Utvrda Brinje je jedna od najvažnijih utvrda rano novovjekovne Senjske kapetanije, a isto tako predstavlja važan posjed obitelji Frankopana prije osmanske opasnosti na hrvatskom povijesnom prostoru. Prije nego ukratko iznesemo samu povijest utvrde i njen opis, valja riješiti problem samog naziva utvrde (Brinje/Sokolac). U literaturi se vrlo često frankopanski plemićki grad Brinje naziva i Sokolac pa čak i Sokol ili Sokolovac. Prvi ga tim imenom naziva 1835. godine Franz Julius Fras, gdje navodi: „Ovaj grad, koji se zove i Sokolac…“. Ivan Kukuljević Sakcinski ga također navodi kao Sokolac, to jest „Grad Sokol, od naroda nazvan Sokolac…“, a Emilij Laszowski iznosi teoriju u kojoj smatra da se prvi put utvrda Brinje naziva Sokolac već 1449. godine prilikom podjele očevine Frankopana u Modrušu, pri kojoj je Bartol IX. dobio: „oppidum Brine cum castro Jaknik, et aliis castris Sokol, Thersacz et oppidum Bihach…“. Iz navedenog citata možemo zaključiti kako je Laszowski ipak pogriješio i zamijenio plemićki grad Frankopana u Brinju sa Sokolcem kod Bihaća, naravno u pokušaju da objasni sam nastanak imena Sokolac. Unatoč tome, od 19. stoljeća dolazi do pojave imena Sokolac prilikom opisivanja same utvrde Brinje, a postoji više teorija zašto je došlo do pojave tog imena. Sve teorije počivaju naravno na osnovi da samo mjesto Brinje ima više naziva, a da je jedan Sokola. Bilo da je to ime dobilo po sokolovima koji su napravili svoja gnijezda nakon što je posada iz same utvrde povučena što je potaknulo narod da ga nazove tim imenom ili da je položaj same utvrde na visokoj stijeni iznad Brinja podsjetilo stanovnike na sokola; neminovan je utjecaj naroda koji je taj naziv proširio nakon čega su ga prihvatili i povjesničari. Što se tiče samog naziva Brinje, neki smatraju da je naziv potekao od čakavskog lokalizma „brnja“ za borovnicu koja je bila rasprostranjena na tom prostoru, a neki jezikoslovci smatraju da naziv dolazi od riječi „brina,“ to jest uzvisina.

Sam povijesni prostor Brinja bio imao je kontinuitet još od ilirskih vremena. Općenito je prihvaćeno mišljenje kako su Frankopani početkom 15. stoljeća sagradili svoje sijelo u Brinju, ali o tome nije sačuvan nikakav podatak. Prvi spomen Brinja u ispravama nalazimo iz dvije isprave Bartola VIII. 1343. godine koje upućuje duždu Andriji Dandolu, iz kojih možemo uočiti da je Brinje sredinom 14. stoljeća naselje, a uskoro se u njemu spominju i crkva i samostan augustinaca. Grb Gorjanskih u zaglavnom kamenu svoda južne kapele u Brinju i grb Frankopana na zaglavnom kamenu južnoga prostora „kripte,“ upućuju na zaključak da je kapela i ostali dio grada sagrađen nakon što su se brakom povezale te dvije moćne obitelji. Tijekom 15. stoljeća kroz Brinje su prošli različiti plemići, a jednom prigodom je u njemu boravio i sam kralj Žigmund s palatinom Nikolom Gorjanskim. Prilikom oduzimanja Senja i dijela Vinodola Frankopanima, kralj Matija Korvin zauzima i Brinje, kojim od tada upravljaju kraljevi kaštelani, a ubrzo je Brinje palo pod Senjsku kapetaniju. Nakon smrti samog kralja Matije Korvina, Brinje opet pada u ruke Frankopana, a 1528. godine molbom Vuka Frankopana Brinjskog, Brinje se ustupa na čuvanje cara koji stavlja vlastitu vojnu posadu. Vuk Frankopan Brinjski je tražio natrag Brinje nekoliko puta nakon što je vidio da se o posadi utvrde malo brine, a čak je i dobio na kratko razdoblje utvrdu, no već 1536/7. utvrda prelazi u trajni sustav krajiških utvrda. Utvrda se često nalazila na udarima Osmanlija radi čega je brojno stanovništvo iz okolice Brinja napuštalo svoj rodni kraj, a 1530. godine Osmanlije su zapalili utvrdu, no ona je vrlo brzo obnovljena.

