Gradec (Zagreb)

Slavonian Frontier

Author: Filip Šimunjak
(©2019.)

Današnji grad Zagreb u 16. stoljeću sastojao se od dvije gradske cjeline i čak tri fortifikacijske cjeline. Na današnjem brdu Grič nalazilo se naselje Gradec, opasano zidinama još iz 13. stoljeća, dok se na drugom brdu (Kaptolu) nalazilo biskupsko i kanoničko naselje te dvije fortifikacije – biskupska tvrđava oko katedrale te zidine Kaptola koje su ograđivale cijelo brdo. U ovom ćemo eseju sagledati razvoj i karakteristike fortifikacija zagrebačkog Gradeca.

Gradec u 16. stoljeću
Izradio: Filip Šimunjak

Gradec

*Svi planovi, slike i fotografije preuzeti su iz literature navedene na kraju rada
* Interaktivni zoom aktivira se prelaskom miša preko slike

Povijest

Gradec se početkom 16. stoljeća našao u veoma nepogodnoj situaciji. Gradske zidine nisu redovno održavane i bila im je potrebna temeljita sanacija i adaptacija na novi način ratovanja (vatreno oružje). Šire gradsko područje pogodilo je nekoliko velikih potresa (1502., 1505., 1506., 1530., 1586. i 1590. godine), a oni s početka stoljeća posebno su teško pogodili ionako oronule zidine. Da stvar bude još gora Hrvatska i Slavonija ubrzo su se našli usred dvostrukog sukoba – osmansko prodiranje s istoka prijetilo je Zagrebu, a unutar same države izbio je 1527. godine građanski rat između pristaša Ferdinanda Habsburga i Ivana Zapolje. Zagreb je posebno bio pogođen potonjim sukobom budući da se Gradec našao na strani Habsburga, a Kaptol Zapolje.

Tijekom građanskog rata probleme nisu radili samo neprijatelji, već i Ferdinandove trupe na koje se stanovnici Gradeca konstantno žale da pljačkaju, otimaju i rade druge probleme. Završetak rada nije gradu donio mir. Naime, postojao je konstantan strah od osmanskog napada, a nije bila rijetkost da se osmanski pljačkaški pohodi „zalete“ i do okolice Zagreba. Najveća opasnost zaprijetila je 1556. godine kada su Turci pljačkali „pod Zagrebom“, ali do direktnog napada na sam Gradec nikada nije došlo.
Kroz cijelo 16. stoljeće Gradec se žali na stanje zidina i moli kralja za pomoć. Koliko je stanje bilo loše i prije ovog vremena govori događaj iz 1475. godine kada tadašnji kralj Matijaš Korvin naređuje lokalnim plemićima da pomognu s obnovom Gradeca jer se dio zida (oko 70 metara) otvara kao ruševina, a još jedan dio (oko 135 metara) sve više propada iz dana u dan.

Tijekom cijelog stoljeća aktivno se radilo na adaptaciji zidina – obnavljale su se drvene konstrukcije (stube i portik, tj. „put“ za hodanje s unutarnje strane bedema), bušile su se rupe za topove i puške raznih dimenzija i popravljali najkritičniji dijelovi zidina. Vremenom su dodani i krovovi nad sva gradska vrata (1555. godine) i prilazni mostovi ispred njih. Kralj je pomagao koliko je mogao (ili želio), pa je tako anualno davao dio prihoda od tridesetnica za obnovu gradskih zidina; no čini se da taj iznos ni izbliza nije bio dovoljan jer gradski magistrati konstantno traže još novca – za obnovu, za oružje, za vojnike itd. Najviše obnova zbilo se u dvije etape, prvoj oko 1550/1560. godine (potaknuta padom Virovitice i Čazme i strahom od skorog udara na Zagreb) te drugoj oko 1570/1580. godine (potaknuta padom Pounja 1577/8. godine). Upravo su u vrijeme ove druge faze podignuti mostovi ispred svih gradskih vrata, tj. točnije 1577. i 1578. godine. Tijekom prve faze obnove bila je osnovana čak i posebna komisija koja je 1552. godine posjetila Gradec (s mnogim istaknutim pojedincima kao što su ban Nikola IV. Zrinski, zapovjednik kraljevske vojske u Slavoniji Lukas Sekelj, zapovjednik kraljevske vojske u Hrvatskoj Ivan Lenković itd.). Predlagala se široka obnova zidina te čak gradnja bastiona koji bi pokrivao i prostor Kaptola, ali do realizacije nije nikada došlo, gotovo sigurno zbog nedostatka novca.

Oružje se nabavljalo kako se moglo i stiglo. Nešto se dobiva na zamolbu od kralja, a dio je Gradec mora sam kupovati – uglavnom iz Graza i Ljubljane (npr. 1547. godine u Ljubljani su kupljeno i u grad dovedeno 5 topova). Druga opcija bila je tražiti vojsku – koja prolazi gradskim prostorom ili se povlači preko njega  da ostavi nešto topova i baruta. Kugle za puške i topove lijevaju se i klešu u samom gradu. Grad je imao svoju oružarnicu blizu vrata Dverca. Većina baruta se čuvala u Popovom tornju, a ostatak oružja bio je po preostalim kulama ili raspoređen na teškim okovanim stalcima po zidinama (spremno za uporabu). Spominje se cijeli arsenal oružja: falkoneti, tvrđavne puške, lumbarde, topovi, puške bradatice itd., a posebno se navode dva velika topa, jedan u sjevernom tornju i jedan u južnom.

Uz redovne namete i izvanredne ratne daće Gradec je morao povremeno plaćati hranu i opskrbu vojnicima koji su prolazili u blizini grada ili se utaborili nedaleko od njega (npr. 1557. godine morali poslati 10 000 kruhova i dvije bačve vina do Čazme). Većinu 16. stoljeća grad nije imao stalnu posadu, već je ona ovisila o okolnostima. Tako se 1530/40-ih godina spominje 30/40 pješaka. Nešto kasnije, 1550-ih godina, na Gradecu uopće nema redovno plaćene vojske već se ona prema potrebi šalje iz Unutarnje Austrije ili Europe (npr. poznate Ferdinandove španjolske trupe). Tako se Gradec oslanjao na 12 stalnih stražara, a tek su povremeno uzimali dodatnu vojsku na vlastiti trošak – primjerice 1547. godine očekivao se napad Osmanlija, ali su gradske vlasti uzele samo 50 pješaka na rok od 2 mjeseca jer nisu imali novaca za višeJoš i prije početka stoljeća Gradec je imao problema s padom stanovništva, a s dolaskom Osmanlija grad je doživio značajnu depopulaciju. Tako se stanovnici u jednoj ispravi žale da ako Turci napadnu bit će nemoguće da se sami branimo, jer nas ima jedva tri stotine osoba koje mogu uzeti oružje, a od njih malo je vještih puškama… (Dobronić, Slobodni i kraljevski, str. 80.). Oko 1550. godine Gradec (računajući i podgrađe) ima svega 1500 do 2000 stanovnika u oko 400 kuća

