Kaptol (Zagreb)

Slavonska krajina

Piše: Filip Šimunjak
(©2019.)

Današnji grad Zagreb u 16. stoljeću sastojao se od dvije gradske cjeline i čak tri fortifikacijske cjeline. Na današnjem brdu Grič nalazilo se naselje Gradec, opasano zidinama još iz 13. stoljeća, dok se na drugom brdu (Kaptolu) nalazilo biskupsko i kanoničko naselje te dvije fortifikacije – biskupska tvrđava oko katedrale te zidine Kaptola koje su ograđivale cijelo brdo. U ovom ćemo eseju sagledati razvoj i karakteristike zidina Kaptola, tj. naselja kanonika.

Kaptol u 16. stoljeću
Izradio: Filip Šimunjak

*Svi planovi, slike i fotografije preuzeti su iz literature navedene na kraju rada
* Interaktivni zoom aktivira se prelaskom miša preko slike

Početak

na današnjem kaptolskom brdu postojalo je sigurno i prije 11. stoljeća. Naime, 1094. godine kralj Ladislav osniva zagrebačku biskupiju, što govori da se ovdje od prije nalazi nekakvo naselje i da je očito bilo važno budući da dobiva biskupski status. O osnivanju biskupije u Zagrebu saznajemo iz njenog „krsnog lista“, tj. Felicijanove isprave iz 1134. godine. Tada započinje razvoj naselja koja su bitna za kontekst 16. stoljeća – biskupsko naselje oko same katedrale te kanoničko naselje (Area Capitularis) na brežuljku koje će vremenom prerasti u zasebnu fortifikacijsku cjelinu, tj. bit će opasano zidom. Najveći problem pri pisanju o kaptolskom naselju i njegovoj fortifikaciji predstavlja nedostatna istraženost. Naime, osim Lelje Dobronić nitko se nije previše bavio kaptolskim zidinama i kulama, a čak se i ona njima bavila puno manje nego biskupskom utvrdom ili zidinama Gradeca. Nedostatak interesa rezultirao je gotovo potpunim izostankom arheoloških istraživanja zbog čega ne znamo za lokaciju nijedne kule osim onih koje su nam preživjele do danas.

Najranije doba

Prostor kaptolskog brežuljka bio je u početku zaštićen i zatvoren jarkom i drvenim kolcima (L. Dobronić, „Zagrebačka biskupska tvrđa,“ str. 5.), barem tako govori jedan preživjeli dokument iz 1387. godine. Ubrzo po dolasku osmanske opasnosti javlja se inicijativa utvrđivanja kanoničkog prostora – tako već 1469. godine kralj Matijaš Korvin dopušta kanonicima da svoje područje smiju okružiti ogradama i utvrditi jarcima i poduprijeti kulama i izgraditi, te moraju sami oni i svi njihovi nasljednici utvrđeno i sagrađeno održavati i posjedovati (L. Dobronić, „Zagrebačka biskupska tvrđa,“ str. 9.). Kanonici su neko vrijeme odgađali gradnju zbog nedostatka novca zbog čega je gradnja započela 1473. godine. Već 1476. godine, dakle tri godine kasnije, kralj Korvin u jednoj ispravi spominje „kaptolsku utvrdu“, što nam govori da je do tada većina gradnje gotova. Iste godine biskup Osvald, onaj isti koji će od 1473. do 1476. podići prvo utvrđenje oko katedrale, potiče kanonike da oko kurija podignu krajnje nužno utvrđenje te, ono što je posebno važno za razvoj kanoničkog naselja, potiče kanonike da podijele dijelove svojih kurija laicima oba spola i svećenicima koji bi se naselili unutar zidina i tako pomogli braniti utvrdu u slučaju napada.