Utvrda Brinje je bila ključna utvrda za obranu Gacke doline od osmanskih prodora kroz dolinu prema sjeveru, a također predstavlja važnu trgovačku postaju na cesti od Senja preko Modruša u unutrašnjost Hrvatske. Senjski kapetan Ivan Lenković 1550. godine sastavlja popis utvrda Senjske kapetanije uz koji daje i opis graditeljskog stanja utvrde i strateške procjene hrvatskih graničnih utvrda. Na tom popisu se našla i utvrda Brinje gdje navodi kako su se bedemi već popravili na utvrdi. Navodi također kako bi trebalo dograditi novi bastion s vanjskim zemljanim bedemom na južnoj strani utvrde koja je bila najslabije branjena strana utvrde. Također iznosi financijske proračune takve dogradnje utvrde. Uz same graditeljske pothvate Lenković u izvještaju ističe problem obrane samog grada kad budu obnovljene zidine i dograđeni novi bastioni, to jest govori o problemu ratne opreme i vojnika. U Brinju je Lenković našao sedam dobrih topova manjeg kalibra, ali osim tih topova za utvrdu je trebalo osigurati topove većeg kalibra i više ostalog vatrenog naoružanja. Radi toga bi sama utvrda trebala imati mnogo veću vojnu posadu što sa sobom povlači pitanje financiranja i troškova takve utvrde.

Uz izvještaj Ivana Lenkovića valja spomenuti i izvještaj Ferdinandova Povjerenstva s kraja 1563. godine. Pomoću njega je kralj Ferdinand želio imati zoran uvid u stanje i obrambene mogućnosti graničnih utvrda, radi čega šalje svije povjerenstvo koje treba proučiti utvrde i donesti prijedloge poboljšanja samih utvrda. Na početku donosi se opći opis tvrđave, gdje se navodi da je to stari grad od kamena, položen na zaobljenoj uzvisini okruženoj poljem. Na jugoistočnoj strani se diže čvrsta zidina i vrlo visoka utvrda oko koje se nalazi zid koji ide dalje do kružne kule, koja je zapravo mali bastion na jugozapadnoj strani grada. Izvještaj također navodi da bi trebalo povećati broj posade same utvrde, a o naoružanju navode samo dva manja topa (falkoneta) i dvadesetak starih bedemskih pušaka. Naglašava se velika opasnost od Osmanlija koje često upadaju u krajeve oko Brinja te predlažu gradnju čardak – straže, u kojoj bi se smjenjivali vojnici iz Senja. Na taj način bi nezaštićeno stanovništvo i putnici mogli pronaći utočište u slučaju napada manjeg broja pljačkaša. Izvještaj govori i o posadi gdje se navodi pedeset hrvatskih konjanika, husara te četrdeset hrvatskih pješaka te ostali (vojvode, trubači, zastavnici, kaštelani, itd.).
Nakon prolaska opasnosti od Osmanlija i njihovog progona iz Like i Krbave, Vojna krajina se ponovno reorganizirala, a izgradnjom Jozefinske ceste u drugoj polovici 18. stoljeća mjesto dobiva i prometno značenje, a kasnije nakon razvojačenja same Vojne krajine Brinje se ubrzano razvija kao važno prometno i trgovačko središte.

Utvrda Brinje je tijekom godina mijenjala svoj izgled što je sasvim normalno radi „zuba vremena“ i prilagodbe utvrde novom naoružanju. Jezgra frankopanskog plemićkog grada čini dvorište i jezgra čitavog položaja, a ulaz čini četverokutna kula dok se na istočnoj strani nasuprot kuli nalazila dvokatna kapela sv. Trojstva. Palas ili glavna zgrada u srednjovjekovnom zamku u Brinju očuvan je samo u pravokutnom temelju utvrde. Kapela sv. Trojstva u tlocrtu ima dva jednaka kraka koji se sastaju pod pravim kutom, a tipološki je možemo svrstati kao centralnu trokatnu građevinu, smještenu na strmoj istočnoj padini. Kapela je građena od kamena, a imala je tri kata. Tijekom boravka Frankopana u Brinju, gradom je dominirala ulazna kula („frankopanska ulazna kula“). Kula ima snažan volumen i debele zidove i trebala je ostaviti dojam na sve one koji su ulazili u samu utvrdu. Danas je od kule samo ostao veliki torzo s dobro očuvanim istočnim i južnim pročeljem. Arheološka i restauracijska istraživanja pokazala su da je prije gradnje frankopanske ulazne kule na tom dijelu položaja već počivala neka građevina.

Pojavom opasnosti Osmanlija frankopanski plemićki grad prelazi u posjed Krajiške uprave, koja ga postupno dograđuje i pregrađuje, prilagođavajući ga potpuno obrambenim potrebama. Obrambeni zid se pojačava s ulaznom četvrtastom kulom i manjim polukružnim kulama na važnim strateškim položajima, a sam grad se čak i širi. Kapela se također oblikuje u obrambene svrhe te dobiva puškarnice. Sama utvrda je tijekom 20. stoljeća nekoliko puta bila restaurirana i istraživana, a utvrda spada u jednu od najvažnijih srednjovjekovno – ranonovovjekovnu baštinu hrvatskog povijesnog prostora.