Prilaz starom gradu bio je sa SI strane i to blago brijegovitim predjelom, a zatim uskim izduženim hrptom strmih obronaka, iskorištenim kao prilazni put koji je vodio do krajnjeg JZ uzvišenja s dvije zaravni koje su predstavljale središte utvrde. Na SI se nalazi još jedna niža zaravan, odvojena od spomenutih većim jarkom te je tamo vjerojatno bila ulazna konstrukcija s pokretnim mostom. Na toj nižoj zaravni nazru se tragovi arhitekture koji ukazuje na veći raster kompleksa čanjevačke utvrde. Istaknuta zaravan na kojoj se najbolje prepoznaju ostaci kamene utvrde tlocrtno je ovalnog oblika 17x11m, no njene padine iskorištene su za gradnju obrambenog sklopa. Tako su na sjevernoj strani vidljivi dijelovi zidova, obrambenog plašta građeni od lokalnog kamena. Na vanjskom plaštu ugrađenu si kameni blokovi, unutrašnje stijene izgrađene su također od obrađenog kamena, a zid iznutra je zapunjen komadima nepravilnog kamena. Zid širine oko 1,5-1,6m očuvan je u dužini blizu 20m. Od ostalih struktura sačuvani su tragovi dviju kula, na najvišoj zaravni JZ kula i na nižoj sjeverna kula, a jedva prepoznatljivi obrisi zidova koji okružuju obje zaravni tlocrtno su nejasni. Prvi spomen pronalazimo kao plemićki pridjevak Gjurka, Nikole i dr. pripadnika roda (de genere Chanov) u isprava Čazmanskog kaptola iz 1265., a 1290. se spominje zemlja Čanjevo (terra Chanow) koju Ivan, ban Slavonije i župan u Požunu i željeznom, daruje sinu Nikoli. Kao plemićki se grad (castrum Chanyo) spominje 1550. i 1557. u zaključcima Hrvatskog sabora. Izgleda kako najstariji dio utvrde je sagrađen na mjestu prapovijesne gradine polovicom 15. st. pod pokroviteljstvom kneza Juraja Špirančića, rodonačelnika zagorskog ogranka ove obitelji, kao novo obiteljsko utvrđeno središte nakon napuštanja gornjeg Pounja pred Osmanlijama. U rukama obitelji Čanjevo je 1519. kada Jurjev sin Pavao II. polovicu utvrde poklanja Stjepanu Praškociju, odnosno 1520. kada nakon Pavlove smrti utvrda u cijelosti dolazi u vlasništvo Praškocija koji ju obnavlja u duhu renesansnog vojnog graditeljstva. Pravo na utvrdu između 1674. i 1677. stječu Jelačići (udajom Ilone Praškoci za Jurja Jelačića), no utvrda je nasilno zaposjednuta od strane Franje Ivanovića koji ju drži do 1689. godine kada je utvrda vraćena Jelačićima. Oni utvrdu napuštaju između 1756. i 1776. te središte posjeda premještaju u baroknu kuriju podno brda Ribelj. Ostaci utvrde leže na strmome jugozapadnom vrhu brda Ribelj, u predjelu zvanom Gradski vrt, koji je dubokom grabom odvojen od ostatka brda. Manji plemićki burg izgrađen u 15. stoljeću, u 16. stoljeću s osmanskom opasnosti postaje vojna utvrda, a s jenjavanjem opasnosti ona postepeno gubi na značaju zbog čega je konačno i napuštena. Današnje dimenzije iznose 50×31 m, a najstarijim dijelom utvrde se smatra jezgra nepravilnog trapezastog tlocrta, uzom stranom okrenuta sjeveru. Taj središnji dio utvrde bio je dimenzija od oko 30x15m. Unutar nje je manje dvorište koje sa zapadne i južne strane omeđuju bedemi i manja građevina na jugozapadu, a sa sjeverne i istočne strane višekatni palas povezan je s istočnom polukulom. Još jedna manja polukula štitila je južni bedem jezgre, a njegov JI ugao velika okrugla baterijska kula te zapadni zidovi koji su gotovo dvostruko deblji od istočnih. Na jezgru se sa SI i JI strane oslanjaju bedemi vanjske utvrde koji zatvaraju dvorište također u obliku nepravilnog trapeza. Pojas bedema sa sjeverne strane utvrđen je okruglom kulom, a s južne pravokutnom građevinom nejasne namjene. Ulaz u utvrdu nalazio se na istočnoj strani putem drvenog mosta preko obrambene grabe. I iste strane grabu omeđuje manja uzvisina koja je vjerojatno bila utvrđena te služila kao barbakan (predutvrda). Szabo o Čanjevu piše sljedeće: „U Blizini Gornje Rijeke, gdje je Gašpar Orehovački sazidao oko g. 1663. novi dvor, nalaze se neznatni ostaci gradića Čanjeva“.

Čanjevo se prema prostoru i vrsti terena smješta u skupinu visinskih plemićkih gradova koji se grade na izduljenim grebenima brdskih ogranaka ili odvojaka u 13./14. st. romanike. Sudeći prema tipologiji tlocrta koji nosi karakteristike protuosmanskih pseudokaštela te arheološkim istraživanjima, utemeljenje ovog kompleksa se datira polovicom 15. st. Zaključuje se kako je Čanjevo plemićki grad kašteloidne osnove, odnosno vrsta kompleksa koji prezentira tranziciju iz jednog tipa utvrde u drugi.