Već spomenuti spis kralja Korvina bavio se problemom cistercita, tj. njihovog naselja oko crkve i samostana sv. Marije na prostoru današnjeg Dolca. Naime, cisterciti su sa zapadne strane, prema potoku Medveščaku, imali drvene kolibe u kojima je živjelo njihovo stanovništvo. Kanonici su inzistirali da se kolibe poruše i da se stanovništvo preseli na njihov prostor. U konačnici su pred kralja došli s pričom kako drvene kolibe predstavljaju opasnost za obranu grada jer bi se u slučaju napada mogle zapaliti. Kralj je poslušao kanonike te naredio cistercitima da kolibe poruše, a stanovništvo prebace unutar zidina. Očito je da cisterciti nisu dobro primili ovaj „poraz“ jer ih već 1510. godine nema (tj. napustili su naselje i crkvu sv. Marije u kojoj su bili od 1307./15. godine). Ubrzo je u napuštenu crkvu preseljena stolna crkva kanoničkog naselja (nakon rušenja crkve sv. Emerike 1513. godine koja je smetala gradnji zidina biskupske utvrde). Cisterciti su ipak ostavili „trag“ na zagrebačku povijest u jednom svim Zagrepčanima znanom nazivu – Opatovina. „Opatovina“ je originalno bio naziv za sve što pripada cistercitskom opatu, tj. kuće u neposrednoj blizini samostana. Kada je Kaptol utvrđen 1476. godine kanonici su donijeli odluku da će na prostor novog naselja doista naseliti laike „iz vana“. Kako bi se otvorilo dovoljno mjesta za pridošlice kanonici su ustupili dijelove svojih vrtova uz zapadni zid te se tada naziv „Opatovina“ proširio prema sjeveru – od tada postoje dvije Opatovine: „kaptolska Opatovina“ (nova) i „opatovina sv. Marije“ (stara). Opatovine su se čak razlikovale u privilegijama tijekom ranog novog vijeka te su stanovnici „kaptolske Opatovine“ plaćali manja davanja.

Osvrnimo se za kraj na već spomenuto naseljavanje novog stanovništva i neka prava koja su dobili. Godine 1478. (2. siječnja) izdali su kanonici dokument na latinskom u kojima se navode prava i obaveze stanovništva koje dođe na kaptolski prostor. Za nas je posebno vrijedan dorađeni prijepis tog dokumenta iz 1573. godine budući da je pisan starom kajkavštinom te je tako postao posebno vrijedan izvor za proučavanje kajkavskog dijalekta na prostoru Zagreba (cijeli dokument na latinskom i kajkavskom vidjeti u: L. Dobronić, „Biskupski i kaptolski Zagreb,“ str. 174 – 179.). Iz dokumenta se može vidjeti da prava i obveze kaptolskih svjetovnjaka manje-više odgovaraju onima iz kaptolskog naselja Nova Ves (osnovanog 1344. godine).

Zidine

Zidine oko Kaptola podignute su većinom između 1473. i 1476. godine, prije svega zalaganjem kaptolskih kmetova koji su imali obvezu podići zidine i iskopati jarak oko njih. Grad je tada opasan drvenim, a ne kamenim zidinama, tj. kolcima (takozvana palisada). Više dokumenata govori u prilog tome kao recimo spomenuti iz 1476. godine gdje kanonike brine da će drvene kuće ispod zida biti zapaljene i ugroziti grad. Nadalje, slična vijest dolazi i oko 1480. godine kada se Kaptol žali kralju na ponašanje vojnika: vidi Vaše Veličanstvo kako smo spali na ništa, i kako je ograda Kaptola ili utvrđenje po onima koji dolaze na konak uništena i spaljena … (L. Dobronić, „Biskupski i kaptolski Zagreb,“ str. 180.). Najraniji prikaz Kaptola iz 16. stoljeća također uglavnom prikazuje palisadu, a ne kameni zid, što se najbolje vidi ako izgled zida usporedimo sa susjednim Gradecom. Na istom planu stoji napisano da je ukupna dužina zidina Kaptola „540 koraka“ (za usporedbu zidine oko Gradeca dugačke su „991 korak“), a udaljenost od Kamenitih vrata do Kaptola iznosi „162 koraka“. Zidine su oštećene tijekom habsburške opsade 1529. godine te je trebalo neko vrijeme da se šteta sanira (čak 30 godina nakon Kaptol se još uvijek žali na oštećena kuća).

