Đurđevac

Slavonska krajina

Piše: Nikola Ostojčić
(©2019.)

Đurđevac Đurđevac je jedan od gradova koji je u osam stoljeća postojanja uspio stvoriti i očuvati kulturno-povijesni identitet temeljen upravo na srednjovjekovnoj utvrdi očuvanoj do danas, na tradiciji sjedišta krajiške pukovnije od 16. do 19. stoljeća i na poznatoj legendi o picokima. Srednjovjekovna utvrda, danas Stari grad, samo je u svojim prvim stoljećima feudalno sjedište, a zbog svoje vojne uloge od 16. st. nije se uspjela transformirati u dvorac kao što je slučaj u Božjakovini, ali se kao wasserburg odlično očuvala što predstavlja vrijednu iznimku. Pod imenom Đurđevac podrazumijevalo se naselje, utvrda i ime župe. Prvi spomen Đurđevca nalazimo u povelji kralja Bele IV. iz 1267. godine. Naselje i župna crkva spominju se i 1334. u popisu župa Zagrebačke biskupije što potvrđuje Đurđevac kao samostalnu župu. Vrijeme utvrđivanja naselja nije pouzdano utvrđeno, a neki autori navode 1326. godinu zbog čestog poistovjećivanja starije utvrde u Sušici s utvrdom u Đurđevcu. Đurđevac je s ostalim posjedima u Podravini dobio ban Mikac te se pretpostavlja da je upravo on na mjestu današnje, izgradio utvrdu Sušicu kao sklonište za stanovnike. U nasljeđe je Đurđevac dobio njegov sin Stjepan Prodavić. Nakon sukoba sa Sigismundom, Prodavić bježi u Bosnu, a kralj posjed ustupa ugarskom paladinu Dietrichu Bebeku. Otvoreno je pitanje kada je utvrda izgrađena, no ono što je  sigurno jest prvi spomen utvrde koju nalazimo u sudskog sporu iz 1408. godine u kojem se Đurđevac spominje kao castrum što naravno ne isključuje mogućnost da je utvrda nastala i ranije. Ime je gradu dao sv. Juraj kao zaštitnik naselja čije ime nosi i župna crkva (kapela) još u 13. stoljeću. Od hrvatskog imena Juraj odnosno Jurjevec nastao je tako Đurđevac. U starim spisima ime nalazimo u različitim oblicima od latinskog Sanctus Georgius, njemačkog St. Georg te mađarskih varijanti Szenth-Gyorgh, Szenth Gyorghwara, Sentvarin. Sam grad nalazi se u Podravini, od Koprivnice udaljen 25 kilometara na polovici puta između Drave na sjeveru i Bilogore na jugu. Naselje i utvrda oduvijek su bili nerazdvojno povezani iako na određenom razmaku. Naselje je starije te je ujedno bilo i skromnije pa je čak i propalo u razdoblju 16. i 17. stoljeća u jeku najgorih nasrtaja Osmanlija. Ono je bilo povezano s utvrdom putem mosta dugim 326 koraka i položenim u močvari koja je stoljećima spašavala i utvrdu i naselje od neprijatelja. Kada je u prvoj polovici 19. stoljeća močvara isušena most je zamijenio put. Danas je naselje blize Starom gradu, ali on je još uvijek na samom rubu naselja opkoljen livadama i poljima. Đurđevac se kao naselje intenzivnije razvija u 18. i 19. stoljeću kada je u Starom gradu smještena đurđevačka regimenta koja je dokinuta kada i Vojna krajina 1871. godine.

