Ivanić grad – Kao kraj, Ivanić se prvi put spominje u darovnici kralja Ladislava iako se pretpostavlja da je naselje Kloštar Ivanić nešto sjevernije, znatno starije od Ivanić Grada. U 13. st. tamo je bio dvor zagrebačkog biskupa. Zagrebački biskup 1508. uz svoj dvor podiže franjevački samostan s gotičkom crkvom koja je od 1944. ruševina. Prije toga je taj prostor bio naseljen benediktinkama koje su tamo bile do kraja 15. st., a pripadala im je župna crkva svete Marije. Područje Ivanić Grada, Kloštra Ivanića i Križa inače se spominje kao Otok Ivanić (Insula Ivanić). Ivanić se dobitkom sudske autonomije i povlastica slobodnog trgovišta razvija tijekom 15. stoljeća, a zauzimanje Bosne 1470. uvjetovalo je jače utvrđivanje grada podizanjem ograda, plotova i različitih zapreka. Sam nastanak utvrde nije dovoljno jasan, a podaci iz 14. stoljeća referiraju se na Ivanić koji označava stariji od današnja dva naselja (Kloštar Ivanić, Ivanić -Grad). Podaci iz 14. stoljeća mogli bi ukazivati da je utvrda podignuta kao dogovor na pobunu protiv biskupa zbog desetine. Povijesni naziv je otok Ivanić čime se nazivalo područje između Lonje i Česme, no ranije ivanićko naselje svakako je ono u Kloštru Ivaniću. Navod o „novoj“ utvrdi nalazimo 1336. godine, a spominje se kako je smještena u Kloštru Ivaniću, a vrlo vjerojatno se radi o biskupovoj rezidenciji. S rastućom osmanlijskom opasnosti, Ivanić postaje sve bitnija točka pa tako i ban Franjo Batthany govori 1537. godine: „ako su vrata obrane Slavonije Križevci, Ivanić su njezini prozori“.Važnost Ivanića prepoznao je i sam Ferdinand koji je dotadašnjoj posadi od 8 vojnika pod Jurjem od Herešinca 1541. poslao jaku kraljevsku posadu od 300 konjanika i 130 pješaka što je zahtijevalo i izgradnju nove utvrde kako bi se takva posada tamo uopće mogla smjestiti. U Ivanić dolazi Domenico del’Alio kada su dva renesansna bastiona već 1553. pri kraju gradnje. Godine 1552. spominje se novum fortalicium Iwanychensi („nova ivanićka utvrda“) što se odnosi na mjesto današnjeg Ivanić-Grada. Iste godine se u popisu biskupskih utvrda, njihovih posada i opreme navodi i samostan u Kloštru Ivaniću koji je bio korišten i kao utvrda. U to doba Osmanlije zauzimaju Viroviticu i Čazmu čime područje Ivanića postaje izravno izlozeno njihovim prodorima te kao jedina zapreka Osmanlijama prema Zagrebu. Utvrda se navodi nakon Kloštra što bi značilo da je novija, kao distinktivan podatak. Ipak, vjerojatno se radi o nedavno podignutoj/obnovljenoj utvrdi. O obnovi znamo iz izvješća naredne godine (1553.) gdje se referiraju na dva bastiona (pastei) kako su poboljšana. To znači da je utvrda tamo stajala i prije te da je bila četverokutna i obnovljena kao utvrda. U istom nalazimo potvrdu kako je D. dell’Allio trasirao obnovu utvrde. S obzirom na graditelja tom je prilikom mogla nastati prava bastionska utvrda, no takva će biti tek uspostavljena krajem stoljeća. Tijekom sljedećih desetljeća stalno se obnavlja, a 1570. radi se i na utvrđivanju susjednog naselja. Često se spominje donošenje drvenih kolaca što aludira na obnovu drvenog kaštela tj. učvršćivanje močvarnog tla. Okružen močvarama i vodama Lonje, Ivanić je postao s vremenom pravi primjer wasserburga. Još 1557. zagrebačka biskupija i Sabor mole kralja da preuzmu brigu o utvrdi. Ungnad daje utvrditi i samostan u Kloštru te napuštenu crkvu u Križu pa je predjel s povezanim utvrdama činio jaki sustav obrane. U 16. stoljeću utvrda je zidana od kamena te je okruživala zatvoreno dvorište s cisternom. U međuvremenu