Kameni zid, koji se djelomično vidi i danas, podignut je tek početkom 17. stoljeća, oko 1609. godine. O tome svjedoči iskaz podžupana zagrebačkog, Grgura Jagatića, iz 1637. godine koji kaže da je Zagrebački kaptol prije otprilike trideset godina počeo svoje Kaptolsko područje opasati zidom, znam da su kmetovi sjekli drva za paljenje vapna, pripremali kamen i za nastanak pojasa Kaptolskog područja pribavljali taj kamen, vapno i drugo potrebno za izradbu zida“. Iste godine svjedočanstvo je dao i protonotar Kraljevine i kaptolski bilježnik Petar Znika koji je 1609. godine preuzeo funkciju bilježnika te kaže „da je Kaptol malo prije mog dolaska počeo zidom opasavati svoje područje. Znam da su kmetovi lomili kamenje za taj zid … dovozili kamen i vapno … (L. Dobronić, „Zagrebačka biskupska tvrđa,“ str. 10.).

Kameni zidovi Kaptola bili su relativno tanki, oko 80 cm. Do danas su zidine manje-više nestale, a najbolje se mogu vidjeti na sjeverozapadnom rubu Kaptola u današnjem parku Opatovina. Osim u parku dijelovi zida vidljivi su još mjestimično na nekim lokacijama duž zapadnog i istočnog poteza, posebice iz parka Ribnjak. Na južnoj strani zid se očuvao isključivo u imenu ulice „Pod zidom“.

Gradska vrata

Spomenuli smo već povelju iz 1573. godine koja propisuje obveze i prava stanovnika Kaptola. Među obvezama koje su dodane 1573. godine (u odnosu na 1478. godinu) je i ona o imenovanju čuvara za gradska vrata (svaka vrata imala su svog vratara). Tada se spominju samo Donja i Gornja vrata, što nam govori da u 16. stoljeću još ne postoje mala gradska vrata, tzv. Dverce.

Gornja vrata, Sjeverna vrata ili Porta superior

Nalazila su se na sjevernoj strani između današnjih kuća na adresi Kaptol 15 i 17. Može ih se vidjeti još na prikazu iz 16. stoljeća gdje su prikazana kao jednokatna te natkrivena krovom. Gotovo sigurno su imala vanjski most prema Novoj Vesi. Izgled vrata nam je djelomično poznat zahvaljujući fotografiji Ludwiga Schwoisera iz 1864. godine te nešto kasnijoj litografiji Branka Šenoe (vrata su srušena tri godine prije njegova rođenja, no očito je imao neke podatke o njihovom izgledu, moguće čak od oca Augusta Šenoe, velikog ljubitelja Zagreba). Barem približne dimenzije i oblik vrata mogu se vidjeti na katastarskoj karti iz 1862. godine. U vratima se na prvom katu nalazio i zatvor što doznajemo iz isprave (godina 1785.) kojom Kaptol odlučuje popraviti zatvor u oba glavna gradska vrata. Vrata su srušena 1876. godine.