Od 1570.-ih godina spominje se redovna krajiška postrojba na Gradecu (30 ili 50 pješaka i puškar), a Gradec postaje, uz Varaždin, najvažnija oružarnica na Slavonskoj krajini. Situacija će se promijeniti 1580. godine kada se krajiško središte seli u novoizgrađeni Karlovac te od tada Gradeca nema u krajiškim popisima. U to vrijeme vodi Gradec jednu drugu „bitku“, protiv bana Krste Ungnada i banovca Stjepana Gregorijaneca. Tijekom ovih okršaja, prepucavanja i prebacivanja desit će se jedna epizoda koja će zauvijek promijeniti hrvatsku književnost – 1578. godine banovac Gregorijanec nasrnuo je na ključara Kamenitih vrata, zlatara Petra Krupića, te ga ozlijedio prije nego su građani intervenirali. Upravo će ovaj zlatar i priča oko cijelog sukoba Gradec-Gregorijanec biti temelj romana „Zlatarovo zlato“ Augusta Šenoe.

Nakon bitke kod Siska 1593. godine i osvajanja Petrinje 1595. godine počinje vrijeme ponovnog osvajanja izgubljenih krajeva, a s time i vrijeme mira za Zagreb. Vremenom će zidine i kule izgubiti svoju obrambenu funkciju, postati dijelovima novih palača i kuća ili će pak biti porušene i pretvorene u perivoje i šetališta te će do danas preživjeti tek „ostaci ostataka“ gradečkih zidina i utvrda.

Zidine

Gradec se osniva kao slobodni kraljevski grad 1242. godine poznatom Zlatnom bulom Bele IV. Tragovi zidina na Gradecu postoje još iz 7. stoljeća (otkriveni ispod današnjeg Muzeja grada Zagreba). Arheološkim istraživanjima otkriveni su i posmrtni ostaci oko crkve sv. Marka datirani u 11/12. stoljeće. Sve to govori u prilog da na Gradecu i prije 13. stoljeća postoji nekakvo naselje, ali 1242. godine to naselje počinje ubrzan razvoj i najvažnije dobiva vremenom zidine koje će činiti obranu Gradeca i u 16. stoljeću. Već 1257. godina grad se naziva „castrum“, a 1261. godine spominje se „utvrda Grič kraj Zagreba“ – stoga možemo zaključiti kako je do kraja 1260-ih godina gradnja zidina završila. Najvjerojatnije je grad najprije opasan palisadom, a postepeno se podizao kameni zid građen kamenom iz obližnjih kamenoloma.

Analizu zida proveo je Zorislav Horvat, koji je pregledao ostatke na južnom dijelu blizu kule Lotrščak te zaključio: uporabljen je kamen lomljenjak i veliki obluci, a zidanje je pravilno, na romanički način. Vanjska strana zida blago je skošena, tj. odstupa od okomice. Zid uz kulu uz jezuitski samostan debeo je 180 cm, a na zapadnoj strani, debeo je 200 cm. Kakvo je bilo branište gradečkih zidina, nije poznato, no s obzirom na njihovu priličnu debljinu vjerojatno je tu bilo krunište s prsobranom te stražarskom stazom na ostaloj debljini zida (Zorislav Horvat, „Zidine i braništa,“ str. 181 – 182.).

Dakle, zid je bio prosječno debljine oko 2 metra, a visinom je varirao od 5 do 6 metara. Oko njegova opsega u historiografiji se vodila, i još uvijek se vodi, rasprava – pogotovo oko njegovog zapadnog i jugozapadnog dijela (oko današnje Mesničke ulice) i oko lokacije „starih“ jugozapadnih Mesničkih vrata. Neki povjesničari drže da je originalno zapadni zid Gradeca išao nešto drugačije. Tako Nada Klaić tvrdi da se Visoka, Mesnička i Demetrova ulica nisu nalazile unutar grada već da je zapadni rub išao uz Matoševu ulicu, a da su se vrata („stara“ Mesnička vrata) nalazila na vrhu Kapucinskih stuba. No, to nije jedini dio zidina koji Klaić dovodi u pitanje. Uz već spomenuti zapadni zid dovodi u pitanje i sjeverni zid, gdje Popov toranj stavlja izvan zidina koje pomiče dublje prema jugu, a sličnu stvar radi i s jugoistočnim dijelom zida (vidljivo na planu u prilogu). Iz okruženog dijela grada isključuje i jugozapadni dio, tj. današnji park Grič, te – konačno –ostavlja otvorenu pretpostavku da između sjevernih vrata i vrata na vrhu Mesničke ulice (na planu u prilogu broj 2 i broj 13) nije niti postojao zid! Mnogi su autori od tada upozorili na njene propuste, najznačajnije Vladimir Bedenko koji ukazuje na fortifikacijsku nelogičnost – prije svega u ostavljanju jednog ruba grada bez zidina, ali isto tako i činjenicom da bi po Nadi Klaić ispred zidina ostalo previše relativno ravnog terena što bi neprijatelju omogućilo lakšu opsadu (tj. grad je sigurno već u startu iskoristio prirodni položaj najbolje što je mogao).

No, natrag na pitanje jugozapadnog dijela zidina koji problematiziraju gotovo svi autori. Nešto drugačiju, ali sličnu, interpretaciju kao Klaić iznio je Ivan Kampuš koji također isključuje Dugu ulicu, ali smatra da je zapadni zid išao tako da je Demetrova ulica i gornji dio Mesničke ulice bio uključen u grad:

… na osnovi suvremenih izvora znademo da su u drugoj polovini XVI st. započeli opsežni fortifilcadoni radovi, koji su na jugozapadnom dijelu promijeniti dotad poznati izgled utvrđenog Gradeca. Spomenuti najstariji nacrt gradskih bedema i kula prikazuje izgled grada prije tih velikih radova. Naime, u prvoj polovini XVI st. utvrđeni Gradec sliči trokutu s vrhom kod Popova tornja. U to vrijeme njegovi bedemi okružuju prirodnu uzvisinu brežuljka Gradec, koja se na zapadu spuštala prema udolini kojom danas teče Mesnička ulica, a malo širi usjek kojim je nekad tekao potok Medveščak dijelio ju je na istoku od kaptolsko-biskupskog brežuljka. Zbog toga je i zapadni zid tekao od Popova tornja Demetrovom ulicom i ivicom brda prema današnjoj Mesničkoj ulici do Griča, gdje se za obranu tog dijela nalazio i stari Mesnički toranj. Zid je tekao preko nedalekih starih Mesničkih vratiju do kule podignute u blizini crkvice bl. Djevice Marije i dalje na južni zid i njime do istočnog rta iznad današnje Duge ulice. Od tog rta zid je prolazio današnjom Opatičkom ulicom … Tek 1557, kada je turska opasnost ponovo ozbiljno ugrozila njegov opstanak, pod općinskim rukovodstvom koje je preuzelo svu brigu da organizira radove, zahvaljujući prikupljenom tridesetinskom novcu potrebnom za plaćanje radnika, zanatlija i nabavu građevinskog materijala, započinje velika izgradnja na jugo-zapadu, tj. na dotada najslabije utvrđenom dijelu varoši (Ivan Kampuš, „O utvrđivanju zagrebačkog Gradeca 1557.-59,“ str. 313.).

