Ako su poneki gradovi i postojali, oni su vrlo vjerojatno za vrijeme tatarske provale 40-ih godina 13. stoljeća bili uništeni. Velikom Kalniku nepristupačan je smještaj na stijeni kalničkog gorja pružao veliku sigurnost. Teško pristupačna lokacija na kojoj se nalazio nije sprječavala graditeljske podvige koje nalazimo na Velikom Kalniku. Njegove pregradnje i širenje daju odličan uvid u promjene koje je feudalizam za sobom nosio. Od početne točke, koja je bila smještena na stijeni, grad se širi u podnožje te iste stijene gdje se podiže kaštel južno od grada što samo ukazuje kako je od fortificiranog središta Veliki Kalnik postao lako dostupno i udobno obitavalište. S vremenom je velikokalnički grad postao središte velikoga posjeda koji je svom vlasniku osiguravao epitet jednog od najuglednijih feudalaca u Slavoniji što je samo po sebi još više istaknulo važnost ove utvrde u povijesti ne samo lokalnog područja, već i šire.[1]Ono što nam potvrđuje da je Kalnik plemićki grad jest njegov naziv Stari grad što je bio naziv za plemićke gradove.[2] (Slika 1.)

KADA SE KALNIK PRVI PUT SPOMINJE I U ČIJEM JE VLASNIŠTVU?

U srednjovjekovnom nizu utvrda na južnim obroncima Kalnika nalazimo utvrde Čanjevo, Mali Kalnik i onu najveću, Veliki Kalnik, utvrdu koja se nalazi na brdu Katalina koje je smješteno između brda Vuklec i Vranilec.[3]Kalnička gora pripada žumberačko-medvedgradsko-kalničkom gorskom nizu na kojem se razvio bogati biljni pokrov i životinjski svijet.[4]Dok je sjeverna strana Kalnika, zagorska strana, gotovo prekrivena šumama, na južnoj, prigorskoj, strani nalaze se njive i vinogradi. Geostrateški položaj Velikog Kalnika omogućavao je dobar nadzor cesta u kalničko-križevačkoj regiji, ali se važnost također ističe i u povezivanju Hrvatskog zagorja s Križevcima i dalje. Nalazi koplja iz rimskog vremena na susjednom brdu Starec argumenti su teorije kako se lokalitet srednjovjekovnog grada koristio kao utvrda i u doba Rimljana, no navedena teorija nije dokazana.[5]Pristup utvrdi bio je moguć samo pješačkim putem i vjeruje se kako je utvrda nastala tijekom dužeg perioda. Još je Ivan Kukuljević Sakcinski ustvrdio da su gornji dijelovi stariji naspram donjih. Smatrao je da pripadaju rimskim vremenima ili čak u vrijeme narodnih vladara, ali istraživanja nikada nisu potvrdila postojanje nekakvoga lokaliteta iz ranog srednjeg vijeka. Međutim, može se pretpostaviti kako je postojao nekakav lokalitet na tome mjestu kao što je već rečeno. Stariji dijelovi svakako pripadaju srednjovjekovnoj fortifikacijskoj građevini dok ovi mlađi ranonovovjekovnoj, budući da su kraljice i kraljevi, koji su tamo boravili, htjeli utvrdu transformirati u moderan dvorac.[6]Nalazi iz prapovijesnog razdoblja uglavnom se odnose na kasni eneolitik, lasinjska i vučedolska kultura, i brončano doba. Na položaju Igrišće pod Velikim Kalnikom, otkriveno je bogato arheološko nalazište brončanog doba. Ondje su pronađeni brojni ostaci keramike, metalnog oružja i nakita, životinjskih kostiju, utega za tkalački stan, tragovi nastambi i ognjišta kao i dio kalupa za lijevanje metalnih predmeta, što govori o postojanju lokalne metalurške zajednice.[7] Ostali nalazi s područja Kalnik koji pripadaju srednjem vijeku su: crkva sv. Martina na Igrišću, Stari grad Veliki Kalnik, crkva sv. Brcka, Vilhelmova kućica ispod Kalnika, crkva i kaštel u Kamešnici, Obrež Kalnički, nekropola Breg u Popovcu i Šopron.[8] Što se tiče same utvrde, pronađeno je odbačeno keramičko posuđe točnije lonci, vrčevi, boce koji su na specifičan način dekorirani, a uz to pronađeni su željezni čavli i ostaci pećnjaka.[9]

