Važnost pošte i brze dojave vijesti s prostora Hrvatske i Slavonije uvidio je još Maksimilijan I. Habsburgovac – u njegovo vrijeme imamo prve vijesti o postojanju pošte na prostoru Unutarnje Austrije (tj. današnje Slovenije). Postoji jedna vijest o postojanju poštanske veze 1499./1500. godine, koja je privremeno uspostavljena prema moru, preko Ljubljane, radi sukoba s Venecijom. Ipak, znatno veću opasnost od Venecije predstavljale su Osmanlije – tako je Maksimilijan, prilikom jednog posjeta Kranjskoj, naradio 1514. godine uspostavu linije Beč – Graz. 

Osnovu svih poštanskih veza prema Hrvatskoj činila je linija Beč – Graz – Maribor – Ljubljana o kojoj postoje dokazi o postojanju od 1520-ih godina. Veza se svake godine nanovo organizirala u travnju, svibnju ili lipnju i to na razdoblje od četiri do šest mjeseci, a u iznimnim slučajevima i do devet. 
U slučaju slavonskog prostora poštanska linija je nakon Maribora išla prema Slavoniji preko Celja ili Ptuja, a Velimir Sokol navodi kako se ona prvi puta u dokumentima javlja u travnju 1525. godine.

Godine 1522. još uvijek ne postoji ideja uspostave trajne, stabilne i brze poštanske veze između Štajerske i Hrvatske, nego su slavonski i hrvatski plemići (kao i u prethodnim vremenima) radije samostalno slali posebne kurire. Godinu dana kasnije, 1523. godine, vijesti s osmanske granice su slali grofovi (i braća) Frankopani, Krsto i Vuk, a kako je veza uspostavljena na zamolbu Kranjske Hozjan zaključuje da je logično da ih je i plaćala Kranjska.

Kurirska veza nastavila se i sljedeće dvije godine i to putem Ivana Kobasića (za što je plaćen čak 1200 ugarskih forinti 1524. godine te 1000 dukata 1525. godine). Kada se 1525. godine načelnik štaba Ferdinandove vojske, Nikola Jurišić, na dulje vrijeme utaborio u Jastrebarskom vladar je zahtijevao čvršću i bržu vezu Maribor – Celje – Jastrebarsko. Karakteristika prve faze razvoja vojnokrajiške pošte na hrvatskom prostoru je upotreba kurira/vojnih glasonoša, koji su obavljali put od primatelja i natrag, a kurir je najčešće prenosio samo jedno pismo ili najviše nekoliko njih.

Kako je rat s Ivanom Zapoljom postajao sve intezivniji tako je vremenom obrana od Osmanlija pala u drugi plan, pa između 1527. i 1529. godine imamo malo podataka o pošti, tek da je kralj svake godine iznova naređivao uspostavu sezonskih višemjesečnih poštanskih veza. Zanimljivo je ipak da se te godine prvi put u hrvatskom jeziku spominje naziv „pošta“: To se vidi po tome što su »fideles cappelani servi et subditi unitatum Regni Croatie« također Ferdinandu I otpremili pismo iz Cetina u kojemu spominju da je kralj već obaviješten o izboru putem pošte (per postas) koju je otpremio Oberstein. To pismo spominjemo zato što je prvi dokument iz povijesti Hrvatske u kojemu domaći ljudi upotrebljavaju riječ »pošta« prema njemačkom uzoru (V. Sokol, „Pregled postanka i razvoja organiziranog prijenosa vijesti,“ str. 94).

Godine 1529. po prvi put se spominje bar privremeni prijenos vojnopoštanskih dopisa kralja i bečkog dvora do Zagreba (linija Graz – Maribor – Celje – Zagreb). Dokaz tome je stalna korespondencija Nikole pl. Thurna (zapovjednik štajerskih trupa u Zagrebu) i glavara Štajerske Žigmunda Dietrichsteina – očito je zadatak bio imati stalnu informiranost o situaciji na granici u mjesecima osmanske opsade Beča. Uz to kralj Ferdinand izdao je 29. 7. 1529. godine nalog da se komora u Beču posebno pobrine za poštansku liniju Beč – Zagreb:

Naši dragi i vjerni. Pošto smo mi našu vojsku u Zagrebu utaborili, te pošto će ova vojska neko vrijeme ondje ostati, a moguće će, radi odbijanja nama neprijateljske sile, ondje duže vrijeme boraviti, naše potrebe zahtijevaju da mi o pokretima spomenute vojske budemo u svako doba obaviješteni. Zbog ‘toga vam naređujemo da se strogo· držite onoga što vam vaša pravila naređuju, da bi pošta od Beča pa do mjesta za koje bi nam bilo javljeno da se naša vojska u njemu utaborila, u svako doba brzo i redovito prenosila vijesti o njezinim pokretima i bila korištena na način da bi nama, a i našem vjernom i dragom Nikoli grofu Thumu, našem vrhovnom zapovjedniku, vijesti o spomenutoj našoj vojsci bile dojavljivane. Dano u Linzu 29. srpnja 29e (V. Sokol, „Pregled postanka i razvoja organiziranog prijenosa vijesti,“ str. 99).