Stara Mesnička vrata … nalazila su se na današnjem Griču nedaleko samostana opatica, a to i suvremeni izvori potvrđuju. Do njih se nalazio i stari Mesnički toranj, koji je, kao i vrata, dobio ime po općinskim mesnicama smještenim na zapadnom dijelu varoši u njenoj četvrtoj insuli. Uz toranj je prolazio zapadni gradski zid. Od najsjevernijeg dijela utvrđenog Gradeca, Popova tornja, tekao je zid Demetrovom ulicom i ivicom brda prema Mesničkoj ulici do Griča, pa preko Mesničkog tornja i vratiju do kule smještene u blizini crkvice B. D. Marije i dalje na južni zid, zatim do istočnog rta iznad današnje Duge ulice, pa današnjom Opatičkom ulicom do sjevernog rta kod Popova tornja (Ivan Kampuš, „O utvrđivanju zagrebačkog Gradeca 1557.-59,“ str. 325.).

Slične stavove zauzeli su i Lelja Dobronić and Franjo Buntak, istaknuti istraživači zagrebačke prošlosti. Dok se Lelja Dobronić slaže s lokacijom „starih“ Mesničkih vrata negdje oko vrha Kapucinskih stuba (ili na platou Griča oko broja 1), Franjo Buntak donosi nešto drugačije viđanje (ali se slaže s tezom o izmjenama zidina): Izgradnjom novih Mesničkih vrata nastala je, kako se čini, u pogledu smjera gradskoga zida u 16. st. dva puta promjena. Istovremeno s gradnjom novih vrata podignut je, čini se, i novi zid između njih i starih Mesničkih vrata na vrhu istoimene ulice, koja tada još nisu bila srušena. Od novih vrata zid se dizao prema istovremeno sagrađenoj Stivalićevoj kuli u Visokoj ulici i zapadnim rubom te ulice tekao dalje prema sjeveroistoku, gdje se sastao sa starim krakom zida otprilike tamo gdje danas stoji zgrada Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja. To je otprilike bio tijek gradskoga zida kakav vidimo na najstarijoj slici Zagreba iz 16. stoljeća. Poslije se dogodila i druga promjena u obliku zida. Napušten je bio zid između novih i starih Mesničkih vrata (koja su tada vjerojatno bila srušena) i zid koji je išao zapadnom stranom Matoševe ulice od Griča do Markove ulice, a sagrađen novi zid između kule na Griču i novih Mesničkih vrata. Izgradnjom novih zidova i napuštanjem starih proširio se prostor unutar gradskoga bedema. U nj su sada ušli Gornji dio Mesničke ulice i Visoka ulica, pa je tako od sredine 16. st. nastala veća mogućnost izgrađivanja i naseljavanja tih dviju do tada nezaštićenih i vjerojatno još nenaseljenih prostora Gradeca. Konačnom izgradnjom gradskih zidova gornjogradsko naselje dobilo je trokutast oblik. Vrh trokuta bio je na sjevernoj strani u Opatičkoj ulici kod Dvoranskoga prečca, gdje su se sastajali istočni i zapadni krak zida koji su činili stranice trokuta. Osnovica mu je bila južni zid koji je tekao današnjim Strossmayerovim šetalištem. (Franjo Buntak, Povijest Zagreba, str. 228 – 229.).

Takvoj interpretaciji suprotstavio se Vladimir Bedenko koji drži da nije došlo do povećanja opsega Gradeca i da „nova“ Mesnička vrata nisu prebačena s neke stare lokacije tijekom gradnje 1557. – 1559. godine, već da su ostala na istoj lokaciji (ili spuštena malo južnije), samo su dodatno utvrđena i dorađena. Upućuje na pogrešku pri povezivanju „starih“ Mesničkih vrata sa samostanom u parku Grič, jer je to pretpostavka koja se ne navodi eksplicitno. Iz perioda gradnje vrata sačuvan je i registar u čijem naslovu stoji …za gradnju i popravak velikih mesničkih vrata i velikog mosta istih i iskop… (V. Bedenko, „Zagrebački Gradec,“ str. 15). Za kraj Bedenko se poziva na popis stanara Gradeca iz 1368. godine te analizirajući redoslijed popisivanja (u usporedbi s poznatim lokacijama stanovanja nekih spomenutih osoba) zaključuje kako nije došlo do većih promjena u opsegu Gradeca i zidina, jer kada bi grad bio manji nego nakon navodnih pregradnji nastale bi nelogičnosti i nedosljednosti u popisu (tj. ukoliko bi Mesnička vrata bila smještena na vrhu Kapucinskih stuba, prema popisu ispada da je od jugoistočnog ugla grada pa do mjesta Kapucinskih stuba bilo gotovo više od dvadeset kuća (B. Škreblin, „Fortifikacije zagrebačkog Gradeca“) što Bedenko odbacuje i navodi argumente zašto je nemoguće da bude toliko kuća). Sličan stav navodi i Dragutin Hirc (rukopis dugo godina čuvan u Državnom arhivu u Zagrebu, objavljen tek 2008. godine) koji kaže da su Mesnička vrata bila g. 1557. tako trošna, da su ih morali obnoviti … i most pred vratima zamienili novim, širokim i jakim mostom. Iste godine nadkrili su i kulu na vratima, koja je stradala od požara (D. Hirc, „Stari Zagreb,“ str. 59.).

Kao kratki pregled za kraj možemo sumirati tri glavne varijacije:

1. Mesnička vrata na vrhu Kapucinskih stuba (i isključivanje cijele Mesničke ulice i Duge ulice kod nekih autora).

2. Mesnička vrata na vrhu Mesničke ulice (pri čemu neki autori onda uključuju Dugu ulicu, ali logično isključuju ostatak Mesničke ulice ispod vrata).