Toponim Kalnika prvi put srećemo 1193. pod nazivom Kemenic u ispravi pečuškoga biskupa Kalana, a kao planina prvi put se spominje u ispravi kralja Andrije II. iz 1221. godine. Utvrdu Kalnik (castrum nostrum Kemluk) prvi put pronalazimo u darovnici Bele IV., upućenoj braći Deteriku i Filipu Bebeku, koja se datira između 1242. i 1245., najvjerojatnije u lipanj 1243. godine. Ovime se može doći do zaključka kako utvrda pripada kralju, dok će njome upravljati kasnije banovi i župani. Szabo pretpostavlja da je ova isprava krivotvorena i da grad nije nastao u predtatarsko vrijeme jer su u ispravama iz 1244. i 1245. još uvijek samo spominje terra Kemluk.[10]

Organizacija vlasti na Velikom Kalniku

Veliki Kalnik je za vladavine Arpadovića comitatus te se oko utvrde stvara nezavisna kraljevska županija na čijem je čelu comes. Najviši dužnosnici toga doba jesu već spomenuti župan i zemaljski župan (comes terrestis), a kao dužnosnici se navode centurioni i pristaldus čije titule s vremenom nestaju.U 14. stoljeću, u doba kada vladaju Anžuvinci, Veliki Kalnik postaje županat, a glavni nosioci vlasti postaju zemaljski župan (biraju ga iobagiones castri, koji dolaze većinom iz bogatih i starih obitelji, a jedna od najvažnijih dužnosti mu je održavanje suda (sedis iudiciaria))[11], pristav, stotnik (čelu jedinica kastrenza (castrenses), koje su bile sastavljene od ljudi nižeg statusa u službi grada)[12] i kaštelan, a sam honor (posjed) pripada slavonskom banu. U 15. stoljeću dužnost kaštelana nestaje i pojavljuje se uloga kapetana (capitaneus). O arhontologiji u srednjem vijeku pišu Pal Engel (1301. – 1457.) i Attila Zsoldos (razdoblje Arpadovića), ali njihova istraživanja zahtijevaju iscrpniju i detaljniju obradu.[13]

Kao prvi župan kraljevske županije Kalnik,spominje se Fulkumar 1253. godine. Prvu razliku u nazivlju između Velikog i Malog Kalnika uočavamo 1283. kada kralj Ladislav potvrđuje Veliki Kalnik (mađ. Nagykemlek)[14] nasljednicima bana Rolanda od Ratota kojem je utvrdu 1270. potvrdio kralj Stjepan V. Važno je nadodati da iz takve podjele možemo zaključiti i da utvrda Mali Kalnik zasigurno postoji i prije svog prvog spomena u ispravi iz 1334.,[15]a kao posjed se navodi već 1240.[16]Nedugo zatim, 1291. godine, kralj Andrija II. Veliki Kalnik spominje kao kraljevski castrum.[17]Nakon toga Veliki Kalnik je u posjedu slavonskog bana, a između 1396. i 1405. u posjedu je Vuka Horvatinića.[18]Mali i Veliki Kalnik bili su pod različitim vlasnicima sve do kraja 14. stoljeća kada Žigmund Luksemburški preuzima oba Kalnika i daje ih Barbari Celjskoj, crnoj kraljici, nedugo nakon 1405. kada su se i oženili (najvjerojatnije 1409.). Već 1429. Žigmund prodaje oba Kalnika zagrebačkom biskupu Ivanu Albenu, najvjerojatnije zbog nasilnog ponašanja Barbarinog kaštelana Neuhausela prema lokalnom stanovništvu.[19] Zatim utvrda prelazi u vlasništvo Ivana Gorjanskog i njegove supruge, odnosno mazovskog vojvode Ziemowita IV. Zagrebački biskup Ivan Alben ga 1428. dobiva i oporučno ostavlja svojoj crkvi. Kralj ga vraća u svoj posjed 1435. i daje bosanskom kralju Tvrtku II., a 1439. Ulriku Celjskom u zalog. Kralj Matijaš utvrdu 1481. godine predaje hercegu od sv. Save, Vladislavu Kosači da bi šest godina kasnije ona bila u zalogu Andrije Bote. Nakon toga 1490. utvrdu Veliki Kalnik kralj Vladislav II. daje Ivanišu Korvinu te to darovanje pretvara u zalog koji ostaje njegovom sinu Kristoforu. Nakon njegove smrti 1506. godine Veliki Kalnik odlazi Ivaniševoj udovici Beatrici i kćeri Elizabeti da bi 1510. utvrdu od kralja dobio Juraj Branderburški.[20] Szabo pretpostavlja kako je utvrda bila prodana, za vrijeme Ivaniša Korvina, Baltazaru Alapiću i Benku Baćanu te kasnije nasljedstvom bila ostavljena Draškovićevima i Orehovačkima. Oni kasnije zidaju novi dio grada koji se spominje 1685. Nakon njih grad je u posjedu Keglevića, Patačića te konačno Ožegovića.[21]