Godine 1537., nakon sporazuma kralja Ferdinanda i Ivana Zapolje, narasla je opasnost od osmanskog napada pa je Ivan Kacijanar, novopostavljeni zapovjednik vojske, poslan u Hrvatsku te je s njim trebala biti uspostavljena stalna veza od Zagreba do njegovog štaba. Prema zapisima možemo pratiti liniju Graz – Maribor – Ptuj – Sv. Križ kod Rogaške Slatine – Zagreb, a iz Zagreba dalje prema Kacijanaru i njegovom taboru (ovisno o tome gdje se nalazio u datom trenu). U rujnu kralj je zahtijevao pojačavanje veze između Beča i Kacijanara, pa je na svakoj pošti duž te relacije postavljen dodatni konj (jer je do tad bio samo jedan).

Kacijanarova izvješća stizala su do Beča već u svega 4/5 dana, a Hozjan zaključuje kako je pošta sada dosegla novu fazu djelovanja privremenih sezonskih vojno-poštanskih veza (kakve djeluju od 1522/4. godine). Iako su se poštanske veze ukidale preko zime (jer su zimski mjeseci prolazili bez sukoba) kralj je ipak i dalje zahtijevao neku vrstu obavijesti o stanju u Slavoniji pa je postojalo prenošenje i u zimskim mjesecima, a troškovi su se naplaćivali iz vicedomskih sredstava.

Kada su 1539. godine štajerski staleži odlučili poduzeti konkretne obrambene korake i poslali vlastitu vojsku najamnika u Varaždin postalo je ključno uspostaviti poštansku liniju s tim gradom. Na sačuvanom platnom popisu spominje se 6 plaćenih konja (Landscha a.d. Mur, Maribor, Ptuj), svaki 4 fl/mjesec – no ne spominje se Varaždin što bi značilo da tamo nije bilo pošte pa se postavlja pitanje kako je pošta stizala od Ptuja do Varaždina? Hozjan zaključuje da su izvješća iz drugih utvrda vjerojatno stizala u Varaždin, a tamo bi ih pokupili ptujski poštari kada bi stigli dostaviti poštu iz druge relacije, a hitna pisma iz Varaždina do Ptuja obavljali su i osobni kuriri vojnog zapovjednika. Hitna pisma stvarala su veliki trošak zapovjedniku Hoffmannu pa se u lipnju žali na troškove.

Kralj Ferdinand također je zahtijevao uspostavu svoje linije sa zapovjednikom kraljevih četa Nikolom Jurišićem, preko relacije Graz – Ptuj – Jurišić. Da li su postojale dvije paralelne linije ili su isti poštari obavljali posao za Štajersku i za kralja, a primali posebno plaću od svakoga za njihovu poštu, ostaje otvoreno pitanje – no Hozjan smatra kako je ovo drugo vjerojatnije.

Sve do 1542. godine situacija je ostala ista kao u slučaju Varaždina – zapovjednici su manje-više o vlastitom trošku slali kurire, iako se na zasjedanju štajerskih staleža 1541. godine raspravljalo o uspostavi vlastite pošte na prostoru Hrvatske – no ona prema svemu sudeći nije zaživjela još te godine.

Prva (nedvojbena) potvrda postojanja vojnokrajiške pošte na hrvatskom tlu dolazi 1542. godine kada se između ožujka i listopada poštanski konji nalaze u Varaždinu i Koprivnici, pa je tako linija išla Graz – Ernovž – Maribor – Ptuj – Varaždin – Koprivnica, a na svakoj postaji nalazila su se po 2 konja. Linija je nastavila djelovati i u narednim godinama, a očito je bila neprekidna i preko zime.