3. Mesnička vrata na istom mjestu kroz cijelu povijest (tj. površina Gradeca ostaje nepromijenjena i zidine od 13. st. do rušenja imaju isti opseg).

Oko ostatka zidina nije bilo većih problematika u historiografiji. Nećemo ulaziti u detalje i objašnjavanja jer je sve bitno vidljivo u priloženoj 2D rekonstrukciji Gradeca. Prvi nacrt Gradeca iz 16. stoljeća prikazuje 10 pravokutnih kula, 2 polukružne, 2 stražarnice na zidu južno od Popovog tornja te 1 manju kulu na jugozapadnom rubu i 1 manju kulu na jugoistočnom rubu grada. Iako znamo za neke pogreške (npr. da jedna kula koja je sačuvana kao polukružna na prikazu ima pravokutni oblik) svejedno je ovaj prikaz najvrjedniji izvor za vizualizaciju fortifikacije Gradeca u 16. stoljeću. On nam također donosi zanimljiv podatak da je ukupna dužina zidina Gradeca „991 korak“ (za usporedbu zidine oko Kaptola duge su „540 koraka“), a udaljenost od Kamenitih vrata do Kaptola iznosi „162 koraka“ (L. Dobronić, „Stari planovi Zagreba,“ str. 6.).

Arheološka istraživanja

Teza Nade Klaić o zidu u Matoševoj ulici pobijena je arheološkim istraživanjima koja nisu pronašla ostatke zidine. Nadalje posebno nam je važno arheološko istraživanje na prostoru Mesničke ulice (na lokaciji „novih vrata“) te istraživanje na jugozapadnom dijelu, oko parka Grič.

Iskapanja u Mesničkoj ulici dala su sljedeće rezultate: U Mesničkoj ulici otvorene su dvije sonde – jedna ispred kućnih brojeva 16 i 14, na istočnoj strani, a druga na dijelu ulice južno od prostora ispred kućnog br. 23. Pozicije su odabrane shodno prikazu na akvarelu Ludovika Bužana iz 1792., na kojem su vidljiva Mesnička vrata neposredno uz kapelu sv. Ivana Nepomuka. Kapela se nalazila na mjestu današnjega kućnog br. 12. …. Iskopom je ustanovljeno da sjeverni zid današnjeg kućnog br. 14 leži na gradskom bedemu, čiji se temelj prema zapadu proteže koso u odnosu na današnju ulicu … Kao i na drugim lokacijama unutar Gornjega grada, potvrđeno je da je bedem građen od nepravilno pritesanih kamenih blokova položenih na zdravicu … Vidljivo je da je zdravica sa sjeverne strane temelja plitka, dok s južne strane nije bilo moguće utvrditi njezinu razinu. Širina temelja bedema seže od 2,10 do 2,20 m … Uz sam ogradni zid vrta ispod kućnog br. 23, vrlo plitko evidentirani su ostaci temelja bedema … Dakle, obje sonde na Mesničkoj ulici potvrdile su poziciju Mesničkih vrata na dijelu između kućnog br. Mesnička 14, 16 i parka južno od kućnog br. Mesnička 23 (Boris Mašić-Buga Pantlik, „Mesnička ulica,“ str. 274 – 275.).

Nedavna iskapanja na prostoru parka Grič urodila su velikim plodom – pronađeni su ostaci dvije kvadratne kule i velikog kamenog zdanja koje većina povjesničara smatra ostacima „kraljevskog dvora“ koji je izgrađen 1335. godine. Uz palaču pronađeno je i groblje s početka 16. stoljeća koje je vjerojatno bilo upravo na mjestu vrta nekadašnje palače. U onovremenim se ispravama često uz palaču navodi i kapelica Blažene Djevice Marije, što također odgovara ovom prostoru jer temeljem sačuvanih ostataka gotičkog prozora na stražnjoj strani obližnjeg Državnog hidrometeorološkog zavoda znamo da je ovdje postojala kapelica. Kada na sve to dodamo i činjenicu da se na ovom području nikada nije gradilo, što možemo povezati s time da je parcela bila u vlasništvu kralja, dolazimo do zaključka da je pronađeni objekt sigurno kraljevska palača.

Posljednji poznati stanovnik palače bio je herceg Ivaniš Korvin (umire 1504. godine), a vjerojatno je palaču ostavio pavlinima koji su u vlasništvu imali obližnju kulu (u prilog tome govori i njegov općenito blizak odnos s pavlinima). Na tom prostoru se sredinom 16. stoljeća spominje pavlinski samostan, ali je on u lošem stanju te se njegovo kamenje koristi za gradnju „novih“ Mesničkih vrata. Nešto kasnije, u 17. stoljeću, na taj prostor dolaze kapucini. Do nas će ovaj prostor doći kao park na samom rubu Gradeca, a tek će arheološka istraživanja s početka ovog stoljeća otkriti pravu povijest ovog, na izgled, mirnog i nezanimljivog kutka grada.

Upitno je bilo i gdje se točno spajaju istočni i južni zid Gradeca budući da su dosta rano na ovaj prostor došli isusovci koji su puno gradili i pregrađivali. Arheološka istraživanja na prostoru današnje Gornjogradske gimnazije otkrila su ostatke zidina nešto sjevernije od južnog zida gimnazije, tj. zgrada isusovačke gimnazije „otišla“ je malo prema jugu.

Kretanje broja krajiških postrojbi u Zagrebu

Najstariji sačuvani nacrt Zagreba, oko 1566. godine, Nicolo Angielini
Krmpotić, Ljudevit, ur., Izvještaji o utvrđivanju granica hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. stoljeća (Hannover, Karlobag, Čakovec: Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, 1997), 220.

Zagreb, 1639. godine, Johannes Ledentu
Krmpotić, Ljudevit, ur., Izvještaji o utvrđivanju granica hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. stoljeća (Hannover, Karlobag, Čakovec: Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, 1997), 255.

Zagreb, 1689. godine
Marković, Mirko, Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama (Zagreb: AGM, 2001), 31.

Zagreb, 1729. (1738.) godine, M.A.Weiss
Krmpotić, Ljudevit, ur., Izvještaji o utvrđivanju granica hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. stoljeća (Hannover, Karlobag, Čakovec: Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, 1997), 344. Preuzeto iz djela: Relatio germanica de statu limitum contra Turcas in Croatia (dostupno online).

Zagreb, 1792. godine, akvarel Ljudevita Bužana
Dobronić, Lelja, Slobodni i kraljevski grad Zagreb (Zagreb: Školska knjiga, 1992. godina), 26.

Gradec u 15. stoljeću – opseg zidina prema teoriji Vladimira Bedenka
Herman, Nina, „Stanovanje na Gradecu u kasnom srednjem vijeku“ (dipl. rad., Filozofski fakultet u Zagrebu, 2013), 13.