UTVRDA KROZ POVIJEST

Činjenica iz koje možemo iščitati da lokalna legenda ima neke istinite fragmente jest ta da postojanje plemićkog statusa Kalničana potvrđuje i jedna povelja iz 1362. godine u kojoj se oni nazivaju universi nobiles Jobbagyones Castri majoris Kemlek. Samo ime Velikog Kalnika kao što je već spomenuto u početku je označavalo područje županije dok se sam grad spominje kao vlasništvo 1243. godine. U 16. stoljeću ispod tvrđave razvija se predgrađe Brestovica koje se danas naziva Kalnik. Jedna od zanimljivosti zasigurno je ta da je u tvrđavi od 1365. do 1369. bio zarobljen bugarski kralj Strašimir Aleksandrović kojeg je zarobio kralj Ludovik I. Njegova pratnja je također bila zatočena te nakon uspostavljenog mira i povratka bugarskog kralja, dio pratnje je ostao na Kalniku. S vremenom su se udomaćili i oženili s kalničkim djevojkama pa tako u jednoj povelji iz 1609. doznajemo kako se brezovečki sudac zove Stjepan Bugarin. Prezime Bugarin(ović) i dan danas se susreće u kalničkom kraju što je također jedan od argumenata navedenih zbivanja.[22] U tom istom 14. stoljeću bilježimo kako je Veliki Kalnik postao jedan od županata velike Križevačke županije. Važno je napomenuti takvo što jer kada bi grad posjedovao bosanski kralj tada bi i kaštelani starog grada bili iz Bosne.[23]Kako su se vlasnici utvrde izmjenjivali tako se i način gradnje s vremenom mijenjao. Vođeni time uočavamo elemente romanike, gotike pa sve do baroka, kada noviji dio grada krajem 17. stoljeća podižu vlasnici Draškovići i Orehovački.[24] U 17. stoljeću Veliki Kalnik je pogođen potresom te je grad napušten. Postojanje kaštela zabilježeno je 1685., a 1731. doznajemo kako su razrušene dvije utvrde u Velikom Kalniku. Rušenje kaštela 1860. godine preuzima Aleksandar Fodroczy što danas interpretiramo kao čišćenje kamenih blokova zidova koji su predstavljali opasnost pri kretanju kroz utvrdu i oko nje.[25]