Donja vrata, Južna vrata ili Porta inferior

Vrata su stajala na križanju Vlaške i Bakačeve ulice. Vide se na najranijem prikazu Kaptola iz 16. stoljeća gdje imaju jedan kat i natkrivena su krovom. Moguće je da su originalna vrata oštećena u habsburškoj opsadi 1529. godine jer se 1559. godine navode kao nova vrata koja vode prema izvoru Manduševcu. Kao i sjeverna vrata imala su samo jedan kat u kojem se kasnije nalazio zatvor. Izgled ovih vrata nam je mnogo poznatiji – sačuvan je likovni prikaz iz 18. stoljeća (veduta Zagreba na cehovskoj majstorskoj svjedodžbi iz 1796. godine), a vide se i na litografiji Juliusa Hühna iz oko 1860. godine te kasnijoj litografiji Branka Šenoe s početka 20. st. (tada su već srušena). Iz godine njenog rušenja, dakle 1862., imamo cijeli niz izvora – prije svega katastarski plan iz 1862. godine te puno važnije – plan rekonstrukcije vrata. Izgleda da su vrata bila u veoma lošem stanju te je Kaptol raspisao natječaj za njihovu obnovu. Sačuvana su nam dva nacrta prijedloga obnove, a autori su im bili Janko Jambrišak i Franjo Klein. U konačnici se od projekta obnove odustalo te su vrata još iste godine srušena.

Mala gradska vrata ili Dverce

Vrata su podignuta nakon 16. stoljeća, a nalazila su se u današnjoj Skalinskoj ulici (ne spominju se na popisu naoružanja gradskih vrata iz 1567. godine). Služila su kao izlaz stanovnika Kaptola prema potoku Medveščaku. Nepoznato nam je kako su izgledala, a jedini grafički izvor o njima je katastarski plan iz 1862. godine. Pretpostavlja se da su imala samo prvi kat (kao i prestala vrata) jer se u dokumentu iz 1786. godine spominje iznajmljivanje prvog kata dok prizemlje zadržava kaptolska uprava. Ispred vrata su se nalazile stepenice, tj. „skale“ (lat. scalarum), koje Kaptol 1793. godine obnavlja. Upravo će od tih „skala“ doći naziv današnje ulice u kojoj su ova vrata stajala. Kaptol je gradskoj upravi prepustio vrata 1862/3. godine, a ubrzo nakon toga su i srušena.

Vratašca prema Ribnjaku

Ova gradska vrata u ispravama se spominju samo jednom, 1690. godine, na adresi Kaptol 23. Zapis spominje nadsvođenu kulicu (turricula) iznad pokrajnih kaptolskih vrata (L. Dobronić, „Zagrebački Kaptol i Gornji Grad,“ str. 83.). Dobronić zaključuje da je možda moguće da su vrata na kaptolskom zidu (koja se i danas vide) služila jedno vrijeme kao javna vrata, a da je iznad njih podignuta kakva osmatračnica ili slično jer je malo vjerojatno da bi Kaptol krajem 17. stoljeća podizao obrambenu kulu.

Zagreb

Kretanje broja krajiških postrojbi u Zagrebu

Zagreb

Najstariji sačuvani nacrt Zagreba, oko 1566. godine, Nicolo Angielini
Krmpotić, Ljudevit, ur., Izvještaji o utvrđivanju granica hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. stoljeća (Hannover, Karlobag, Čakovec: Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, 1997), 220.

Zagreb

Zagreb, 1639. godine, Johannes Ledentu
Krmpotić, Ljudevit, ur., Izvještaji o utvrđivanju granica hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. stoljeća (Hannover, Karlobag, Čakovec: Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, 1997), 255.

Zagreb

Zagreb, 1738. godine, M.A.Weiss
Krmpotić, Ljudevit, ur., Izvještaji o utvrđivanju granica hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. stoljeća (Hannover, Karlobag, Čakovec: Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, 1997), 344.

Zagreb

Veduta Zagreba na cehovskoj majstorskoj svjedodžbi iz 1796. godine 
Muzej Grada Zagreba 702

Kaptol

Zid Kaptola u Parku Ribnjak
HRT

Kaptol

Struktura kaptolskog zida 
L. Dobronić “Biskupski i kaptolski Zagreb,” str. 174

Gradske kule

Najraniji prikaz Kaptola iz 16. stoljeća prikazuje 4 kvadratne kule te 12 kružnih polukula (polukula je kamena kula kod koje je strana okrenuta dvorištu ili naselju otvorena). Do danas su preživjele samo dvije kvadratne kule i jedna polukružna. Postoje izvori koji potvrđuju postojanje još tri kule – jedna kružna kula (ne polukule) koja je kasnije srušena i za koju imamo i nekoliko fotografija (vidi prikaz na početku eseja) te dvije kule koje se spominju u pisanim izvorima.