Gradec u srednjem vijeku – opseg zidina prema teoriji Nade Klaić
Klaić, Nada, Zagreb u srednjem vijeku (Zagreb: Liber, 1982), 211.

Tlocrt Gradeca (prema Bedenku) u odnosu na konfiguraciju tla
Bedenko, Vladimir, Zagrebački Gradec – kuća i grad u srednjem vijeku (Zagreb: Školska knjiga, 1989), 112.

Veduta Zagreba na cehovskoj majstorskoj svjedodžbi iz 1796. godine 
Muzej Grada Zagreba 702

Pogled na Zagreb s istoka 1860-ih
Knežević, Snješka, Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice (Zagreb: Školska knjiga, 2020).

Gradska vrata

Kamena/Kamenita vrata (porta lapidea)

Podignuta u 13. stoljeću kao jedini kolni ulaz u grad – prvi put se spominju 1375. godine pod nazivom „velika kamena vrata“. Na prvom grafičkom prikazu iz 16. stoljeća vidi se da Kamenita vrata još nisu natkrivena krovom. Njima je 1545. godine pridodan pokretni most koji je bio neophodan za obranu budući da su Kamenita bila glavna gradska vrata (iako se nekakav most spominje već 1509. godine, što znači da je postojao i jarak, vjerojatno tada nije još bio pokretan). Nešto kasnije, 1555. godine, vrata će biti natkrita zajedno s ostalim gradskim ulazima, a dvije godine ranije dobit će i prilazne stube. Jedina su vrata koja su preživjela do danas, a to mogu zahvaliti navodnom čudu koje se zbilo 31. svibnja 1731. godine, kada je slika Majke Božje, koja se nalazila u stanu na katu, preživjela težak požar. Budući da je preživljavanje umjetnine pripisano božanskom čudu slika je ubrzo nakon požara izložena u prolazu Kamenitih vrata gdje i danas stoji. Između 1758. i 1760. godine vrata su renovirana te poprimaju današnji oblik. Početkom 20. stoljeća umalo su doživjela istu sudbinu kao i ostala gradska vrata, ali ih je Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ spasila od rušenja.

Poljska vratašca/Dverce (portella Civitatis campestris seu ad campum tendens)

Prvi puta se spominju već 1266. godine. Služila su kao izlaz u vrtove smještene ispod samog Gradeca. Nije nam poznat prvotni izgled. Odlično se vide na akvarelu Ljudevita Bužana iz 1792. godine. Srušena su 1812. godine tijekom gradnje južne promenade, današnjeg Strossmayerovog šetališta.

Mesarska, tj. Mesnička vrata od 17. st. (porta carnificum)

Prvi puta se spominju 1334. godine. Kao što smo već spomenula ova su vrata daleko najproblematičnija što se ubikacije tiče. Srž problema predstavlja polemika oko toga jesu li se „stara“ vrata nalazila na vrhu Kapucinskih stuba, odnosno na vrhu Mesničke ulice, ili su pak „stara“ vrata bila na istom mjestu kao i „nova“ (Mesnička ulica 14) samo su tijekom 16. stoljeća renovirana. Izgradnja vrata vodila se između 1557. i 1559. godine te iz toga perioda imamo detaljne zapise iz kojih možemo rekonstruirati svaki dan gradnje. Istovremeno je podignut novi most i jarak. Kao i Dverca poznata su nam iz akvarela Ljudevita Bužana iz 1792. godine. Srušena su 1836. godine uz obrazloženje da su nepotrebna.

Nova vrata, tj. Opatička vrata od sredine 17. st. (nova porta)

Prvi spomen datira iz 1383. godine, a kako sam naziv govori izgrađena su nešto kasnije od ostalih vrata. Naziv Opatička vrata nastao je kasnije zbog blizine samostana klarisa (današnji prostor Muzeja grada Zagreba). Vrata su srušena 1839. godine prilikom gradnje sjeverne promenade.

Mala sjeverna vratašca, tj. Surove dverce

Nije poznato gdje su se točno nalazila i kako su nestala – jednostavno im se izgubio trag! O tome kada su podignuta isto ne znamo mnogo, samo da su kasnijeg postanka (kasni srednji vijek, a spominju se samo pet puta: 1397., 1398., 1429., 1438. i 1442. godine) i da su bila samo za pješake. Na grafičkom prikazu iz 16. stoljeća prikazana su mala istočna vrata u sklopu polukružne kule (za koju znamo da je bila na današnjoj adresi Opatička 10), pa se smatra kako je upravo to lokacija vrata koja su kasnije zazidana zbog osmanske opasnosti.

Nepoznata šesta vrata – jesu li uopće postojala?

Nedavna arheološka istraživanja otkriva su dvije kule i veliku građevinu na jugozapadnom dijelu grada na prostoru parka Grič. Većina arheologa i povjesničara povezuje te objekte s dvije kule i kraljevskom palačom čime je konačno riješen problem lokacije kraljevske palače na Gradecu, podignute oko 1335. godine. Međutim, otkriće lokacije palače otvorilo je novo pitanje. Naime, istovremeno s izgradnjom objekta kralj je od grada zatraži probijanje novih vrata uz palaču koja su trebala bila dovoljno velika da kroz njih može proći konj. Malo je vjerojatno da se ovaj navod odnosi na vrata Dverce budući da ona nisu u blizini palače, što je neke povjesničare potaknulo na hipotezu o šestim vratima (npr. Stjepan Krivošić, a njegovoj hipotezi se priključuje i V. Bedenko, „Zagrebački Gradec,“ str. 104.). Vrata se ne spominju na popisu 1429. godine, a osim spomena o gradnji imamo samo još jedan iz 1344. godine. Ostaje nepoznato gdje su bila, koja im je sudbina, jesu li i kada zazidana te, u konačnici, jesu li šesta vrata uopće ikada i postojala.

Gradske kule

Prvi nacrt Gradeca iz 16. stoljeća prikazuje 10 pravokutnih kula, 2 polukružne, 2 stražarnice na zidu južno od Popovog tornja te 1 manju kulu na jugozapadnom rubu i 1 manju kulu na jugoistočnom rubu grada. Iako znamo za neke pogreške (npr. da jedna kula koja je sačuvana kao polukružna na prikazu ima pravokutni oblik) svejedno je ovaj prikaz najvrjedniji izvor za vizualizaciju fortifikacije Gradeca u 16. stoljeću. Postoje još neke kule koje se spominju u dokumentima, ali ih ne možemo točno locirati (vidi V. Bedenko, „Zagrebački Gradec,“ str. 82 – 87.).