AHITEKTONSKE KARAKTERISTIKE UTVRDE

Kao što je već navedeno Veliki Kalnik nalazi se u nizu utvrda smještenih u blizini Kalničkog gorja, koje se nalazi na nadmorskoj visini od 640 metara. Sama utvrda nalazi se podno vapnenačkih vrhova te ju je to isključivalo kao sjecište prometnica.[26]Najviši dio utvrde nalazi se na 550 m apsolutne visine, a najniži na 480 m apsolutne visine, dok je pristup mogući samo s južne strane. Utvrda se pruža od zapada prema istoku oko 112 m, a najveća širina je oko 55 m. Srednjovjekovni dijelovi su: gornja i donja branič kula, gornja palača, istočna kula i unutarnji obrambeni sklop i oni su podignuti visoko na stijeni. Ranonovovjekovni dijelovi su donja palača, središnji i vanjski obrambeni sklop podignuti ispod srednjovjekovnoga dijelova. Iako je Kalnik bio prometno isključeniji od pojedinih lokaliteta, on je zbog svoje lokacije između rijeka Drave i Save, ispresijecan pravcima iz Karpatske kotline prema Posavini, bio koridor mnogih događaja i utjecaja iz Karpatske kotline, istočnoalpskog rubnog prostora i mediteranskog prostora.[27]Počevši od prvih opisa srednjovjekovnog grada Kalnika, koji nam donosi Sakcinski, naglašena je činjenica da je sama utvrda nastajala dugi niz stoljeća. Tako Sakcinski opaža da je gornji dio stariji (romanski), a donji, iako više razrušen, noviji. Najstarijim dijelom grada smatra se nepravilna građevina na najvišem dijelu uzvisine. (Slika 2.)Komunikacija kroz srednjovjekovne dijelove utvrde bila je moguća strmim stubištem, koja je mjestimično uklesana u živu stijenu. Utvrda je građena od grubo obrađenog kamena povezanog vapnenom žbukom, dok su najmlađi dijelovi građeni opekom. Srednjovjekovni zidovi prosječne su širine 1,8 m, dok ranonovovjekovni oko 1,5 m.[28] Izgradnja utvrde se može podijeliti u pet građevinskih faza. Prvoj i najstarijoj fazi pripada gornja branič-kula koja je izgrađena prije 1242. odnosno stavlja se u prvu polovicu 13. stoljeća. Drugoj fazi pripadaju donja branič-kula, gornja palača s unutrašnjim obrambenim sklopom te kapela u središnjem obrambenom sklopu i to se smješta u drugu polovici 13. stoljeća. U trećoj fazi dolazi do obnove postojećih dijelova te dolazi do nadogradnje drugog kata donje branič-kule, nadogradnja gornje palače s istoka te zazidavanje malih prozora i probijanje većih. Obnovu čitavog kompleksa se datira u 15. stoljeće odnosno na sam početak te se za investitore smatraju Sigismund Luksemburški i Barbara Celjska, budući da je 1409. godine Barbara Celjska došla u posjed utvrde, a zna se kako su kralj i kraljica koristili utvrdu kao kraljevu rezidenciju. Četvrta faza se stavlja u rani novi vijek, odnosno 16. stoljeće, te dolazi do gradnje donje palače, srednjeg i vanjskog obrambenog sklopa te obnova braništa sjevernog i južnog zida unutrašnjeg obrambenog sklopa. Kroz većinu 16. stoljeća utvrda je bila u posjedu obitelj Alapić, stoga se oni smatraju investitorima te izgradnje. Posljednjoj fazi pripada gradnja ograđenog vrta na padini utvrde s juga te preuređenje donje palače za vrijeme obitelji Orehoczy u 17. stoljeću.[29] Gornja branič kula poligona je građevina manjih dimenzija koja se pruža od zapada prema istoku u daljinu oko 12,5 m, a najveća joj je širina oko 9 m. Na njezino istočno pročelje naslanja se građevina pravokutnog tlocrta koja se pruža od zapada prema istoku u daljinu oko 10,5 m, a najveća joj je širina 4 m.[30] Od nje je danas ostao samo obris sjevernog zida i sjeveroistočni ugao. Vjerojatno je ta građevina pripadala najstarijoj stambenoj jedinici velikokalničke utvrde.  Pretpostavlja se da je gornja branič-kula bila jednokatna nenatkrivena građevina s nekoliko strijelnica čiji je ulaz bio na zapadnome pročelju, odakle je zidom sagrađenim na rascjepu stijene povezana s donjom branič kulom. Prsobran braništa sjevernog obrambenog zida je vjerojatno bilo visine oko 2 m te je u zapadnom dijelu bio otvoren s jednom velikom i dvije manje puškarnice nadsvođene kružnim lukom. Branište sjevernog obrambenog zida drvenim je mostom spojen s drugim katom donje branič-kule.[31]Najbolje je očuvana donja branič kula, a sagrađena je na spoju kamenog zuba koji nosi sjeverni obrambeni zid i manje prirodne terase na zapadnome dijelu stijene koja ujedno i zatvara sjevernu stranu kule u prizemlje. Kvadratna građevina koja se pruža od zapada prema istoku u daljinu oko 11 m, a od sjevera prema jugu oko 12 m te je sačuvana u visini jednoga kata.