je ustrojena uz Križevačku, Koprivničku i Đurđevačku i Ivanićka kapetanija podređena Slavonskom generalatu, odnosno vrhovno zapovjedništvu u Grazu. U požaru 1572. stradava u požaru zbog čega se kasnije diže nova rezidencija. Moguće je da je 1589. podizan i jedan novi bastion.Novi drveni kaštel izgrađen u glavnoj utvrdi djelo je Giuseppea Vintane. Novopronađeni Pasqualinijevi tlocrti ukazuju na posve novo podizanje utvrde 1598. umjesto dotad prisutne drvene utvrde, uređene sredinom stoljeća ili ranije. Njezin osnovni tlocrtni oblik ucrtan je na projektima nove utvrde nakon 1597. iz čega znamo da je riječ o netipičnoj pravokutnoj utvrdi, na uglovima s ostacima koji su flankirali samo po jednu stranicu kaštela, a ne dvije. Takvu utvrdu trebala je nadomjestiti veća bastionskog tipa, uobičajenog pravokutnog tlocrta s bastionima na uglovima. Iz 1598. potiče projekt koji pokazuje da su bedemi nove utvrde već načinjeni. Ubrzo se plan mijenja utoliko što je isprva projekitrana pravokutna utvrda povećana do oblika kvadrata. U Ivaniću iz opisa 1554. saznajemo da se nalazi 66 konjanika i 39 pješaka od ukupnih 526 konjanika i 515 pješaka u slavonskim graničnim utvrdama. Godine 1544. počinje sređivanje lokalnoga vojnog ustrojstva na području slavonske obrambene granice pa će se tako daljnjim razvojem veće utvrde poput Križevaca, Koprivnice i Ivanića razviti u sjedište kapetana pod čijom će vlasti biti okolne manje utvrde, a sve zajedno pod zapovjedništvom vrhovnog zapovjednika buduće Slavonske krajine koji će svoje konačno sjedište imati u Varaždinu. Ovo će se potvrditi sredinom stoljeća kada osmanska osvajanja dosežu krajnju zapadnu graničnu crtu te nositelji granične obrane postaju renesansne tvrđave i naselja Varaždin, Križevci, Ivanić i Koprivnica. Kao što je to bio slučaj s Đurđevcom, ali i Križevcima, Koprivnicom, Babočom i Sigetom, Sabor je oštro reagirao na kraljev zahtjev da se navedene utvrde kao i Ivanić ruše s obzirom na njihovu važnost u obrani. Što se tiče Ivanića, razlikujemo Ivanić i Kloštar ili Stari Ivanić. Ivanić je utvrda unutar koje je odlukom slavonskih staleža počela gradnja novog drvenog kaštela. Ta se utvrda gradi na mjestu starije i gotovo propale utvrde. Godine kada se oba toponima spominju jest popis iz 1563. kada se govori da je u Ivaniću pola novogradnje gotovo i pokriveno. Drvenu utvrdu trebali su štititi vanjski zemljani bedemi. U to doba je palisada oko naselja posve propala te povjerenici savjetuju što skoriju obnovu i te zaštitne ograde. U tom trenu, povjerenstvo procjenjuje ivanićke utvrde nisu bile velika prepreka neprijatelju zbog čega je trebalo ubrzati s radovima, osobito zbog vrijednog strateškog položaja. Povjerenstvo tako preporučuje prokopavanje zaštitnog opkopa od mlina na Lonji pa oko cijelo naselja i utvrde. Time bi se Ivanić našao na otoku zaštićenom sa svih strana rijekom Lonjom. Povjerenstvo za Kloštar ili Stari Ivanić pak govori kako je zidana crkva okružena zaštitnom ogradom od kolja, utvrđena zemljanim nasipom. Nalazi se na povišenom mjestu sjeverno od Ivanića, a ako bi se preuredio povjerenstvo ga vidio kao smještaj konjaništva. Za sigurnost Ivanića trebao se brinuti zagrebački biskup te je za tri utvrđena mjesta pribavio 2 manja topa (falkoneta) i dva svežnja cijevi za izbacivanje puščanih projektila (Scharftindlen). Tamo se nalazilo i 34 dobrih te nekih neupotrebljivih pušaka, dva mala mužara, pola funte olova i nešto topovskih naboja. Po mišljenju povjerenstva to naoružanje nije bilo dovoljno za obranu