Četvrtaste kule

Kula uz Kamenita vrata

Kula uz Kamenita vrata prvi se put spominje 1397. godine, a gotovo je sigurno dio obrambenog sustava još od 1260-ih godina. Debljina zidova iznosi oko 180 cm. Kula je natkrivena i ranije, a znamo da je 1556. godine dobila novi krov. Donji i srednji kat povezani su sa stambenim kućama u blizini, dok se za gornji kat ne navodi vlasnik pa je vjerojatno služio isključivo obrambenoj svrsi. U kulu se ulazilo vanjskim drvenim stubištem (po jedan ulaz za svaki kat), kao i kod ostalih kula na Gradecu. Lelja Dobronić zaključuje da kula nije nadograđivana u visinu i da je današnja visina njena originalna. Od 17. stoljeća možemo pratiti cijenu najma za kulu (posebno se ističe primjerice obitelj Konjskih za koju imamo sačuvan ugovor iz 1627. godine između Gašpara Konjskog i Gradeca oko cijena najma), dok za ranija razdoblja za sada nemamo takve izvore.

Kula Mesničkih vrata

Kao i sama vrata i obližnju kulu prati puno nejasnoća. N. Klaić, I. Kampuš i L. Dobronić smatraju da se kula najprije nalazila uz „stara“ Mesnička vrata, a da je kasnije preseljena na današnje mjesto – Visoka ulica broj 22. V. Bedenko pak smatra da se kula oduvijek nalazila na tom mjestu. U vrijeme gradnje „novih“ vrata (1557. – 1559. godina) spominje se i gradnja nove kule te je izrekom navedeno da se gradi od temelja – da li je stara srušena i podignuta nova na istom mjestu ili se stara kula srušila i preselila s vratima, te, napokon, da li se spomenuta nova kula uopće odnosi na našu kulu u Visokoj? Ostaje nepoznanica.

Kula se jasno vidi na prvom prikazu iz 16. stoljeća, a posebno dobro na akvarelu Ludovika Bužana iz 1792. godine. Kasnije je pretvorena u privatni posjed te je 1931. godine ukomponirana u novi kompleks „kraljevskog dvora“ (tj. tijekom pregradnje Pongratzovog dvora nakon što je posjed kupio Grad Zagreb).

Kula uz Dverca, tj. Lotrščak

Kula stoji vjerojatno još od sredine 13. stoljeća, ali se prvi puta spominje 1462. godine. Originalno je imala dva kata, a treći kat i vatrogasna promatračnica dodani su 1857. godine – takav izgled kula zadržava do današnjeg dana. Debljina zidova iznosi oko 195 cm. Na prikazu iz 16. stoljeća kula ima dva kata, s po dva prozora, te je natkrivena krovom. Izgled kule se može vidjeti i na akvarelu iz 1792. godine – tada kula ima dva kata (gornji kat dva, donji jedan prozor), a na vrhu krova nalazi se i mali tornjić s baroknom lukavicom. Kule je nakon gubitka obrambene funkcije više puta adaptirana za stambenu uporabu, a konačni oblik dobit će u 19. stoljeću (nakon više prijedloga rekonstrukcije). Zanimljivo je da kula originalno nije imala današnje ime „Lotrščak“ – ono je novijeg datuma. Oko 1650. godine u kulu je stavljeno zvono koje je navečer upozoravalo da se vrata zatvaraju („campana Lotranculorum“, tj. „zvono pljačkaša“, koje je obavještavalo poštene ljude da se upute kući, a upozoravalo pljačkaše). U zagrebačkom govoru naziv je poprimio oblik „lotrijaša“, od čega je vremenom nastao današnji naziv Lotrščak.

Popov toranj

Začetak kule mnogi vide u ispravi iz 1247. godine kojom kanonici mole kralja komad zemlje na Gradecu da i oni podignu svoju utvrdu u koju bi se sakrili ako ponovno dođe do napada i provale Tatara. Neki povjesničari (Neven Budak, Vladimir Bedenko) tumače kako se kraljeva darovnica možda odnosi na Medvedgrad jer kralj daruje čitav brežuljak za podići zajedničku utvrdu („castrum“), a pojedini kanonici mogu podići i svoje kule, za što na prostoru oko Popovog tornja nema mjesta (ali to je već potpuno druga problematika koja se nadovezuje na pitanje koje započinje još u vrijeme Nade Klaić, tj. je li Medvedgrad nastao prije ili nakon tatarske provale). U svakom slučaju kula sigurno stoji tijekom cijelog srednjeg vijeka i zaista jest u vlasništvu kanonika (od kuda i dolazi naziv „Popov toranj“, prvi put spomenut 1392. godine).

Nakon odlaska Celjskih s Gradeca (druga polovica 15. stoljeća) nije najjasnije u čijem je bila vlasništvu – kanonici se žale kralju da im je Gradec oduzeo kulu, Gradec se žali kralju da je krov kule propao i da naredi kanonicima da ga poprave itd. Godine 1588/9. navodi se toranj kao „velika kula blizu Novih vrata“ što govori da je tada sigurno u posjedu Gradeca. Čini se logičnim da se kula kroz 16. stoljeće nalazila pod upravom Gradeca jer je činila važan dio njihovog fortifikacijskog sustava pa je bilo neophodno da grad kontrolira sve kule i cjelokupne zidine u svrhu što bolje obrane od osmanske opasnosti. U 18. stoljeću (1774. godine) grad se odrekao kule i predao je klarisama koje su u blizini podigle svoj samostan. Zidine su debljine oko 205 cm, a tlocrt je tipični romanički iz sredine 13. stoljeća. Originalno je kula imala dva kata, a treći je dodan 1903. godine (kada i zvjezdarnica). Kuli se pristupalo drvenim stubištima izvana (ne postoje tragovi unutarnjeg stubišta za komunikaciju između katova).

Kula južno od Kamenitih vrata ili „kula Aleksandrove djece“

Na istočnom zidu, južno od Kamenitih vrata (danas adresa Jezuitski trg 4). U 17. stoljeću ukomponirana je u kompleks isusovačkog samostana (isusovci dolaze 1606. godine) u jednom od građevinskih zahvata 1650-ih godina. Kula se danas izvana jedva primjećuje (viri svojim sjevernim zidom prema kući u Habdelićevoj ulici), a nalazi se na sjeveroistočnom dijelu isusovačkog kompleksa. Podignuta je već sredinom 13. stoljeća, a debljinom zidova (gotovo 2 metra) i tlocrtno veoma nalikuje na ostale četverokute kule (Lotrščak, Popov toranj i kula Kamenitih vrata).