[32] S južne strane poduprta je s dva kontrafora s dobro klesanim okapnicima čineći kulu puno stabilnijom i otpornijom na vremenske nepogode. Središnji kontrafor naslanja se na zapadni obrambeni zid koji tu građevinu povezuje s gornjom palačom. Rubovi kule učvršćeni su kvadrima s jastučastim izbočenjima. Na južnom zidu branič-kule nalaze se 4 uske i visoke strijelnice, od kojih se jedna nalazi u prostoru vretenastog stubišta u jugozapadnom uglu kule, koje vode u prvi kat.[33] U prostor stubišta ulazi se kroz vrata očuvanim gotičkim okvirom profanog tipa. Prostor stubišta očuvan je u visini prizemlja, ali se njegovi obrisi vide i u visini prvog kata. Njegova pročelja otvorena su s tri velika gotička prozora sa segmentnim nadvojem, dva na južnom te jedan na istočnom pročelju, i manjom prozorskom nišom i vratima na zapadnoj strani za izlaz na terasu nastalu na zapadnom hrbatu stijene. Na drugi kat vodi uz sjeverni zid branič-kule jednostavno stepenište, izgrađeno tijekom konzervacije prošlog stoljeća. Neposredno uz gornji završetak stepeništa nalaze se uz sjeveroistočni ugao kule ostaci vrata, koja su drvenom konstrukcijom povezana s braništem sjevernoga obrambenog zida.[34] Danas je samo očuvan okvir visine oko 1,7 m. Od zidova drugog kata kule očuvan je sjeverni zid u visini od oko 2 m te manji dijelovi zapadnog i istočnog zida naslonjeni na njega. Na spoju prvog i drugog kata, uza sjeverozapadni ugao i sjeverno pročelje branič-kule očuvale su konzole koje su nekoć nosile erkere. Osim obrambene uloge, kula je služila i kao stambeni prostor.[35]Gornja palača sagrađena je ispod donje branič-kule te stijene koja nosi sjeverni obrambeni zid. Prema ugaonima s jastucima, izgrađena je kad i donja branič-kula. To je dvokatna građevina nepravilnog pravokutnog tlocrta koja se pruža od zapada prema istoku u daljinu oko 28 m, a najveća joj je širina oko 10,5 m.[36] Na spoju južnog i jugoistočnog pročelja palače nalazi se mala kvadratna kula približno dugačka oko 6 m, široka 4 m. Bila je sačuvana u visini jednoga kata te je na zapadnom i južnom pročelju imala po jednu prozorsku os. Spoj je pojedinih etaža palače ta je kula ujedno i štitila glavni ulaz u srednjovjekovni dio utvrde. Gornja palača u prizemlju podijeljena je u dvije prostorije, a u visini prvog kata na tri.[37]Istočni dio pročelja prvog kata odnosno jugoistočni ugao prostorije završen je kvadrima s jastučastim izbočenjima. Južno pročelja zapadnog dijela građevine otvoreno je s tri prozorske osi, po jedna na svakoj etaži, a zapadno pročelje s jednom prozorskom osi u visini prvog kata. U visini drugog kata na južnom se pročelju zapadnog dijela građevine vidi zazidani prozorski okvir. Od tog izvornog prozora ostao je očuvan veći dio prozorskog okvira, oblikovanog s četiri uske kamene grede od kojih su dvije bočno konstruktivno povezane s okolnim ziđem. S unutrašnje strane vidi se zazidana njegova prozorska ništa. Od jugoistočnoga ugla gornje palače pruža od zapada prema istoku u daljinu oko 23 m unutrašnji južni obrambeni zid koji zatvara usku terasu nastalu između zida i stijene na kojoj je podignuta gornja branič-kula. Na njegovom istočnom kraju nalazi se manja trapezasta kula-bastion na koju se s istočne strane naslanja pravokutna kula dugačka oko 5 m, širine 4 m. Na vrhu zida nalazi se branište s prsobranom i djelomično očuvanim kruništem sa zupcima.[38]Mlađi dijelovi utvrde nalaze se u podnožju stijene te se sastoje od donje palače s kapelom te zidova središnjeg obrambenog sklopa koji povezuje te dvije građevine sa starijim dijelovima utvrde. Donja palača jednokatna je građevina tlocrtno oblikovana u obliku nepravilnog slova L, koja se pruža od zapada prema istoku u daljinu oko 30 m, a najveća joj je širina oko 16 m.[39] Čitava građevina u prizemlju podijeljena je na četiri prostorije nejednake površine. Na nekim zidovima očuvane su prozorske osi, a u jednoj prostoriji palače i polukružni okvir vrata. Na njezino istočno pročelje naslanja se u visini prvog kata dvorska kapela sv. Katarine koju čini kvadratni brod i polukružno svetište upisano u četverokutno ziđe. Polukružna apsida bila je 1720. nadsvođena, a nad njom je stajao i zidani zvonik, no krovovi su propali, stoga nema puno ostataka kapele.[40] U prostor donje palače ulazi se kroz dvoja vrata. Prva se nalaze na istočnom obrambenom zidu koji spaja sjeveroistočni ugao kapele sa stijenom na kojoj unutarnji južni obrambeni zid, dok se druga nalaze u zapadnom obrambenom zidu središnjeg obrambenog sklopa. Kroz zapadna vrata nekoć se ulazilo pomičnim mostom, danas je to zamijenjeno zidanim stepeništem. Od mehanizama za podizanje mosta očuvala su se dva otvora kroz koja su prolazili lanci za njegovo podizanje.