnice kojoj zamjeraju što 1568. nije napravljen peti bastion koji bi značajno pojačao utvrdu. Osim ove primjedbe, povjerenstvo predlaže izgradnju oružarnice s kulom u kojoj bi se čuvao barut. Ubrzo će poslanici isticati kako je obnova koprivničke tvrđava loše organizirana i s obzirom na uloženi novac, nesvrsishodna. Problem je što tamo nema graditelja koji će planirati dnevne poslove. Osim ovoga, problem gradnje i obnove utvrda poput Koprivnice i Križevaca bio je što su već imale temelje tj. došli su do faze gdje nije bilo moguće raditi zahvate ili podizati nove konstrukcije za razliku od Karlovca koji je bio smješten kao i ove utvrde u nizini, ali bez već određenih temelja. Napušten je stari plan gradnje i prihvaćen onaj J. Vintane prema kojem će biti porušen kaštel i podignut bastion. Isto će potvrditi predloženi voditelj Franz Marbl koji je tamo zaposlen kao palir s obzirom na to da Kranjska i Koruška više nisu htjele plaćati Vintanu. Prihvaćena je odluka da koprivnička utvrda bude zemljana tvrđava i da se sruši kaštel u zamjenu za bastion. Marbl također potvrđuje kako bi peti bastion ojačao tvrđavu, ali je faza gradnje otišla predaleko da bi se takvo što isplatilo. Vid Hallek u 80-im godinama 16. stoljeća intenzivno prati gradnju utvrda u Slavonskoj krajini te piše redovite izvještaje o planovima gradnje koji su ipak suvišni za ovakvu vrstu teksta. Godine 1584. počinje gradnja novoga, četvrtoga bastiona na mjestu porušenog kaštela te se kopaju grabe. Godine 1586. povjerenstvo iz Graza svjedoči o gradnji „župnog bastiona“ i „Turskih vratiju“ koja se grade na mjestu gdje je nekada stajao kaštel. Sljedeći spomen potiče iz izvještaja krajiškog Građevinskog povjerenstva koje obilazi Slavonsku krajinu od 7. do 27. listopada 1588. O tvrđavi govore kako se obnova bastiona posve dovršena. Radi se o „Đurđevačkom“ (od strane prema Đurđevcu) i „župnom“ (kraj kojeg je vjerojatno župna crkva) bastionu. Treći se naziva Dvorski (Schlosspastein), označavajući ga jer se nalazio na položaju nekadašnjeg dvorca. On je tada u punom jeku izgradnje. On se nalazio nasuprot četvrtog bastiona koji se zvao „Crkveni“, vjerojatno onaj koji se kasnije naziva „Popovski“ bastion. Godine 1590. iz Marblovih bilježaka saznajemo da je on još uvijek u Koprivnici. Tad je već dovršen četvrti bastion, a problem slijeganja bedemskih nasipa zbog visokih voda Marbl je riješio postavljanjem čvrsto nabijene zemljane bankete uz temeljnu stopu tvrđavskih bedema i bastiona po cijeloj dužini. Kako god radovi sporo išli, Herberstein je jedino Koprivnicom bio zadovoljan. Zove ju dobro građenom tvrđavom zaštićenom grabama. Dva bastiona nisu bila adekvatna, a grabe pod njima nedovoljno iskopane. Tada je tvrđava nedovoljno opskrbljena oružjem i potrepštinama imajući samo dva veća i dva manja topa od čega su uporabljiva samo dva veća i jedan manjeg kalibra. Herberstein daje opasku na manjak naoružanja kao i na manjak osoblja te će zahtijevati posadu od 67 njemačkih pješaka, 160 haramija, 100 husara te dodatnih 100 njemačkih pješaka i 100 arkibusira kako bi tvrđavu branilo 500 do 600 vojnika. Novi zapovjednik u Koprivnici 1597. bio je kapetan Alban Graswein. Slavonska krajina tj. slavonske utvrde tako su u 16. stoljeću promijenila tri graditelja, a neke i više, a najpoznatiji su bili de Lalio, Vintana, Marbl i Pasqualini.