Naselje je imalo status trgovišta u 13. st., a u 15. st. se smatra gradskim naseljem jer mu 1520. pripada 31 selište. Naselje se razvilo na mjestu zvanom Za turnom ili Pri turnu, juzno od Đurđevca danas. Mišljenja o vremenu nastanka Starog grada variraju. Ono što je zajedničko jest 14. stoljeće, no nesigurno je u kojoj polovici. Teoriji da se radi o razdoblju poslije 1478. te dovršen 1488. u prilog ide kamena ploča s grbom i imenom pečuškog biskupa i vlasnik imanja Sigismunda Ernušta. Dvojbu stvaraju povijesni podatci o postojanju starog kaštela, za koji nije sigurno da je postojao na mjestu današnjeg Staroga grada. Ono što je sigurno jest da Stari grad nastaje kao feudalni grad tj. središte feudalnog posjeda, a ne kao utvrda prije nastalog naselja. Spomenuta kamena ploča s uklesanom godinom (što je ujedno prva pojava renesansne skulpture u sjevernoj Hrvatskoj) zasigurno podsjeća na doba kada je on dobio svoj konačan izgled koji se od tada nije bitno promijenio. Tako je današnji Stari grad jednokatna, u tlorisu poligonalna građevina, s unutrašnjim dvorištem i s trokatnom kulom na ulazu, izgrađenom u prvoj polovici 16. stoljeća. Upravo u 16. stoljeću za vrijeme prodora Osmanlija u Đurđevcu je smještena stalna vojna posada, a 1552. Osmanlije su nadomak samog Đurđevca iz čega će nastati i poznata legenda. Nakon povlačenja Osmanlija iz Čazme i uspostave nove granice vojska se odmiče od Đurđevca, ali je Đurđevac uz Kloštar ostao najistočnije utvrda Hrvatskog Kraljevstva. U organizaciji slavonske Vojne krajine, Đurđevac je s Prodavićem (Virjem) predstavljao važnu utvrdu Koprivničke kapetanije. Iz perioda 16. st., točnije 1528. potiče i prvi kartografski spomen Đurđevca na Lazarusovoj karti Ugarske. Prostorije se nižu oko unutrašnjega dvorišta iz kojega se u njih i ulazi. U katne prostorije ulazi se iz galerije. Prizemne su prostorije svođene, a veći broj soba na katu naknadno je dobio ravan strop. Najstariji je dio Staroga grada palas smješten u sjevernom dijelu. Njemu je najprije dograđeno Z i I krilo, a zatim i ostala tako da je nastao kaštel u obliku nepravilnog osmerokuta. Najstariji opis grada potiče iz 1549. u izvješću Domenica dell’Allia, vrhovnog nadzornik utvrda za tadašnju Hrvatski i Slavoniju, poznatog po graditeljskim zahvatima na Starome gradu u Varaždinu. Đurđevački kaštel bio je tada ruševan i zahtijevao je značajne zahvate koji su ubrzo i izvedeni zbog važne obrambene uloge. Slično izvješće daje i Stier 1657. koji je u Hrvatskoj upravo zato i bio, da zabilježi stanje zastarjelih utvrda i da prijedlog poboljšanja. Krajem 1552. u nizu utvrda obnavlja se i Đurđevac. U Đurđevcu iz opisa 1554. saznajemo da e nalazi 100 konjanika i 83 pješaka od ukupnih 526 konjanika i 515 pješaka u slavonskim graničnim utvrdama. Uz njih bila je tamo i pokretna vojska (150 konjanika i 176 pješaka) koji su boravili između Varaždina i Rakovca, odnosno u Toplicama Varaždinskim, Remetincu, Apatovcu i Topolovcu. Konjaništvom u Đurđevcu je upravljao Jakob Szekely. Iste godine počinje sređivanje lokalnog vojnog ustrojstva te će Luka Szekely naredbom kralja od 6. rujna postaje kapetan vojnih posada u Đurđevcu, Koprivnici i Prodaviću koji se ističu kao važna točke na dravskom krilu slavonske obrane. Godine 1558. kada se tražilo da se između ostalih utvrda poruši i Đurđevac, Sabor se na to žustro osvrće kako će ugroziti obranu te odbija zahtjev. 