[41] Prema istoku od kapele nalaze se južni i jugoistočni obrambeni zid središnjeg obrambenog kompleksa, za kojeg se pretpostavlja da se protezao oko stotinjak m te da je zatvarao manju terasu nastalu između istočnog pročelja kapele i stijene na kojoj leži utvrda. Najmlađi dio utvrde je vanjski obrambeni sklop, a sastoji se od velike jednokatne ulazne pravokutne kule podignute u jugozapadnom uglu obrambenih zidova koji su sa zapadne, južne i jugoistočne strane opasivali kompleks donje palače i središnjeg obrambenog sklopa. Sačuvani su samo mali fragmenti zapadnog i južnog zida uz ulaznu kulu. Taj su južni obrambeni zid podupirali dva upornjaka širine oko 1,2 m.[42]Najmlađem razdoblju gradnje Velikog Kalnika pripada jugozapadni dio grada u kojem dominiraju visoki ostaci južne prilazne kule s koje je branjen prilaz gradu.[43] Ulazna kula jednokatna je građevina koja se pruža od sjevera prema jugu u daljinu oko 23 m, a joj je širina oko 13 m. Južno pročelje je otvoreno s tri manja prozorska okvira, a u prizemlju s tri veća. Po svojem tlocrtu i volumenu ta kula odgovara kuli varaždinskog Starog grada. Postojao je dugačak nizak zid koji je zatvarao dio padine južno od kompleksa koji nije imao obrambenu ulogu, već je ograđivao vrt odnosno neku vrstu gradskog perivoja.[44] Slijedeći vrh uzdužne stijene prolazi hodnik kojim je ta građevina povezana s velikom kulom (palasom). (Slika 3.) U prizemlju palasa nalazimo dvoja vrata s gotičkim dovratnicima te prostor s uskim spiralnim kamenim stubištem koje vodi na kat gdje su očuvani veliki gotički prozori sa segmentnim nadvojima od klesanog kamena. (Slika 4.) Važan element jesu gotički uglovni jastučasti klesanci te upornjaci smješteni na južnom pročelju. U doba renesanse nadograđuje se drugi kat velike kule koji nažalost nije ostao očuvan, no ipak se može datirati uz pomoć konzola smještenih na sjeveru palasa. Dio koji je posebno zanimljiv nalazi se podno palasa gdje se nalaze ostaci veće građevine s uglovnim jastučastim klesancima, što ukazuje na postojanje donjeg palasa. (Slika 5.) Noviji dio grada izgrađen je u samom podnožju stijene. Ulaz u taj dio bio je osiguran pomičnim mostom. Sve građevine burga visinski su povezane strmim stubištima, a najmlađoj fazi gradnje pripada jugozapadni dio grada u kojem se ističe južna ugaona kula s koje je bio branjen prilaz gradu i južnoj padini.[45] Ispod same utvrde nalazila se kapela posvećena sv. Katarini. Posebno je zanimljiv način građenja (2. kata velikog palasa) tesanim kamenom koji se naziva buckelquader jer ga ne pronalazimo ni u jednoj drugoj utvrdi izuzev Velikog Kalnika i Medvedgrada. Prizemlje utvrde podijeljeno je na lijevu i desnu stranu. Na desnoj se nalazi pećina, dok je na lijevoj strani postojala prostorija. Ono što utvrdu čini toliko stabilnom jesu dva gotska potpornjaka. U tom dijelu više nema ničeg romanskog jer je taj dio grada najvjerojatnije nastao neposredno pred mongolsku provalu. Prema arhitektonskom stilu Sakcinski je smatrao kako su vlasnici Okić grada i Velikog Kalnika isti jer su oba uzidana u pećinu i na nju. Ulazu u grad prethodilo je stubište.[46] Kvadratnog je tlocrta i uglova pojačanih jastučastim klesancima. Ulaz se nalazi u prizemlju, a u samom dnu prostora nalazi se i danas očuvano vretenasto stubište kojim se pristupalo katovima. Gotovo pola prostranog prizemlja zauzima živa stijena koja se uzdiže prema stropu. Kat ima jednu prostoriju koju osvjetljavaju dva velika prozora, čijim okvirima danas nema ni traga. Iz ostataka drugoga kata ne možemo zaključiti ništa više nego da se na sjeverno pročelju nalazio zahod.[47] Veliki Kalnik ima elipsoidni oblik koji je vrlo specifičan jer je hrbat brijega izrazito stjenovit i uzak, što je otežavalo organizaciju sadržaja. Tako zaključujemo kako su se sadržaji ogranizirali na prirodnoj strmini brijega.[48] Na zidovima vidimo i utjecaj templarskih tehnika zidanja, točnije tehniku rustičnih ugaonih klesanaca, koju su na hrvatskom prostoru stigle oko 13. stoljeća, a na Kalniku su primjenjivane u 15. stoljeću,[49] a zavojito stubište u kuli, koja je obnovljena za vrijeme kada je Veliki Kalnik u vlasništvu Alapića, dokaz je da su na utvrdi radili isti majstori koji su slično stubište napravili uz zvonik – kulu crkve sv. Brcka.[50] (Slika 6.)

