Glavni motiv gradnje utvrde bio je Osmanlijama otvoren put na zapad što je direktno ugrozilo Međimurje zbog čega Juraj IV. Zrinski spomenute 1567. gradi praktično novu, velebnu utvrdu u najistočnijem dijelu vlastelinstva, u Legradu koji će postati sjedište Međimurske ili Legradske kapetanije te ujedno stožer vođenja obrane. Utvrdu već sljedeće 1568. godine testira Skender-beg s 4000 vojnika iz Požege, ali bez uspjeha. Utvrda u Legradu modernizira se 1570. godine kada je nastao u tlocrtu kvadratan kaštel s polukružnim kulama. Godine 1572. kapetan Legrada, Juraj Zrinski, raspolaže s posadom od 150 konjanika i 50 trabanata te s njima upada u osmanski dio Slavonije. Godine 1581. poplave oštećuju legradsku tvrđavu, no utvrda se kroz svoju povijest kao i tada, obnovila i nadogradila. Tvrđava je krajem 16. stoljeća prema Jenu Halleru prema brojnosti bila jedna od jačih na granici dvaju imperiju s oko 200 stacioniranih mušketira i 20 topova uz velik broj konja. Jedan od prvih poznatih zapovjednika bio je Johann (Ivan) von Keiserstein. Već 1639. na Ledentuovu prikazu se vidi isto stanje sa zapada. U prednjem planu crteža je riječni rukavac kojim plovi čamac s veslačem, a iza njega je zemljište pred tvrđavom na kojem su dva pješaka i pet konjanika. Put do tvrđave vodi kroz dvostruki red palisada do samih ulaznih vrata nad kojim je stražarnica s krovištem. Tvrđavski zidovi su od kamena s kruništima i otvorima za vatreno oružje. Na uglovima su poligonalne natkrivene drvene kule s otvorima za topove. Iza zida tvrđave naziru se krovovi i kupola neke građevine. Do vanjskog reda palisada je nekoliko kuća u podgrađu. U stražnjem planu vedute su brežuljci. Dobro stanje prikazuje se i na veduti iz 1660. godine što svjedoči o održavanju, a u vrijeme pada Kaniže ratna zbivanja upravo su i uvjetovala stalne popravke tvrđave zbog njene važnosti. Na tlocrtu Giovannija Giuseppea Spalle koji nastaje nakon Zrinskih (druga pol. 17. st.) pojavljuje se nova utvrda naznačena kao kvadrat s razmjerno velikim i šiljatim bastionima na uglovima. Okružen je šančevima punjenim vodom iz Drave. U legendi stoji kako je stari kaštel u središtu obnovljen, a četiri bastiona su postavljena oko njega zaštite radi. Utvrda je ležala između Mure i Drave, nedaleko od njihovih sutoka. Drava kasnije mijenja svoj tok pa danas protječe sjeverno, a ne južno od Legrada. Oko bastionske utvrde i legradskog naselja tekao je obrambeni pojas sastavljen od bedema s palisadom i šancem. Između ostalih opisa i tlocrta, Evlija Čelebija donosi poseban u kojem navodi sljedeće: „To je šestougaona građevina, tvrđa kao da ju je gradio Šeddad. Smještena je na prostranom i lijepom polju. Opkop joj je veliki ponor. Sa svih sedam tabija, koje su kao Aleksandrov zid, opališe u čast Zrinskog hiljadu topova, tako da se i zemlja i nebo zatresoše. Sve zidove okitiše crvenom prankoja-čohom. Na sve tabije i na sve stubove lađa prikovaše po jedan jarbol, a na vrh jarbola izvjesiše plandira-zastave koje vrijede po deset hiljada groša, te tako na razne načine zakitiše i ukrasiše grad. Sa svih crkava odjekivao je na sve strane glas zvona. Sva je vojska izašla na doček bana. Padali su ničice kao da sedžu čine. Čovjeku se mozak opijao od mirisa aloe,ambre i tamjana, što se razvijahu iz zlatnih i srebrenih kadionica po ulicama. Herceg-ban ode u svoj dvor u gradu. Nas smjestiše u neku palaču. Odatle odoh na gozbu koju prirediše prvaci varoši. Svakome je dato toliko jela i nesretnog vina da se nijedan nije mogao držati na nogama. Svi su bili pijani. U Legradu ima mnogo vinograda i bašča. Varoš je vrlo napredna, lijepa i čista. Imaju jedanaest crkava koje su u dobrom stanju i lijepo ukrašene. Na tornjevima su im križevi od čista zlata. U gradu ima jedan kapetan i sedam hiljada vojnika. I ovdje djevojke i nevjeste sjede posve otkrivene u dućanima i trguju. Taj je pojas mjestimice imao trokutne istake.“ Osim što se dakle vidi neupitna modernizacija u odnosu na 1572., jasno se vidi i pomicanje riječnih tokova uslijed poplava, a jedna takva je 1710. pomaknula dravsko korito pa se naselje našlo na slavonskoj obali Drave. Sredinom 18. stoljeća utvrda je u ruševinama te se do danas nisu očuvali nikakvi tragovi. Josip Bedeković tako navodi da su 1752. uz granicu od Legrada do Murskog Središća podignuti čardaci i kule te je naseljen narod oslobođen od davanja kako bi sudjelovao u obrani. Bedeković navodi četiri vojvodstva, Kotoribu, Križovec, Dekanovec i Goričan kojima upravlja kapetan iz Legrada. Bedeković iste godine navodi kako je vidio Legrad u ruševinama. Smještena je u samom uglu Međimurja, a imala je ulogu zaštite od turskih provala s istoka s ostalim ovdašnjim utvrdama Zrinskih. Oblik i veličinu odredio je stariji drveni kaštel, oko kojega su uspostavljeni bedemi i bastioni. Stvorena je mala bastionska utvrda kojoj je više sigurnosti od njezine veličine pružao smještaj među vodotocima.