Sjeveroistočna kula

Kula je ugrađena u kuriju na adresi Kaptol 18. Iznajmljuje se kao stan kanonika već 1668. godine. Ubrzo, 1674. godine, ovaj prostor grada stradao je u požaru pa je kanonik Stoklas kulu ubrzo dao pregraditi u jednu cjelinu s obližnjom. U takvom se obliku kula održala do danas. Ima podrum, prizemlje i prvi kat, a u prizemlju se mogu vidjeti ostaci strijelnica, dok na prvom katu postoje ostaci puškarnica.

Sjeverozapadna kula ili Prišlinova kula

Ova kula je jedina koja danas stoji „slobodno“ i do nje se mogu vidjeti ostaci kaptolskog zida. Nalazi se na sjeverozapadnom uglu parka Opatovina. Niska je, ima prizemlje i prvi kat te potkrovlje. Graditelj je nepoznat, ali L. Dobronić zaključuje da se u gradnji vidi da je bio renesansno osviješten. Kula je bila sastavni dio kurije na adresi Kaptol 15, tj. nalazila se u njenom vrtu. Kako je kula bila dosta udaljena od kurije mnogi stanovnici se o njoj nisu pretjerano brinuli. Svakako je najpoznatiji stanovnik ove adrese bio kanonik Baltazar Adam Krčelić, koji umire 1778. godine. Već se njegov nasljednik požalio kako kula nije održavana. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata vrtovi uz zapadni zid pretvoreni su u javni prostor i uređeni kao park.

Kružna polukula u parku Opatovina

Kula je nekoć bila dio vrta u sklopu kurije na adresi Kaptol 13. Nakon Drugoga svjetskog rata postaje dio parka na sjeverozapadnom dijelu Kaptola. Jedina je preživjela kružna polukula, a može se vidjeti već na prikazu iz 16. stoljeća. Lelja Dobronić u svoje je vrijeme napadala nesvjesno rušenje dijela kule 1984. godine, kada su stanovnici Tkalčićeve ulice kroz kulu probili prolaz do parka. Kula je međuvremenu obnovljena te se danas može vidjeti u parku Opatovina.

Jugozapadna kružna kula, Plemićeva kula ili Patačićeva kula

Izgled kule je poznat po akvarelu iz 18. st. (u neobjavljenom rukopisu „Status familiae Patačić“) te rijetkim prikazima, primjerice grafici Dušana Kokotovića (početak 20. st.), grafici Milenka Gjurića (početak 20. st.), grafici Vladimira Kirina (početak 20. st.), a djelomično se vidi i na veduti s kraja 19. st. (veduta Zagreba na cehovskoj majstorskoj svjedodžbi iz 1796. godine, MGZ 702). Posebno su vrijedne rijetke fotografije s početka 20. stoljeća. Srušena je nakon 1925. godine kada se prostor Dolca počinje preuređivati u svrhu podizanja nove tržnice. Na prijelazu iz 17. u 18. st. njen vlasnik bio je Juraj Plemić (kraljevski protonotar) koji je uz kulu imao i svoju kuću. Kasnije je kula došla u vlasništvo Patačića.

Jugoistočna kula

Spominje se u vizitaciji kaptolskih kurija iz 1687. godine, ali to nam je jedini podatak o njoj.