Kula na jugoistočnom dijelu isusovačkog kompleksa

Tlocrtu kule otkriven je na tlocrtu jugoistočnog ugla južnog samostanskog dvorišta isusovačkog samostana. Kako Lelja Dobronić navodi na većini tlocrta označeno je da je vanjske zidove (na gradskim bedemima) imala deblje, a unutrašnje (prema dvorištu) tanje. Vjerojatno je imala samo prizemlje, jer u tlocrtu prvoga kata nije unesena. Ona više ne postoji, ali su se kod nedavne adaptacije u zemlji vidjeli njezini temelji (L. Dobronić, Zagrebački Kaptol i Gornji grad, str. 230.). Vidi se na prvom prikazu Gradeca iz 16. stoljeća gdje je ucrtana kao znatno niža od ostalih kula. Nekakva niska građevina, vjerojatno kula, može se vidjeti na grafici Josipa Szemana iz 1822. godine.

Pavlinska kula na sjeverozapadu parka Grič

Kula je otkrivena u nedavnim arheološkim istraživanjima neposredno uz stambeni objekt. Budući da ovaj, još uvijek postojeći, stambeni objekt nevjerojatno podsjeća na kulu neki su ga raniji autori poistovjećivali s pavlinskom kulom. Kula se spominje 1447. godine u vlasništvu grada. Od 1473. godine nalazila se u vlasništvu pavlina te će po njima dobiti ime. Pavlini su se obvezali na redovno održavanje i ustupanje kule gradu u slučaju opasnosti, a zauzvrat dobili pravo u njoj prodavati vino građanima. Tijekom 16. stoljeća dodane su joj rupe za topove. Shematski tlocrt ucrtan je na nacrtu iz 1776. godine, zajedno s porušenom kulom na jugozapadnom uglu Griča, uz oznaku Gradske kule koje služe ocima kapucinima (L. Dobronić, Zagrebački Kaptol i Gornji grad, str. 190.; nacrt dostupan u: Artur Schneider, „Perivoji, vrtovi i šetališta u starom Zagrebu,“ Narodna starina 8/20 (1929), str. 172). Kapucini se nalaze na prostoru Griča od 17. stoljeća i između 1618. i 1625. godine od grada dobivaju kulu. Ostaci kule danas su vidljivi u parku Grič nakon završetka konzervatorskih radova.

Kula na jugozapadnu parka Grič

Kula je otkrivena u nedavnim arheološkim istraživanjima u parku Grič. U opisima njenog smještaja navodi se kraljevsko zemljište, što dodatno potvrđuje tezu o kraljevskoj palači. Već u 15. stoljeću nalazi se u privatnom vlasništvu i navodi se kako je bila smještena uz sam zid. Vidi se na prvom prikazu Gradeca iz 16. stoljeća gdje je ucrtana kao znatno niža od ostalih kula (L. Dobronić, Kaptol i Gornji grad – nekada i danas, str. 190.; nacrt dostupan u: Artur Schneider, „Perivoji, vrtovi i šetališta u starom Zagrebu,“ Narodna starina 8/20 (1929), str. 172). Ostaci kule su danas vidljivi u parku Grič nakon završetka konzervatorskih radova.

Polukružne kule

Postoje samo tri polukružne kule za koje znamo gdje su bile, a od toga je samo jedna preživjela do danas. Ne spominju se prije 16. stoljeća pa se pretpostavlja da su građene kasnije nego „glavne“ četverokutne kule.

Polukružna kula u Demetrovoj ulici 7

Na najranijem prikazu grada iz 16. stoljeća ta je kula krivo prikazana kao pravokutna (što znamo budući da je riječ o jedinoj polukružnoj kuli koja je preživjela do danas). Uklopljena je u palaču Baltazara Magdalenića koja je izgrađena 1754. godine te se može i danas dobro vidjeti iz Demetrove ulice.

Polukružna kula u Opatičkoj ulici 10

Ova kula vidi se još na prikazu Gradeca iz 16. stoljeća te je posebno zanimljiva zato što je autor te karte unutar kule ucrtao Mala sjeverna vratašca, tj. Surove dverce, pa se pretpostavlja da su se ova pješačka vrata nalazila u sklopu kule. Nakon obnove 1748. godine je prepuštena na upotrebu i stanovanje Josipu Magdiću (1749. godine, najamnina 1 zlatnik godišnje) koji je bio vlasnik obližnje kuće. Nešto kasnije, u prvoj polovini 19. stoljeća, vlasnica kuće i kule postaje Ana Paravić. Ona je 1838. godine predložila gradu rušenje kule tijekom svojih radova na kući budući da ures, sklad i red upravo nagovaraju da spomenuta kula, poput drugih gradskih kula, za veći ukras bude dovedena u pravilan red i niz kuća … tako veliko zidano zdanje, koje strši iz niza susjednih kuća, treba svesti u pravilnu liniju (L. Dobronić, Zagrebački Kaptol i Gornji grad, str. 256). Grad je prijedlog prihvatio i odobrio prodaju kule za 100 forinti (cijena najamnine na godinu dana svih gradskih kula je bila 1 zlatnik godišnje) te je ubrzo kula srušena.

Polukružna kula u sklopu isusovačke gimnazije

Isusovci su došli na prostor gimnazije 1606. godine, zauzevši prostora starijeg dominikanskog samostana (koji su ondje bili od 1473. do 1592. godine kada odlaze zbog straha od Osmanlija). Kompleks se brzo popravljen te su isusovci već 1607. godine započeli održavati nastavu. U blizini kompleksa nalazila se i polukružna kula koja će ubrzo naći svoju primjenu. Naime, već dvije godine nakon početka rada gimnazije bilo je potrebno povećati broj prostorija („scholas“) za učenike te stoga: k onim trima, koje su već postojale (misli se na prostorije za učenike, op. a.), dodana je ove godine četvrta, u kojoj mladići izabrani iz sintakse (tj. četvrtog razreda) i bogatiji znanjem počeli su učiti pravila poetike (peti razred) u gornjem dijelu one kulice, koja između tzv. Malih vrata (Dverce) i zgrade naših škola, uključena u gradski bedem, otvara prekrasan vidik na tijek Save i ravnicu polja, tako da milinom svog položaja dostiže naslade muza (L. Dobronić, „Stara zgrada zagrebačke Klasične gimnazije,“ str. 33). Kula se može vidjeti na akvarelu Ludovika Bužana iz 1792. godine i grafici Josipa Szemana iz 1822. godine. Ne znamo kada je točno nestala, ali je već 1850. godine nema.