ivanićke utvrde, naselja i Kloštra/starog Ivanića. Prema njihovoj procjeni tamo je trebala biti smještena jaka vojna posada. Pod nadležnost njena zapovjednika trebale bi biti stavljene i vojne posade okolnih utvrda i straža u nedalekom Križu, Gofnicu i Kloštru Ivaniću. Uz ivanićkog zapovjednika trebala bi u tvrdi biti i posada od 50 njemačkih pješaka-strijelaca u oklopu i težoj ratnoj opremi kako bi čuvali i utvrdu u sv. Krizu. Na čelu bi trebali biti jedan poručnik, trubač i puškar. Uz njemačke strijelce trebalo je stajati još 100 hrvatskih pješaka, haramija s odgovarajućim osobljem (2 vojvode, 2 zastavnika i 10 desetara), 100 husara, hrvatskih konjanika te njihovo osoblje (2 zapovjednika, 2 trubača i 2 zastavnika). Hrvatski i njemački pješaci dnevno bi trebali održavati straže u Ivaniću (naselju) i Kloštru (samostanu). Jedan broj njemačkih pješaka i hrvatskih husara, konjanika dnevno je bio predviđen za nadzor putova prema sv. Križu i Gofnicu. Ovo je bio način strateškog povezivanja utvrda, dnevnim nadzorom svih komunikacija, postavljanjem straža na posebnim mjestima što je u ovom slučaju bila straža u Križu, položaju koji je trebao štititi i zatvarati put upadima iz Moslavine zbog čega će povjerenstvo tražiti dodatno utvrđivanje tog položaja. U Ivaniću se od polovice 16. stoljeća konstantno odvijaju radovi obnove i izgradnje tvrđave pa tako 1569. je tako zastalo se pokrivanjem podignute nove utvrde (kaštela unutar zemljanih bedema tvrđave u gradnji) zbog nedopremljenih dasaka za krovište što je Sabor pokušao korigirati. Uz sporost radova i manjak novca u Ivaniću 1572. dolazi do nesreće koja je uništila sve učinjeno na crkvi i samostanu kada se zapalio barut te eksplozija oštećuje veći dio samostana što se žurno trebalo popraviti. U Ivaniću je 1576. bila smještena Ivanićka kapetanija te kapetan kraljevske vojske pod čijim zapovjedništvom su bile i utvrde Ivanić Trg (grad), Ivanić Kloštar, Lupoglav, Božjakovina, Gofnic i Sv. Križ. Popisano je i oružanje koje je bilo sastavljeno od 2 topa srednjeg kalibra, 2 topa manjeg kalibra, 28 dobrih i oštećenih pušaka, 17 ručnih pušaka (Handrohr), 5 željeznih manjih topova i baruta 10 centi na što se nastavio prijedlog od još 300 pušaka da je nužno. Sam Ivanić po strateškoj vrijednosti je bio treća utvrda Slavonske krajine. Gradnju utvrde i sustava trebalo je dovesti do kraja uz što je izglasan novčani iznos od 20000 forinti iz čega izgleda da se radi o podizanju manje, ali strateški važne nizinske zemljane tvrđave ako je suditi po izvještaju iz 1578. godine. Prostor između Drave i Save bio je puno bolje organiziran nego li onaj od Kupe do Une ili do Jadranskoga mora s obzirom na bolju povezanost, veći broj vojnika, bolju opskrbu i slično. Od 24 utvrde, na prvoj crti bile su najvažnije Križevci, Ivanić i Koprivnica uz utvrđeni stari nizinski feudalni grad u Đurđevcu. Iz 1577. kada Bečka konferencija donosi popis slavonskih graničnih utvrda spominje se i Ivanić kao jedna od kapetanija pod čijim kapetanom su bile posade u Ivanić Kloštru, Sv. Križu i Gofnicu. Godine 1580. donosi se informacija kako je u Ivaniću drveni kaštel unutar zemljanih utvrda propao pa ga nema smisla popravljati, već da treba popraviti vanjske zemljane bedeme za što je i odobreno 500 forinti. Ivanić se spominje i 1589. godine kao mjesto gdje je ostalo najviše nedovršenog posla. Tamo se godinama popravljao stari pa onda gradio novi kaštel. Zatim se počelo s gradnjom prave zemljane tvrđave oko njega prema planu J. Vintane. Ta nova tvrđava s 4 