Božjakovina

Slavonska krajina

Piše: Nikola Ostojčić
(©2019.)

Božjakovina – Povijest Božjakovine možemo pratiti od 13. stoljeća. Povijest joj počinje s templarima i ivanovcima pa preko doba Tahyja i Zrinskih preko Dvorske komore, a sam dvorac su najduže držali Draškovići, sve do kraja 19. stoljeća.

Bozjakovina

Kretanje broja krajiških vojnika u utvrdi Glogovnica

U dvorcu je potpisan i sporazum Cvetković-Maček, a u nj je dolazio i Stjepan Radić gdje je grofu Draškoviću držao kućne poduke. Za mjesto smješteno 25km I od Zagreba postoje dvije legende o imenu, prva potječe od templara koje je narod nazivao „božjacima“ s obzirom na to da su tamo imali samostan i vlastelinski posjed, a druga legenda je priča kako je Bog popivši vino u nekom od podrume rekao „Bože, jako vino“. Kako bilo, današnja Božjakovina spominje se kao „zemlja Svetog Martin“ (terra Sancti Martini) u ispravi iz 1209. kada posjed kralj Andrija II. izuzima iz vlasti zagrebačkog župana i daruje ga varaždinskom županu Kračunu te zatim templarima koji ju posjeduju gotovo cijelo stoljeće. Tamo grade samostan koji se 1311. spominje kao „kuća sv. Martina vojske Hrama“, no danas ne znamo točnu lokaciju. Pretpostavlja se da je mogao biti kraj crkve sv. Martina u Prozorju ili na mjestu poslije izgrađene tvrđave čiji se tragovi više ne naziru u današnjem perivoju dvorca. Ukidanjem templara 1312. ona dolazi u posjed ivanovaca koji se kao feudalni vlasnici sv. Martina spominju 1320. U njihovo doba prvi put se spominje ime Božjako (Bosiako) 1367. godine. U drugoj polovici 15. stoljeća, Matija Korvin, a poslije i vranski priori zalagali su pojedine gospoštije. Od 1471. do 1489. posjeduju ju hrvatsko slavonski banovi Blaž Podmanicky, Ladislav od Egervara i Matija Gereb. Posljednji posjednik iz reda ivanovaca bio je od 1517. vranski priori i hrvatski ban Petar Berislavić. Njegovom smrću 1520. završava razdoblje vlasti ivanovaca u Božjakovini. Upravitelj postaje Ivan Tahy (i ostalih posjeda Vranskoga priorata) te započinje razdoblje izmjena vlasnika (Ivan Tahy, ban Ivan Karlović Krbavski, Nikola Zrinski Sigetski, Franjo Tahy, Juraj Janković) sve do 1597. kada je vlastelinstvo došlo u posjed kneza Jurja Zrinskoga i ostalo u obiteljskom vlasništvu do 1670. (Juraj IV., Nikola VI., grofica Elizabeta Szechy i Petar IV. Zrinski). Nakon urote Zrinsko-frankopanske, posjed okupira i pljačka krajiški kapetan iz Ivanić Grada, Ivan Jakob Teuffenbach. Već sljedeće godine je ona pod upravom Dvorske komore. Kralj Leopold I. prodaje vlastelinstvo Ivanu IV. Draškoviću za 18733 rajnskih forinti što je bio puni iznos procijenjene vrijednosti gospoštije. U vlasništvu obitelju ostaje 197 godina. Nakon smrti Ivana IV. nasljeđuje ga njegova žena Marija Magdalena rođ. Nadasdy, a zatim njihov sin Ivan V. Godine 1733. posjed nasljeđuje druga zena Ivana V., Katarina rođ. grofica Brandis, a nakon njene smrti 1744. imanje pripada drugorođenom sinu Josipu Kazimiru grofu Draškoviću. Diobom obiteljskih imanja na njegove smrti 1766. ona odlazi najstarije sinu Ivanu VIII., a zatim njegovom mlađem sinu Jurju IV. (V.) koji posjed ostavlja sinovima Ivanu Nepomuku i Teodoru I. Posjed će 1856. nakon smrti Ivana Nepomuka naslijediti Teodor II., sin Teodora I. koji je umro prije svog brata. Teodor II. prodaje 2/3 posjeda oko 1882. odvjetniku Fredi Šaju, a 1/3 koja je obuhvaćala kuće i zemljište u Dugom Selu je zadržao. Posjed potkraj 19. stoljeća zapada u teškoće te je 1896. prodan Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zemaljskog vladi u Zagrebu. Ona je imala namjeru ga urediti po planu dr. Ive pl. Mallina, tadašnjeg savjetnika i upravitelja narodno-gospodarskog odsjeka Zemaljske vlade. Posjed je tada obuhvaćao oko 1500 hektara, a do 1925. se smanjila na 642. U sklopu dobra djelovalo je nekoliko škola (Seljačka gospodarska škola za odrasle, Gospodarska škola za seoske domaćice, Srednja vrtlarska škola) te su tamo dolazili učenici okolnih škola na praksu vezanu uz agronomiju/poljodjelstvo.