Zapovjednik štajerske vojske u Hrvatskoj, Juraj Wildenstein, redovito je izvještavao u Graz iz Varaždina – no zbog povećanja opsega korespondencija i sve više hitnih pošiljka iz Hrvatske zbog stalne ratne opasnosti poštare sve više muče novčani problemi, a provodile su se i istrage oko poštarske „nemarnosti.“ Godine 1548. Štajerska reže troškove pošte, no sigurno znamo da je ona u Varaždinu i dalje postojala i odašiljala pisma u velikoj količini. O štajerskoj pošti u Zagrebu još uvijek nema riječi.

Godine 1551. spominju se po prvi put „poštanski majstor u Slavoniji“, a znamo mu i ime – Simon Belaj. Poštanske postaje postojale su u Koprivnici, Varaždinu, Ptuju, Mariboru i Lanči (1 konj, 6 fl/mj) te na prostoru Ugarske pošte u Donjoj Lendavi i Zalalövu (1 konj, 5 fl/mj), a pošta je dalje vodila prema Beču. Hozjan ostavlja otvorenu mogućnost da već tada poštu u Zagrebu plaća Štajerska jer se navodi trošak od 10 konja, a spominje se samo sedam (ostala tri činila bi relacija Zagreb – Sv. Križ kod Slatine – Ptuj), ali nema dokaza o tome. Sljedeće godine, 1552. više se ne spominje poštanski konj u Koprivnici, pa od tada više nema pošte tamo.

S padom Virovitice 1552. godine povećao se interes za uspješnu obranu pograničnih krajeva – tako raste važnost špijunaže i krajiške pošte. Za ovu godinu prvi put se pojavljuju popisi isplata po osobi u svakoj poštanskoj stanici, tj. isplata svakom poštaru posebno, a ne više jednoj osobi za više poštara. Kako se ove godine spominje izravno isplata poštaru Tomažu Krivošu u Svetom Križu kod Rogaške Slatine logično je zaključiti da od tada postoji i poštanska linija prema Zagrebu – tj. Graz – Maribor – Ptuj – Sv. Križ – Zagreb (tj. postojala je pošta u Zagrebu i prije, ali ju je plaćao kralj izravno, a od 1552. štajerski staleži).

Godine 1553. spominju se pošte u Zagrebu i Samoboru, uspostavljene na zahtjev Ivana Lenkovića s po 2 konja svaka. Iste godine Lenković u nizu preinaka koje predlaže na prostoru Hrvatske i Slavonske vojne krajine traži uspostavu direktne linije Varaždin – Zagreb. Zagreb je također trebao djelovati kao linija komunikacije s Kranjskom preko linije Metlika – Petrovina – Samobor – Zagreb. Linije tada već postaju stalne i ne ukidaju se tijekom zimskih mjeseci.

Kralj Ferdinand izdao je 1555. godine punomoć donjoaustrijskim zemljama (time i Štajerskoj) da mogu samostalno odlučivati o manjim stvarima obrane, pa je tako uzdržavanje postrojbi, „vizitiranje“ i sređivanje krajiških radnji na hrvatskom prostoru koje je plaćala Štajerska prešlo potpuno u štajerske ruke. Ova punomoć (kao i sve prethodne) bila je pravna osnova za uspostavu štajerske poštanske službe bez posebnog odobrenja Ferdinanda, ali naravno o vlastitom trošku.

U razdoblju 1555./1556. Štajerska je plaćala čak 18 poštanskih konja: Graz, Lanča, Maribor, Ptuj, Varaždin, Zagreb te Lovo i Lendava. Također se spominje po prvi put i Lepoglava čime se može dokazati direktna linija između Varaždina i Zagreba (koju 1553. zahtjeva Lenković). Pošte i dalje nema u Koprivnici i Križevcima jer su poštu preuzimali poštari iz Varaždina, a po potrebi slani su hitni stožerni kuriri. Od ove godine pošta je vjerojatno preseljena iz Sv. Križa kod Slatine u Sv. Križ Začretje (zaključak Andreja Hozjana).

Za 1555. godinu sačuvan je i poimenični popis, a iz njega slijedi:

• Ivan Kuzmić, Varaždin, 3 konja, 156 fl/ožujak-studeni
• Valentin Csákány, Lepoglava, 2 konja, 90 fl/ožujak-studeni
• Ivan Cvetković, Sv. Križ, 2 konja, 40 fl/ožujak-lipanj
• Mihovil Šiška, Sv. Križ, 2 konja, 50 fl/srpanj-studeni
• Mihovil Šarap, Zagreb, 3 konja, 135 fl/ožujak-studeni

Najraniji cjeloviti popis za Slavonsku krajinu, koji je i obrađen u sklopu ovog projekta, jest onaj iz 1556. godine. Kako se na njemu spominju i poštari prenosimo u cijelosti poglavlje iz knjige Prve pošte i poštari kontinentalne Hrvatske (A. Hozjan, str. 53 – 54) koje se odnosi na tu godinu:

