Povijest samog Vinodola prije rimskog doba gotovo nam je nepoznata, a sama rimska kultura je na tom području ostavila mnoge tragove. Vinodol je u to vrijeme bio cestovno povezan s ostalim naseljima u okolici poput Tarsatice, Senije i Ad Turres. Dolaskom Hrvata nastaje nova postojbina koja se prozvala Vinodolom ili Vallis vinaria ili Valdevino. Najstariji spomen Vinodola nalazimo u Ljetopisu Popa Dukljanina iz 12. stoljeća, kao i u spisima splitske sinode iz 1185. godine. U srednjem vijeku, to jest 1260. godine hrvatsko – ugarski kralj Andrija II. Arpadović daruje Krčkim knezovima, napose Gvidu Frankopanu Vinodol i Modruš. Tijekom 13. stoljeća na području Vinodola se proširila glagoljica i ušla u crkvenu liturgiju. Frankopani su također u 13. stoljeću sagradili Novigrad, danas Novi Vinodolski. Neminovno važna godina za Vinodol je upravo 1288., ne samo za Vinodol nego i za kulturnu historiju hrvatskog naroda. Te godine je sastavljen Vinodolski zakon, pod predsjedavanjem Leonarda Frankopana, to jest pravni spomenik kojim su Vinodolci izabrali od svakog grada po nekoliko iskusnih ljudi, da potpišu stari običajni zakon kojim se vladalo u Vinodolu.

Veliki potres razorio je sam Vinodol 1321. godine, a o samoj važnosti tog grada za obitelj Frankopan govori i činjenica da je grad vrlo brzo obnovljen. Frankopani su također sagradili u 14. i 15. stoljeću pavlinske samostane u Crikvenici i Novigradu te kaštele u Kraljevici i Belgradu. Jedan dio Vinodola 1479. godine dolazi pod vlast kralja Matije Korvina i njegovih kapetana, no nakon njegove smrti Frankopani vraćaju svoj utjecaj u tom dijelu grada. Tijekom života Matije Korvina dolazi do velikih borbi između Frankopana i njega samog što je skoro izazvalo i oružani sukob. Taj sukob je bio najviše iniciran upravo radi upravljanja određenih gradova, poput Senja i Vinodola. Također se u tu politiku uplela i Mletačka republika koja je pokušala na različite načine iskoristiti sukob Frankopana i Korvina. Vinodol u 16. stoljeću ulazi u šire raširenu priču ratova protiv Osmanlija, a radi ugroze od Osmanlija u Novigrad se preselilo središte Modruške biskupije.

Vinodol je također stradao u epidemiji kuge 1496. godine, a 1522. godine Osmanlije pljačkaju Novigrad. U narednih nekoliko stoljeća Vinodl mijenja svoje gospodare, a najviše između Frankopana i Zrinskih, a nakon zrinsko – frankopanske urote 1670. godine Vinodol konačno pada pod upravu ugarske komore, a 1692. godine pod upravu austrijske komore koja je tamo gospodarila svojim upraviteljima. Podjelom 1786. godine Vinodol ulazi u sastav Ugarskog primorja sa sjedištem u Rijeci, a imenovanjem Josipa Jelačića guvernerom Rijeke 1848. godine, Vinodol postaje sastavni dio hrvatskog državnog teritorija.