LEGENDE VEZANE ZA UTVRDU I UTVRDA KAO MOTIV U KNJIŽEVNOSTI

Legenda vezana uz utvrdu Veliki Kalnik glasi: U tmini, u noćnim satima, kada su mongolske straže drijemale i tako smanjile pozornost, neke ljudske sjene s granama na leđima, primicale su se zidinama grada. Na opće iznenađenje branitelja koji su sve to promatrali s visokih kula, očekujući neku novu tatarsku provalu, poletješe prema zidinama šljivove grane bogate plodom. Tada su shvatili da ih to narod hrani, podržava i pomaže. Ponovilo se to više puta. Sočne šljive pridigle su im snagu i na čuđenje Mongola, glad nije iscrpila branitelje grada. Stoga su odustali od daljnje opsade i krenuli dalje put Jadrana za kraljem Belom. Kada su Mongoli doživjeli poraz na Grobničkom polju kraj Rijeke, kralj Bela IV. proglasio je žitelje kalničkog kraja plemenitašima, koje su ubrzo njihovi zavidnici osobito križevački purgeri podrugljivo nazivali plemićima šljivarima.[51]

U potkalničkom kraju odavno je raširena legenda o boravku kralja Bele IV. na Kalniku. Prema toj legendi, Bela IV. se od Tatara sakrio u utvrdu Veliki Kalnik. Za vrijeme opsade noću bi seljaci tajno dovlačili grane sa šljivama kojima bi se branitelji utvrde hranili. Tatari su odustali od opsade, a spašeni Bela je prema legendi kao znak zahvalnosti seljacima i braniteljima Kalnika, predvođenima Filipom Bebekom[52],darovao plemstvo te ih se od tada nazivalo šljivarima. Utvrđivanjem pouzdanosti legende najviše su se bavili Lelja Dobronić (Kalnički plemenitaši) i Josip Buturac koji su predstavili povelje koje su dobivali kalnički plemenitaši od 14. do 17. stoljeća.[53] Nedvojbeno je da je Bela IV. bio na Kalniku, samo nije sigurno je li zbog opsade ili svojevoljno išao provjeriti stanje utvrde. Ono oko čega također nema dilema jest činjenica da sredinom 13. stoljeća Bela na spomenutom području podijelio plemićke povlastice (najvjerojatnije usmeno kako je nerijetko i bio običaj). Ozren Blagec navodi kako je ipak teško da je Bela IV. mogao biti prisutan na Kalniku za vrijeme tatarske provale 1242. te navodi godinu 1241. kada iz Austrije dolazi u Zagreb. Drugi problem je to što su mu pomagali stanovnici Malog, a ne Velikog Kalnika.[54] Blagec također navodi kako je lokacija Velikog Kalnika, uz Kolomanovu cestu, svojevrsna potvrda da je Bela IV. neko vrijeme boravio na Kalniku jer se upravo tom cestom dolazilo iz Ugarske preko Križevaca i Zagreba do Dalmacije. Ipak protuargumenti legendi jesu teze da tatarski način ratovanja nije bio opsjedanje te dakako činjenica da za vrijeme opsade koja se zbila u zimskim mjesecima šljive nisu uspijevale. Smatra se kako legenda o šljivarima služi kao svojevrsna izlika kalničkih plemenitaša koji su bili nazivani šljivarima od krupnih plemenitaša zbog male veličine njihovih posjeda. Iz navedenog možemo zaključiti kako je Bela IV. boravio na Kalniku, ali Malom i to zaista u vrijeme tatarskih provala te je stanovnike Malog Kalnika učinio jobagionima Velikog Kalnika zbog važnosti velikokalničke utvrde.[55] Legenda je poznata diljem Hrvatske pa tako na njoj svoje djelo Šljivari zasniva August Šenoa, dok Milutin Majer inspiriran istom legendom piše povijesni roman Mongoli u Hrvatskoj.[56] Uz kalničko područje veže se još jedna legenda, a to je onda o crnoj kraljici koja je boravila neko vrijeme na Malom Kalniku. Tako postoji priča koju opisuje crnu kraljicu kao oholu i zlu te kako njezin ljubimac, gavran, kada bi bio razdražen nerijetko bi ljudima kopao oči, čupao brkove i bradu sve do smrti. Takva priča bilježile su se podno Medvedgrada, Senja pa tako i Kalnika. Nastavak priče veže se za Mali Kalnik te opisuje kraljicu ne samo kao zlu i okrutnu prema svojim podložnicima, već kao i nevjernu ženu. Dok je područje Kalnika bilo pod Celjskima u njemu je bila dakako Barbara te je zbog svoje opake ćudi bila nazivana crna kraljica. Legenda vezana za nju glasi: Kada se prvi puta crna kraljica u pratnji svoga ljubavnika i kaštelana Velikog Kalnika, Sigismunda Neuhausela, na brzim konjima uputila prema susjednom Malom Kalniku, i kada ga je ugledala kako se smjelo i skriveno uzdiže na visokim, strmim i teško pristupačnim liticama poput jastrebova gnijezda, bila je ushićena njegovom ljepotom i skrivenošću. Odlučila je da se nadalje njih dvoje susreću ovdje, daleko od očiju kralju odanih slugu. Ljubav s kraljicom postpuno je osilila kaštelana Velikog Kalnika, koji se polakomio ne samo za posjedima okolnih podanika, nego čak i za posjedom zagrebačko Kaptola u Varaždinskim Toplicama. Konačno je uz pritužbe do kralja došao glas o nevjeri njegove žene, nakon čega je kralj zatočio Barbrau u tvrdom češkom gradu Melniku. Danas se tako Mali Kalnik naziva Pusta Barbara nakon što je prema legendi crna kraljica 1418. bila otamo protjerana.[57]Tako i danas kada snažni vjetrovi sjeverci pušu zimi ili kada se pojavljuju riđovke i poskoci lokalno stanovništvo nerijetko „zasluge“ za takvo što pripisuje crnoj kraljici.[58]Upravo je legenda vezana uz Tatare, odnosno pomaganje lokalnog seljaštva braniteljima utvrde, poslužila kao pozadinska priča da August Šenoa napiše epsko-lirsku pjesmu ,,Šljivari“ koja se nalazi u djelu ,,Povjestice“.[59]Osim njega, Milutin Mayer piše svoj povijesni roman ,,Mongoli u Hrvatskoj“ u kojem opisuje herojsko branjenje i spašavanje zemlje u borbi protiv Tatara.[60] Uz njih tu je još i Ljudevit Vukotinović koji je napisao svoj osvrt na Kalnik ,,Jutro na Kalniku“[61] te manje poznata Zora Oštrić, sa svojom odom ,,Oda Kalniku“.[62]