60-ih godina 16. stoljeća Đurđevac i Prodavić se navode kao ključne utvrde uz Dravu, okrenute prema susjednim osmanskim utvrdama, prije svega Virovitici. Pomalo ruševno stanje i ne idealni položaj utvrde doveo je do razmatranja gradnje nove tvrđave u Prodaviću. Osim navedenog, Đurđevac je bio u nizini zbog čega je često bio poplavljen što je otežavalo između ostalog i željenu obnovu. Osim toga arhitektonske karakteristike te položaj gdje su bolesti posade bile stalno prisutne su bili faktori koji su takvu ideju onemogućavali. Zbog svih tih činjenica uz to da nije bilo pitke vode, zapovjednik je kralju savjetovao napuštanje utvrde ili ostavljanje straže u jednoj kuli radi održavanja veza. Prodavić se doista u trenutku činio kao bolje mjesto, ali do izgradnje nikad nije došlo vjerojatno zbog nedostatka novca te u Đurđevcu ostaje smješteno 30 njemačkih strijelaca sa zapovjednicima i jednim puškarom, 20 slavonskih strijelaca i 100 hrvatskih konjanika, husara, te još 100 pješaka, haramija. Uz njih je postojala i straža koja nadzire prostor prema Dravi, Prodaviću, Slatini, Vučinu i drugi mjestima prema Koprivnici. U 70-im godinama 16. stoljeća (1576./77.) Đurđevac je pripadao Koprivnici kao sjedištu kapetanije uz Prodavić, Drnje, Novigrad i Đelekovac, odnosno Drnje, Đelekovac, Novigrad, Toplovac, Cirkvenu, Apatovec i Ludbreg 1577. Ukupan arsenal tih utvrda bio je sastavljen od 2 veća topa (1 oštećen), 5 topova srednjeg kalibra, 3 topa manjeg kalibra, 20 malih željeznih topova, 118 pušaka kukača, 20 ručnih pušaka, 28 kopalja, 50-ak centi baruta i 12 centi olova. Predviđalo se povećanje za 8 topova i 300 pušaka. Ideju o podizanje utvrde kod Prodavića vidimo i u dokumentu Saboru u Brucku na Muri gdje se spominje ovakva ideja. Osim Đurđevca pod Koprivničku kapetaniju potpadalo je Drnje, Đelekovac, Novigrad, Topolovac, Cirkvena, Apatovac i Ludbreg. Godine 1582. na prostoru Križevačke kapetanije, osim Koprivnice, obnavlja se i Đurđevac. U Đurđevcu Vid Hallek, zapovjednik Slavonske krajine, uspijeva sagraditi most do utvrde i palisadnu ogradu. Oko 1586. iz zapisa povjerenstva saznajemo kako su u Đurđevcu napravljena nova vrata te palisadna ograda oko cijelog naselja. Podignuta su i ti visoka čardaka od tvrde hrastove građe, a služit će za obranu i naselja i utvrde. U njima je prema Hallekovoj naredbi trebalo i danju i noći biti njemačkih pješaka koji su iskusniji od domaćih ljudi. Jedan od tri topa koji je trebao doći u Đurđevac ostao je zajedno s ostala dva u Koprivnici pod izlikom da su tamo potrebniji te se u Đurđevcu nalazi mali, neuporabljivi top. Godine 1589. nadvojvoda Karlo traži najveću moguću potporu pri obnovi i gradnji u Varaždinu, Koprivnici, Đurđevcu, Križevcima, Cirkveni, Dubravi, Ivaniću i Karlovcu. Tako je Đurđevcu trebalo dopremiti drvenu građu da se podignu palisade i oko starog grada te kako bi se popravilo sam grad.