U  Božjakovini je, vjerojatno još od doba ivanovaca postojao kaštel koji se u isprava spominje kao castrum Bosyako (1510.) i castellum Bosyako (1525.) Njegovih vidljivih tragova danas više nema. Znamo da se nalazio uz rječicu Zelinu u sklopu vlastelinskih zgrada, istočno od staroga mosta srušenog 1945. Godine. Kaštelu je pripadala i kapela sv. Ivana Nepomuka koju je 1744. sagradila Katarina Drašković (rođ. Brandis), a koja se na katastarskoj karti iz 1862. zove sv. Stjepan. Srušena je sedamdesetih godina 20. stoljeća. Kaštel je bio izuzetno važan nakon 1552. s obzirom na to da su Osmanlije zauzeli Čazmu i Dubravu jer se tada smatra kao dio obrambenog sustava Zagreba i Hrvatske. Hrvatski sabor je u sljedećim desetljećima nekoliko puta donosio odluke o utvrđivanju pa tako 1570-ih donosi odluku da svi kmetovi božjakovačke gospoštije moraju raditi na njenom utvrđivanju. Upravo 1572. se Božjakovina spominje kao utvrda na slavonskoj granici koju treba popravljati te da se sve Tahyjeve kmetove na vlastelinstvima Susedgrad, Donja Stubica i Božjakovina prisili na javne radove, ali zbog bune 1573. do toga nije ipak došlo. Godine 1576. Božjakovina potpada pod Ivanićku kapetaniju pod zapovjedništvom kapetana kraljevske vojske u Ivaniću uz Ivanić Trg (grad), Ivanić Kloštar, Lupoglav, Gofnic i sv. Križ. Naoružanje tih utvrda bilo je sljedeće: 2 topa srednjeg kalibra, 2 topa manjeg kalibra, 28 pušaka, 17 ručnih pušaka (Handrohr), 5 željeznih manjih topova i 10 centi baruta. Godine 1584. Sabor traži obnovu Božjakove kao i Rakovca s obzirom na fokus sigurnosti prema Zagrebu. Kaštel ipak nije uspio obraniti se od osmanlijskih napada te 1591. biva spaljen. Obnavljanje je počelo nakon dugog rata 1606. Kako bi se gospoštija što brze naselila Zrinski su priznavali naseljenicima (Slavoncima i Vlasima) slobodnjački položaj, a kaštel je popravljen 1610. Godine. Već 1672. opet je u ruševnom stanju. U jednom opisu iz razdoblja spominje se kako je drvene građe, sa sedam prostorija te se uz njega nalazi nekoliko gospodarskih zgrada. Po tipologiji je spadao u Wasserburgove. U 18. stoljeću se napušta te se gradi dvorac. Tijekom 18. stoljeća kada je u posjedu Draškovića, gradi se stari dvorac Blahimir (Lješčara), novi dvorac, kurija na cesti Zagreb-Vrbovec, kurija u Dvorišću te nekoliko kurija na božjakovačkim majurima. Ukidanjem kmetstva Draškovići stvaraju veleposjed koji će se kasnije podijeliti na majure Božjakovinu, Dvorišće, Ostrnu i Čret.

Literatura:
  • Kruhek, Milan. Krajiške utvrde Hrvatskog kraljevstva. (Zagreb: Institut za suvremenu povijest, Biblioteka Hrvatska povjesnica. 1995.)
  • Obad – šćitaroci Mladen i Bojana Bojanić Obad Šćitaroci. Dvorci i perivoji u Slavoniji: Od Zagreba do Iloka (Zagreb: Šćitaroci, 1998.)