Vojnom utvrdom i poveljnim trgovištem u Legradu upravljali su kapetani, a prvi takav bio je Pavao Ratkaj (Ratkay Pal) 1545., a nakon čega Ladislav Čanji 1551., od 1661. do 1663. Andrija Horvat (Horvath Andras), 1664. i 1665. Farkaš Kiš (Kiss Farkas), 1666. Đuro Seljan (Selley Gyorgy), 1671. Đuro Cindori (Cindery Gyorgy), 1677. FanjoKarvalj (Karvally Ferenc) te 1691. Ladislav Nađ (Nagy Laszlo).

Legrad se u kontekstu 16. stoljeća u počecima spominje kao mjesto gdje će prelaziti i prevoziti se mnoštvo hrvatskih izbjeglica. O tome svjedoči povelja Ferdinanda 10. 1. 1537. kojom dopušta Ivanu Salaju i Gašparu Ernušu Čakovečkom da na Muri izmeu svojih posjeda Legrada i Dubrave sagrade most na lađama za transport izbjeglica koji odlaze u sigurnije predjele zapadne Ugarske zbog osmanskih proboja. Legrad se spominje i u vezi Sabora u Brucku na Muri 1578. kao dio popisa koje treba graditi. On počinje od Kaniže pa preko Drave sve do Legrada na Dravi. Između Mure i Drave, Legrad je podigao Nikola Zrinski, međutim samo mjesto na kojem je utvrda podignuta bila je nesigurna zbog toka rijeke Drave koja je bio vrlo promjenjiv što je sprečavalo izgradnju sigurnije utvrde. Poslanici zato traže bolji položaj i nalaze ga pola milje od Legrada, kod Dubrave, gdje je bilo dovoljno mjesta za nizinsku državu zaštićenom Dravom. Legrad se spominje i u izvještaju iz 1581. godine kada poslanici unutarnjoaustrijskih pokrajina donose podatke vezane uz izvještaj od prethodne godine. Tako za Legrad govore kako je na vratima dravskog otoka ključna utvrda tog dijela Podravine zbog veze sa susjednim utvrdama preko Drave u Ugarskoj, Szakanju, Sigetu i Breznici. Iz tog razloga njegova obrana ne smije biti napuštena te se daje prijedlog da se položaj učvrsti nabijanjem drvenih balvana u dravsku obalu, ali bi on bio skuplji nego izgradnja novog kaštela na boljem položaju. Zato se ponavlja rješenje gradnje kaštela u Dubravi.

Srednjovjekovna utvrda oslanjala se na močvarni dravski poloj kao osnovni strateški element. Izgrađeni su zemljani bedemi, na kojima su postavljene hrastove i akacijske palisade, a oko bedema produbljeni su opkopi povezani s rukavima Drave. Nacrti ili detaljniji opisi te stare utvrde nisu očuvani. Kada su Zrinski 1546. stupili u posjed Međimurja već je prijetila osmanska opasnost s istoka. Zato Nikola Šubić Zrinski počinje s obnovom utvrde što će nastaviti njegov sin Juraj. Prema tlocrtu iz 1572. vidi se kako je utvrda četvrtasti prostor, zatvoren palisadama, a na kutovima ima kružne bastione. Na zapadnoj strani zida su jedina vrata, do kojih se s kopna dolazi drvenim pokretnim mostom.