Zaključak

Možemo zaključiti kako je zagrebački Gradec tijekom 16. stoljeća bio važan fortifikacijski čimbenik obrane Kraljevstva. Najveći problem građanima predstavljao je manjak sredstava za održavanje zidina te činjenica da zidine nisu građene za ratovanje vatrenim oružjem. Riječ je, naime, o tipičnim srednjovjekovnim kamenim zidinama 13. stoljeća, pa ih je stoga trebalo adaptirati koliko je to bilo moguće. Cijelo stoljeće (a i ona ranija) Gradec se muči s financijskim problemima, nema novaca za popravak zidina, a uz to gubi sve više stanovnika zbog osmanske opasnosti. Do direktnog napada na sam grad nikada nije došlo, ali je strah bio sveprisutan. Što se samih zidina, kula i vrata tiče nema većih nejasnoća osim jugozapadnog ugla grada oko kojeg se još uvijek vode polemike – gdje je zapravo bio kraj, jesu li Mesnička vrata stajala na istom mjestu ili su preseljena u 16. stoljeću? Velik dio kula ne možemo locirati, a posebno se to odnosi na zapadni zid Gradeca na kojem znamo za samo jednu polukružnu kulu, a sudeći prema grafičkim prikazima trebalo bi ih biti više. Nestanak osmanske opasnosti krajem 16. stoljeća i pomicanje granice Habsburške Monarhije dalje na istok omogućio je gradu da ponovno oživi.

Vremenom su sva gradska vrata, osim Kamenitih, srušena. Slična sudbina dočekala je i većinu kula – ako nisu srušene onda su uglavnom adaptirane u kasnije stambene objekte. Iznimku čine glavne kule (kula Kamenitih vrata, Lotrščak, kula Mesničkih vrata i Popov toranj) koje su preživjele sve do danas, ali uz pojedine preinake. Zidine su također vremenom porušene i poslužile su za temelje kasnijih građevina (takav primjer može se najbolje vidjeti u Muzeju grada Zagreba, gdje je u sklopu izložbenog prostora ostavljeno in situ nalazište starih gradskih bedema koji su ukomponirani u kasniji samostan klarisa). Cijelo 16. stoljeće bilo je vrijeme „preživljavanja“ Gradeca, borba za dobivanje novca za naoružanje i popravak zidova, pun molbi za pomoć, ali često i pritužbi na ponašanje vojnika koji su došli kao pomoć! U sljedećim stoljećima Gradec će postepeno potpuno odbaciti svoj „srednjovjekovno-ranonovovjekovni plašt“ čime će se simbolički otvoriti prema širenju i nagloj urbanizaciji koja će vremenom ovaj mali gradić pretvoriti u najveći grad Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva.

Literatura:

  • Bedenko, Vladimir. Zagrebački Gradec – kuća i grad u srednjem vijeku. Zagreb: Školska knjiga, 1989.
  • Budak, Neven. „“Budući da smo htjeli u Zagrebu na brdu Gradecu sagraditi slobodni grad…“ Rađanje Gradeca – okolnosti, poticaji, slijed.“ U Zlatna bula: 1242 – 1992, ur. Zlatko Stublić, 21 – 32. Zagreb: Muzej grada Zagreba, 1992.
  • Buntak, Franjo. „Likovni prikazi Zagreba od 16. do 19. stoljeća.“ Kaj 7-8 (1972): 41 – 76.
  • Buntak, Franjo. Povijest Zagreba. Zagreb: Matica hrvatska, 1996.
  • Dobronić, Lelja. „Stara zgrada zagrebačke Klasične gimnazije.“ Prostor 8/1 (2000): 31 – 42.
  • Dobronić, Lelja. Slobodni i kraljevski grad Zagreb. Zagreb: Školska knjiga, 1992.
  • Dobronić, Lelja. Stari planovi Zagreba. Zagreb: Urbanistički zavod Grada Zagreba, 1961. Dostupno online.
  • Dobronić, Lelja. Zagrebački Kaptol i Gornji Grad nekad i danas. Zagreb: Školska knjiga, 1986.
  • Gračanin, Hrvoje, Zrina Nikolić Jakus, Borislav Grgin, Nataša Štefanec, Hrvoje Petrić, Drago Roksandić, Krešimir Regan, Željko Holjevac et al. Povijest Grada Zagreba. Sv. 1, Od prethistorije do 1918. Zagreb: Novi Liber, 2012.
  • Hirc, Dragutin. Stari Zagreb. Sv. 1, Gradec i Grič. Zagreb: Matica hrvatska, 2008.
  • Horvat, Zorislav. „Zidine i braništa na utvrdama kontinentalne Hrvatske 12 – 15. st.“ Prostor 4/2 (1996): 175 – 200.
  • Herman, Nina. „Stanovanje na Gradecu u kasnom srednjem vijeku.“ Dipl. rad., Filozofski fakultet u Zagrebu, 2013.
  • Kampuš, Ivan, Igor Karaman. Tisućljetni Zagreb: od davnih naselja do suvremenog velegrada. Zagreb: Školska knjiga, 1984.
  • Kampuš, Ivan. „O utvrđivanju zagrebačkog Gradeca 1557.-59.“ Historijski zbornik 21-22 (1968-1969): 309 – 327.
  • Klaić, Nada. „O strukturi gradske jezgre zagrebačkog Gradeca u drugoj polovici XIV. stoljeća.“ U Iz starog i novog Zagreba VI, ur. Franjo Buntak et al., 33 – 73. Zagreb: Muzej grada Zagreba, 1984.
  • Klaić, Nada. Zagreb u srednjem vijeku. Zagreb: Liber, 1982.
  • Marković, Mirko. Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama. Zagreb: AGM, 2001.
  • Marković, Mirko. Zagrebačke starine: prilozi poznavanju prošlosti grada Zagreba. Zagreb: Jesenski i Turk, 2006.
  • Mašić-Buga Pantlik, Boris. „Mesnička ulica.“ Hrvatski arheološki godišnjak 5 (2008): 273 – 275.
  • Mašić-Buga Pantlik, Boris. „Zagreb – park Grič.“ Hrvatski arheološki godišnjak 6 (2009): 264 – 267.
  • Schneider, Artur. „Perivoji, vrtovi i šetališta u starom Zagrebu.“ Narodna starina 8/20 (1929): 149 – 180.
  • Szabo, Gjuro. „Slike Zagreba iz četiri stoljeća (1914).“ U O Zagrebu, ur. Snješka Knežević, 7 – 31. Zagreb: AGM, 2012.
  • Szabo, Gjuro. Stari Zagreb. Zagreb: Spektar, Znanje, 1971.
  • Škreblin, Bruno. „Fortifikacije zagrebačkog Gradeca u srednjem vijeku.“ Nacionalna udruga za fortifikaciju. https://nuf.hr/projekti/zagrebacki-gradec (posjet 24. 2. 2019.; stranica u međuvremenu uklonjena s interneta – dostupna je arhivirana verzija od datuma 1. 9. 2018).