STANJE DANAS

Stari grad Veliki Kalnik jedan je od trinaest starih srednjovjekovnih gradova sjeverne Hrvatske koji je uključen u program zaštitnih radova Ministarstva kulture koji se provodi od 2004. godine. To je važno naglasiti jer prije tih radova, zadnji zabilježeni odvijali su se prije skoro šezdeset godina.[63] Danas se u neposrednoj blizini starog grada nalazi planinarski dom izgrađen 1934. (izgradio ga Stjepan Planić) koji osim što u kombinaciji sa starim gradom tvori turističku atrakciju, u isto vrijeme primorava da se stari grad održava koliko je to moguće.[64]Ivan Kukuljević Sakcinski u 19. stoljeću rječito govori i opisuje tadašnje stanje Velikog (i Malog) Kalnika te njegove riječi možemo upotrijebiti i dan danas za opis stanja većine utvrda u Hrvatskoj. One glase: Sad su oba grada poluporušena, nit im se staro lice raspoznati može. Sokolovi se legu, gdje se radjahu slavni vitezovi, zmije plaze, kuda bojahu ljudi oduševljeni za junačtvo, domoljublje i vjeru. Hitri gušteri i slabi crvi bježe, gmižu i rove sad onuda, gdje silne strasti i razne čuti uznemiravahu grudi onih ljudi , kojima nema više traga, a jedva malo uspomene.[65]

Veliki Kalnik, osim što je jedan od najpoznatijih spomenika Križevaca, ujedno je jedan i od najpoznatijih srednjovjekovnih utvrđenih gradova u Hrvatskoj. Iako je preživio opsadu Tatara i Bugara, njegovi zidovi, kao i zidovi mnogih drugih utvrda i tvrdih gradova, su u 17. stoljeću bili razrušeni od strane prirode, točnije potresa. Na veliku sreću, 1963. je izvršena konzervacija zidova te se starom gradu od tad pa sve do dan danas posvećuje pažnje koliko je god to moguće.[66]od 2004. godine, utvrda ulazi u program zaštitnih radova na nepokretnim kulturnim dobrima Ministarstva kulture, čime se daljnje propadanje utvrde spriječilo. Jedan od većih projekata, točnije projekt „Nevidljivi Kalnik“ kojeg izvodi tvrtka Tablinum od veljače 2017., ima namjeru još više uložiti u čitavi kompleks utvrde koji bi dodatno povećao ekonomske dobitke same općine Kalnik. Olakotna okolnost starog grada, i kroz povijest, a i dan danas, je ta da se nalazi na planini, što je u prošlosti ga očuvalo od neprijatelja, a danas privlači turiste. Takav položaj utvrdu promiče kao jednu od turističkih atrakcija Koprivničko – križevačke županije te samim time doprinosi boljem održavanju i većem ulaganju u stari grad i njegovu okolicu, što nažalost s drugim utvrdama nije slučaj. Dakako, ne smiju se zanemariti niti stanovnici Križevaca i okolice koji su oduvijek prepoznavali ljepotu i važnost staroga grada te prenosili legende i priče o povijesti utvrde mlađim naraštajima i time doprinijeli očuvanju starog grada u svakom smislu.