Kaštel je mijenjao mnoge vlasnike pa je tako od prvih spomena pa do 1546. bio sjedište gospoštije. Od onda do oslobođenja Slavonije nakon Karlovačkog mira 1699. postaje sjedište krajiške vojske i ima ključnu obrambenu ulogu. Nakon što se granica postavlja na rijeci Savi, utvrda gubi vojno značenje, ali Stari grad i dalje ostaje u vojnoj uporabi sve do razvojačenja Vojne krajine 1871. time počinje zadnje razdoblje koje traje i do danas s gdje je utvrda prepuštena građanskim potrebama. Što se vlasnika konkretno tiče od 14. do sredine 16. stoljeća izmijenili su se mnogi s obzirom na to da je ona tada bila najveći plemićki posjed Križevačke županije. Prvi zabilježeni vlasnik je ban Mikac (Mihaljević) koji ju u prvoj polovici 14. stoljeća dobiva na da od Karla I. Roberta te ju posjeduje do smrti 1342. godine. Njegovi potomci su vlasnici sve do 1397. kada kralj Sigismund je oduzima Stjepanu Prodaviću (unuku bana Mikca) i 1401. ga dodjeljuje ugarskom palatinu Detriku Bebeku od Pelšeca. Nakon 19 godina Đurđevac se vraća u posjed kralja Sigismunda, a 1426. potomcima bana Mikca. Hrvatski ban Herman knez Celjski po Sigismundovom nalogu ga opet oduzima ovaj put od Nikole Prodavića, a 1435. ga zalaze sam kralj braći Matku i Petru Talovac koji 1438. dobivaju sudsku potvrdu vlasništva. Nakon smrti Matka Talovca 1445. knezovi Celjski uz pomoć Ivana Vitovca, osvajaju tvrđu. Izazvan time, Ivan Hunyadi (Sibinjanin Janko) ga zauzima 1446. i daje slavonskom banu Ivanu Sekelju. Ubrzo Celjski ponovno osvajaju đurđevački posjed. Godine 1456. kada pogiba Ulrik II. Celjski, zadnji iz obitelji, imanje nasljeđuje mu zena Katarina koja isto prodaje 1461. godine Ivanu Vitovcu („pan Janu“). Od 1465. utvrda je u posjedu kralja Matije Korvina (sin spomenutog Hunyjadija) koji 1477. posjed daruje obitelji Ernušt od Čakova (de Chaktorya). Tamo i ostaje do 1541. kada umire Gašpar, posljednji muški član obitelji. Sve što je iza Ernušta ostalo (tri grada i kaštela te 109 sela u Križevačkoj županiji), uključujući i Đurđevac, zaposjeda otac Gašparove žene Ane, hrvatski ban Petar Keglević. On ih drži do 1546. kada ga ban Nikola Zrinski Sigetski po nalogu kralja zarobljava u Čakovcu. Prema kraljevoj odredbi, utvrdu u Đurđevcu (te Koprivnici i Virju) zaposjeda barun Luka Sekelj, kapetan kraljevske vojske koja je u Hrvatskoj počela stvarati protuosmanlijski obrambeni sustav. Ovime završava povijest utvrde kao sjedišta plemićkoga posjeda. S osmanskim osvajanjem Virovitice 1552. Đurđevac dobiva važnu obrambenu ulogu. Kako je ostao krajnja točka obrane, đurđevački kraj pomalo biva raseljen i opustošen, ali Stari grad ipak nije bio osvojen. Najžešće borbe su se vodile između 1552. i 1586. te tada i nastaje legenda o picokima koja je fundamentalno obilježje grada i do danas. Ona se povezuje s napadom 1552. kada je Ulama-beg danima opsjedao utvrdu čekajući da branitelje svlada glad. Branitelji su iz topa na Osmanlije ispalili posljednje pile (picok) te se Osmanlije povlače misleći kako u utvrdi ne oskudijevaju hranom. Kako bilo, od 1546. godine skrb na utvrdom preuzima kralj. Hrvatsko plemstvo obvezalo se na davanje radne snage za obnovu i održavanje utvrde. Sabor je donosio odluke o obnovi 1562., 1584., 1586., 1587. i 1590. pa tako na utvrdi od sredine 16. do sredine 17. stoljeća dolazi do znatnih promjena zbog preobrazbe iz plemićkog grada u krajišku utvrdu. Tako se do tada velike kasnogotičke trifore zamjenjuje s manjim prozorima ili vratima, a na katu se složeniji svodovi zamjenjuju jednostavnijima dok je vanjski zid utvrde pojačan potporama (kontraforama) na vanjskom plaštu. Najveća novost je proširenje utvrde vanjskim obrambenim dvorištem. Ono je u obliku nepravilnog četverokuta, u produžetku ulazne kule, ograđeno obrambenim zidovima koji su pojačani dvjema ugaonima kulama okrenutim prema naselju i prilaznom putu. To vanjsko dvorište sluzilo je kao predobrana, ali i kao pribježiste za stanovnike naselja. Stari grad je obnavljan kontinuirano do 19. stoljeća kada je vanjsko dvorište porušeno.