Godina velikih pritisaka osmanske sile na ugarske utvrde Siget i Veliku Kanižu. Na temelju platnih registara te drugih izvora može se o ovdašnjim poštarima i njihovom radu dobiti opširnija slika. Nedostatak novca prisilio je staleže Štajerske na najveću moguću štedljivost. Doduše, „austrijsko-slavonskokrajiška“ veza radila je nesmetano, a k tome je “pomogla“ i neprekidna korespondencija izmedu Graza i Jurja Wildensteina, upravitelja vrhovnog stožera cijele krajine – Lenkovićevog zamjenika, već u proljeće. Juraj se nije dvoumio u slanju hitnih pisama u Graz gdje god ga se zateklo.

Ali zato isprva nije došlo do već uobičajenog uspostavljanja poštanske veze iz Graza na ugarsko područje preko Mure/Drave. Usprkos kriznoj situaciji na području izmedu Sigeta i Kaniže, u kasno proljeće i u ljetnim mjesecima (osmanska vojska je pod zapovjedništvom Ali-paše opsjedala Siget izmedu 11. lipnja i 30. srpnja, a prije toga i u isto vrijeme poznati su snažni osmanski upadi na sjever) štajerski povjerenici nisu stajali prekriženih ruku. Iskusni vrhovni krajiški zapovjednik Ivan Lenković bio je svjestan strateške nužde brzih, neometanih veza. Zato je smjesta zahtijevao ponovnu uspostavu svih ustaljenih pošta, a k tome i dodatnu poštansku vezu do Kaniže. Tada je Kaniža još bila Nádasdyjeva utvrda, u koju je Štajerska postavila manju vlastitu jedinicu pod vodstvom Andrije Rindtscheidta. S njom, prvih dana, ipak nije imala neposredne veze.

No do srpnja ju je već organizirala. Do Kaniže je tada ved prenosila nova višemjesečna štajerska poštanska veza Graza preko Radgone, Donje Lendave i Letenya. Povezivala se sa stražarskim i vojničkim posadama u Prekomurju do Monoštra/Szentgotthárd te dalje s kraljevom vojnopoštanskom vezom iz Beča do Sigeta, s poštom Körmendu. Istovremeno je u pomoć opsjednutima žurio jaki odjel štajerskih najamnika. S njima je zemlja na svaki način htjela imati stalan kontakt. Zbog vladarevog dolaska u zaleđe područja sukoba, Štajerci su od početka listopada dodatno ustanovili privremene pošte u Letenyu, u Raskrižju/Razkrižju (RäzCanisa) i u Prelogu – tu je 8. listopada bio prisutan sam kralj Ferdinand, kada je krenuo na put prema Kaniži i svakako je htio imati dobre poštanske veze do bečkog dvora pa i do Požuna. Veza do Kaniže djelovala je besprijekorno, i naravno, bila je povezana Varaždinom. Varaždinski krajiški štab i Lenković isto su tako imali direktnu vezu sa Sigetom preko pošta u Prelogu te u tvrđavama Čorgovo/Csurgó i Bobovac/Babócsa. Dvorsku vezu iz Beča do Sigeta, koju je očito (na temelju samo u malo kasnijih izvora) do Körmenda financirala blagajna zemlje nadvojvodine Austrije, a nadzor prijenosa vršio je vrhovni kraljevski postanski majstor za područje zapadne Ugarske u Györu – tada već u rukama članova kasnije austrijske poštanske „dinastije“ Paar – nazivam „zapadno ugarska krajiška vojnopoštanska linija“, za razliku od „austrijsko-slavonskokrajiške.“

Već tada je putovanje poštoma bio skoro svakidašnji pojam. Dana 10. ožujka 1556., Krsto Kainach, koji se htio vratiti iz krajine u Graz, namjeravao je to učiniti s „ain khlainen postier ritte“. U žurbi se tražilo poštu voziti i kolima: (…) Auch bei den geuerlichen Leuffen die Posst zuschikhen mit Wagen durffen. Lenković je takoder u velikoj nuždi iz Varaždina u Graz slao i vlastite brze kurire, kao npr. 28. rujna: (…) bitt ich abermals mich des bei disem einem aignem dienner unuerzogennlich zuverstenndign (…).