Kula u ulici Pod zidom

„Građani zagrebački traže da se sruši kula u ulici Pod zidom“ sadržaj je izgubljenog spisa iz 1844. godine koji mora služiti kao informacija u nedostatku drugih podataka. Nije vjerojatno da je kula već tada srušena, to više što se od kaptolskih građana zahtijevalo da poprave zid, ako su ga gdje oštetili (L. Dobronić, „Zagrebačka biskupska tvrđa,“ str. 12.). Moguće je da se ovaj spis odnosi na kružnu polukulu ili jednu od dvije kvadratne kule koje se mogu vidjeti na južnom zidu na prikazu iz 16. stoljeća.

Kasnije kulice na adresi Kaptol 29

Danas se u parku Ribnjak sjeverno od katedrale mogu vidjeti dvije male polukružne kulice koje na prvi pogled mogu zavarati promatrače. Naime, riječ je o kulama podignutim znatno kasnije, tek u 19. stoljeću. Godine 1830. biskup Aleksandar Alagović započeo je uređivanje parka Ribnjak, a tom se prilikom odlučio za uređivanje istočnog krila sjemeništa, tj. zgrade koja danas stoji na istoj adresi i služi kao Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište. U svrhu uređenja podigao je perivoj. Radove opisuje I. K. Tkalčić koji je i sam bio suvremenik gradnje: Dozidao je onaj dio što imade izgled u biskupski vrt, bližnje vinograde i na Lašćinsku visočicu… Buduć da je s one strane strmina, stoga da temelj bude imao čvršće podnožje, prizidan je komadić od biskupova vrta, zemljom nabit i poduprt dvjema kulama (D. Arbutina, „Razvoj kaptolskog vrta Ribnjaka u Zagrebu i planovi za uređenje perivoja,“ str. 261.). Dakle dvije su kule, spojene zidom, služile tek kao potporanj novog proširenja te nisu dio originalne fortifikacije Kaptola.

Naoružanje

Prvo naoružanje kanonici dobivaju ubrzo nakon početka gradnje zidina, već 1473/4. godine. Ukupno je kanonicima podijeljeno pedesetak pušaka ili ručnih topova, i to tako da je većina kanonika dobila po jedan komad oružja, a neki dva, tri ili četiri, očito za ukućane, tzv. družinu (L. Dobronić, „Biskupski i kaptolski Zagreb,“ str. 171.). Kako je kaptolskim statutom bilo određeno da u kanoničkom naselju može živjeti najviše 32 kanonika (broj je često bio i nešto manji), a podijeljeno je pedesetak pušaka to znači da sredinom 1470-ih na Kaptolu živi samo toliko muškaraca sposobnih za borbu. S tim u vidu postaje jasnije zašto je zagrebački biskup u ispravi iz 1476. godine inzistirao na tome da se na prostor Kaptola nasele ljudi „izvana“ te čak poticao kanonike da odvoje dijelove svojih kurija i predaju novopridošlom stanovništvu – zidine bez ljudi na njima nisu mnogo značile. Iste godine (1473.) dobili su kanonici i 34 bedemske bombarde za obranu od Turaka, a dva topa mogu se vidjeti i danas u Muzeju grada Zagreba (HPM/PMH 16 i 17).

Kaptol je često, kao i Gradec, u kriznim vremenima tražio kraljevu pomoć. No, isto kao i u slučaju njihovih susjeda, pomoć nije uvijek bila od pomoći. Tako pronalazimo jedan veoma zanimljiv dokument iz 1539. godine u kojem se kanonici žale kralju Ferdinandu na ponašanje kraljevskih četa koje su im tobože došle pomoći: Odakle se očekivao spas, odandle je došla nesreća; naime, oni Španjolci koje je Vaše Veličanstvo poslalo zajedno s nekim ugarskim konjanicima da brane ovo Kraljevstvo tako zatiru naš stalež već petnaest dana i ne prestaju ga zatirati … Ušli su najprije nasilno i neprijateljski u naše kuće i, dovevši gotovo tri stotine nekih drolja, izbacili su sramotno naše osobe kao sasvim bezvredne i proste iz kuće i poplijenili sve stvari koje su našli u kući, a naše družine dijelom su odveli, a dijelom oslabljene okrutnim batinama natjerali da služe njima i njihovim droljama … kmetove dijelom su ubili, dijelom batinom i udarcima oslabili … stoku ubili, sve vrste žita, vina i sijena, kojima smo mogli hraniti nas same i vojsku Vašeg Veličanstva, također su pretvorili u pljačku, sasvim beskorisno (L. Dobronić, „Biskupski i kaptolski Zagreb,“ str. 181.).