bastiona nije dovršena. Dva su bastiona bila gotova, treći u gradnji, a na mjestu četvrtog je stajao drveni kaštel. Ivanić će ostati nedovršena tvrđava te će investicija biti prekinuta dugim ratom koji počinje 1591. kada su napadnute kupske utvrde i kaštel u Sisku. Novi zapovjednik Slavonske krajine i: S. Herberstein u svojem prvom izvještaju o stanu obrane između Drave i Save datiranom 11. listopada 1594. govori o Ivaniću sljedeće: Ta je utvrda tako loše građena i slabo opskrbljena živežom da to nije moguće opisati niti tu nevolju izreći. Najprije, sam je kaštel, izgrađen od drvene građe toliko trošan da se sa svih strana raspada, tako da ni sam zapovjednik, koji zajedno sa svojim vojnicima u njemu stanuje, nije ni časa siguran da neće zajedno s njim propasti. Krovište je toliko loše da se unutra ne može sačuvati suhim ni barut ni živež. Baruta pak i nema više jedne i pol cente za topove i dvije cente za ručne puške i šest malih topova, koji ionako nisu postavljeni za obranu niti se za to rabe. Mjesto Ivanić jednako je nedovoljno zaštićeno slabom drvenom ogradom, a i tamo gdje je nešto malo nove ograde postavljeno posao nije dovršen kako treba, jer nije utvrđena zemljanim nabojem. Pa ako bi se iza nje trebalo skloniti i pucati, nitko ne bi bio siguran hoće li tu moći opstati. Osim toga su kuće u naselju građene tako blizu jedna drugoj, a sve su od drvene građe, da bi ih bilo vrlo lako sve popaliti. Ni tamo nitko ne bi mogao opstati, makar i ne bi bio ugrožen od vatre, tako da zapravo ne znam kako to da neprijatelj to mjesto već nije uništio. O lošem stanju svjedoči i Sabor koji sredinom 1597. odbija nastaviti gradnju nedovršene tvrđave u Ivaniću zbog njenog derutnog stanja te traži obnovu utvrde u Čazmi čime bi se Ivanić zaštitio, a granica bi se pomaknula istočnije, na rijeku Česmu, no Ivanić je svejedno ostao važna strateška točka zbog čega se još polemiziralo o gradnji u Čazmi. Ivanićka utvrda ipak je krajem 16. i prvih godina 17. stoljeća ipak dovršena te je bila tlocrtno slična onoj u Križevcima i Koprivnici, ali prostorno manja jer su joj vezni bedemi između njena četiri bastiona mnogo kraći.

 Do 1603. podignuta su tri njezina bastiona. Utvrda je konačno završena 1606., a gradnju su vodili Viatana, Francesco Marmaro i Alessandro Pasqualini. Iz kasnijih tlocrta, poput onog iz Stierovog doba utvrda dobiva približno oblik kvadrata s bastionima na uglovima. Na mjestu gdje se prilazi mostom je manja građevina tj. utvrđen ulaz u utvrdu. Bedemi su okruženi prirodnom močvarom tj. proširenjem rijeke Lonje. U susjedstvu je otok sa skromno utvrđenim naseljem. Na njegovu je obodu palisadom oblikovan i jedan manji bastion. Nešto kasniji tlocrt prikazuje slično stanje pravilnog kvadrata, u uglovima bastiona s povišenim mjestima. Neki bastioni i kurtine obloženi su drvenim gredama, a jedan je urušen. Napokon, na prikazu iz 1768. utvrda je označena deformirano poput romba. U susjedstvu je bio drugi već spomenuti otok te na njemu naselje te je neobično kako za utvrđivanje nije odabralo to naselje, već je podignuta zasebna utvrda za vojne namjene. To ukazuje da je utvrda ranije nastala nego naselje. Danas nema sačuvanih ostataka utvrde, a o njezin tragovima govori se samo u urbanističkom smislu. Položaj se povezuje s današnjim parkom u središtu mjesta, no čini se da njegovi rubovi s okolnim ulicama ne odgovaranju nekadašnjim bedemima. Ukidanjem Vojne Krajine, Ivanić prestaje biti vojno uporište i priključuje se Bjelovarskoj županiji, a stara utvrda biva napuštena.