Nakon do tada neusporedivo intenzivnih vojnih događaja te godine, štajerski povjerenici i zapovjedništvo odlučili su na jesen da se opseg slavonskokrajiških vojnika i službi preko zime, točnije od 1. studenog 1556., nikako nije smio uvelike umanjiti. Sve poštanske konje trebalo je redovito držati. Tako su sve vojnopoštanske postaje – ili barem većina njih – naprekidno radile i preko Nove godine. Recimo, Ivan Lenković još je na dan 31. prosinca javljao iz Preloga u Graz, da je iz Varaždina u tom trenutku dobio turske vijesti. U zimi 1556./1557., uz varaždinsku poštu i pošta u Prelogu neprekidno je radila. Lenković je tako u Varaždinu imao stalnu vezu do Sigeta iz kojeg su pisma stizala za tri dana, te vezu sa Zagrebom.

Drugi veoma detaljan prikaz krajiške pošte, ovoga puta i za prostor Hrvatske krajine, dolazi iz 1559. godine. Znamo da je u ovom periodu već sustav toliko dobro funkcionirao da su neki zapovjednici, npr. Ivan Lenković, slali svoje poruke i u više kopija na više lokacija (tj. u Štajersku, kralju u Beč…). Do godine 1564. nema važnijih vijesti i promjena – najvažnije događaje prezentirao je Hozjan – valja samo napomenuti da su se i dalje nastavljali standardni problemi pošte, tj. česte su kontrole rada i kritike brzine isporuka.

Godine 1564. umro je kralj Ferdinand te je došlo do podijele austrijskih posjeda između njegovih sinova. Maximilian II. je postao nadvojvoda Austrije (Gornje i Donje) te ujedno i kralj Ugarske, a kasnije i car. Drugi sin, Ferdinand II. postao je nadvojvoda Tyrola i Vanjske/Prednje Austrije. Karlo II., treći sin, postao je nadvojvoda Unutarnje Austrije (tj. Kranjske, Koruške i Štajerske). S nadvojvodom Karlom došle su i bitne promjene u krajiškoj pošti – uspostavljen je dvorski poštansko-majstorski ured Unutrašnje Austrije, a na njegovo čelo postavljen je Ivan Krstitelj Paar.

Poštanska se linija dijelila u dva dijela – od Ptuja prema Zagrebu, a od tamo prema Ivaniću te prema potrebi prema Križevcima i prostoru Hrvatske krajine. Druga linija išla je duž Drave do Varaždina – od tamo se pošta prenosila u Međimurje, Podravinu, a prema potrebi i prema Letenju te Križevcima. Pošta je nadalje putovala prema Ljubljani koja postaje vremenom važno središte poštanskih puteva od Hrvatske prema Grazu, ali i sa sjeveroistoka Europe prema Veneciji.

Krajiška pošta pokazala se posebno važnom u vrijeme Seljačke bune 1573. godine. Hozjan zaključuje da su već tada pravo prenošenja pošte imali i krajiški časnici, članovi sabora i ban, a kao dokaz hipoteze navodi „iznenađujuće brzo“ okupljanje slavonske plemićke vojske. Sačuvan nam je zanimljiv podatak iz 1574. godine kada se Oto Radmannsdorf žali što je njegovo pismo iz Varaždina došlo do Graza nakon šest dana jer je obično stizalo u jednom danu. 

Nakon pritužbi Paara nadvojvodi, a zatim nadvojvode staležima, o stanju krajiške pošte staleži Štajerske su 1576. godine sastavili instrukcije, tj. upute, o tome kako se poštar treba odnositi prema pošti i koje su njegove dužnosti. Posebno je naglašeno da se konji koje plaća Štajerska ne smiju koristiti za ništa drugo osim za stvari koje su plaćeni te je izvanredni prijenos dopušten jedino po naredbi nadvojvode ili Štajerske.

U saboru u Brucku na Muri 1578. godine dogovorena je uspostava dvije nove postaje zapadno od Zagreba – Jastrebarsko i Karlovac (koji se trebao izgraditi). Također, utvrđena je plaća poštara pješaka na 4 guldena/mj i poštara konjanika na 5 do 8 guldena/mj. Istovremeno je ukinuta i postaja u Svetom Križu čime je veza do Zagreba išla, po novome, preko Varaždina (tj. Ptuj – Varaždin – Lepoglava – pod Lipom – Zagreb – Jastrebarsko – Karlovac). Dogovoreno je da će Štajerska i dalje zadržati isključivo pravo postavljanja poštara i uspostavi privremenih pošti, ali je svaku novu mjeru osobno morao potvrditi nadvojvoda koji je imao kontrolu nad krajiškom poštom u okviru novouspostavljenog Ratnog vijeća u Grazu.