Nakon iseljenja vojske krajem 19. stoljeća kaštel nema strogo određenu namjenu. Od 1892. do 1909. u njemu borave Sestre milosrdnice koje otvaraju Djevojačku školu. Nakon njih narednih dvadesetak godina kaštel sluzi kao vojarna. Također se koristio kao mjesto za sastanke društava i priredbe te kao radionica za mjesne majstore, a 1928. je tamo i pučka škola. Nakon Drugog svjetskog rata u njemu je do 1967. smještena stolarsko-košaračka zadruga, a zatim uredi, Narodno sveučilište, društva i Radio postaja Đurđevac. Do 1984. zgrada je nekoliko puta obnavljana (1937., 1960./61., 1977. – 1979.) te tada počinju rad na obnovi i revitalizaciji utvrde. Na temelju istraživanja napravljen je projekt obnove koji je većinski uspješno ostvaren. Danas je tamo smještena restauracija, pivnica i dvorana za vjenčanja u prizemlju te galerija, gradski muzej i radio postaja na katu. U potkrovlju je uređena i otvorena 1997. galerija umjetnina iz donacije slikara Ivana Lackovića – Croate.

Literatura:
  • Kruhek, Milan. Krajiške utvrde Hrvatskog kraljevstva. (Zagreb: Institut za suvremenu povijest, Biblioteka Hrvatska povjesnica. 1995).
  • Slukan-Altić, Mirela. „Kartografski izvori za povijest Đurđevca od srednjovjekovne utvrde do idealnoga grada.“ Podravina 2/3 (2003): 90. – 102.
  • Mladen i Bojana Bojanić, Obad Šćitaroci. Dvorci i perivoji u Slavoniji: Od Zagreba do Iloka (Zagreb: Šćitaroci, 1998).
  • Nodilo, Branko. „Podravske utvrde u blizini Koprivnice.“ Građevinar 56 (2004): 575.-583.

Kretanje broja krajiških postrojbi u Đurđevcu

Đurđevac, Nicolo Angielini, 1566. (Krmpotić, Ljudevit, ur. Izvještaji o utvrđivanju granica hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. stoljeća. Hannover, Karlobag, Čakovec: Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, 1997, 225).

Đurđevac, Nicolo Angielini, 1566. (Krmpotić, Ljudevit, ur. Izvještaji o utvrđivanju granica hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. stoljeća. Hannover, Karlobag, Čakovec: Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, 1997, 225).

Đurđevac, Nicolo Angielini, 1566. (Krmpotić, Ljudevit, ur. Izvještaji o utvrđivanju granica hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. stoljeća. Hannover, Karlobag, Čakovec: Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, 1997, 225).

Đurđevac, Martin Stier, oko 1660. (Krmpotić, Ljudevit, ur. Izvještaji o utvrđivanju granica hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. stoljeća. Hannover, Karlobag, Čakovec: Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, 1997, 57).