Iz 1567. godine imamo sačuvan popis naoružanja u gradskim vratima. Tako se u Gornjim ili Sjevernim vratima nalazi: četiri lokota, jedan željezni lanac, 91 lanac za vezanje … devet bedemskih pušaka bradatica s priborom, sedam šipaka za njih i jedna željezna, četiri stotine željeznih kugli za puške bradatice, funta i pol praha, malo kamenih zrna i jedan štit. U Donjim ili Južnim vratima nalazilo se: tri lokota, jedan željezni lanac, 35 za vezanje. Jedan štit, deset praških bedemskih pušaka bradatica, tri okovane puške, devet drvenih šipaka s priborom, jedna željezna šipka, jedan željezni kalup (za lijevanje metaka) i još neke posude (L. Dobronić, „Biskupski i kaptolski Zagreb,“ str. 181.).

Krajem 16. stoljeća, 1588. godine, Kaptol izravno moli štajerske predstavnike da im pošalju pixidaricsa, tj. puškara (za izradu pušaka). Na kraju je Kaptolu iz Graza poslano tek 24 pušaka duppelhachen, puščani prah i nešto metaka.

Literatura:

  • Arbutina, Dražen. „Razvoj kaptolskog vrta Ribnjaka u Zagrebu i planovi za ure|enje perivoja.“ Prostor 4/2 (1996): 253 – 270.
  • Buntak, Franjo. „Likovni prikazi Zagreba od 16. do 19. stoljeća.“ Kaj 7-8 (1972): 41 – 76.
  • Buntak, Franjo. Povijest Zagreba. Zagreb: Matica hrvatska, 1996.
  • Dobronić, Lelja. Stari planovi Zagreba. Zagreb: Urbanistički zavod Grada Zagreba, 1961.
  • Dobronić, Lelja. Zagrebačka biskupska tvrđa. Zagreb: Školska knjiga, 1988.
  • Dobronić, Lelja. Zagrebački Kaptol i Gornji Grad nekad i danas. Zagreb: Školska knjiga, 1986.
  • Dobronić, Lelja. Biskupski i kaptolski Zagreb. Zagreb: Školska knjiga, 1991.
  • Gračanin, Hrvoje, Zrina Nikolić Jakus, Borislav Grgin, Nataša Štefanec, Hrvoje Petrić, Drago Roksandić, Krešimir Regan, Željko Holjevac et al. Povijest Grada Zagreba. Sv. 1, Od prethistorije do 1918. Zagreb: Novi Liber, 2012.
  • Hirc, Dragutin. Stari Zagreb. Sv. 2, Kaptol i Donji grad. Zagreb: Matica hrvatska, 2008.
  • Kampuš, Ivan, Igor Karaman. Tisućljetni Zagreb: od davnih naselja do suvremenog velegrada. Zagreb: Školska knjiga, 1984.
  • Klaić, Nada. Zagreb u srednjem vijeku. Zagreb: Liber, 1982.
  • Marković, Mirko. Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama. Zagreb: AGM, 2001.
  • Marković, Mirko. Zagrebačke starine: prilozi poznavanju prošlosti grada Zagreba. Zagreb: Jesenski i Turk, 2006.
  • Szabo, Gjuro. „Slike Zagreba iz četiri stoljeća (1914).“ U O Zagrebu, ur. Snješka Knežević, 7 – 31. Zagreb: AGM, 2012.
  • Szabo, Gjuro. Stari Zagreb. Zagreb: Spektar, Znanje, 1971.