U ovom eseju ćemo se prije svega pozabaviti razvojem Hrvatsko-slavenske vojne krajine unutar konteksta cjelokupne krajine Ugarskog Kraljevstva. Povremeno ćemo se, tamo gdje je to neophodno ili korisno, dotaknuti i osmanske strane, no zbog opsega rada ona će nam ipak ostati izvan fokusa.[1]

Početak Vojne krajine možemo tražiti već u kasnome srednjem vijeku. Već 1352. godine Osmanlije stupaju na europsko tlo osvajanjem Galipolja odakle će ubrzo krenuti njihovo daljnje osvajanje Europe. Tadašnji ugarski kralj Ludovik Anžuvinac (1342. – 1382.) nije shvatio ozbiljnost situacije i stoga nije započeo provedbu protuosmanskih obrambenih mjera.[2] Formiranje „obrambenog pojasa“ protiv Osmanlija možemo vidjeti tek u vrijeme Sigismunda Luksemburškog (1387. – 1437.) što ne čudi s obzirom na to da je i sam kod Nikopolja 1396. gotovo izgubio život i shvatio razmjere osmanske opasnosti. Sigismund je počeo preuzimati velikaške utvrde u donjem toku Dunava, već 1397. uspostavlja militia portalis, tj. vojnu obvezu za kmetove u slučaju opasnosti,[3] a sve više nudi smještaj Srbima koji bježe pred Osmanlijama te oni postaju konjanici (husari) i vojnici na graničnom prostoru. Uz militia portalis („lokalna milicija“) glavninu vojske je i dalje činila tzv. banderijska vojska. Milicija i banderij nisu bili stajaća vojska, već su se podizali prema potrebi iz čega i proizlazi njihova najveća mana – iako je takav oblik vojske bio pogodan za srednjovjekovno ratovanje i za ofenzivne kampanje, u trenutku kada Osmansko Carstvo prelazi u ofenzivu, a Ugarska se brani, takav je sustav postao nepogodan. Naime, milicija i banderiji su se sporo podizali te su bili podizani tek kada bi došla vijest o opasnosti, a to je vrlo često bilo u trenutku kad je već osmanska vojska bila preblizu da bi se adekvatno pripremila obrana.[4]

Sigismund je, potresen porazom na Nikopolju i vođen svojim ambicijama igranja veće i važnije uloge u europskoj politici, morao organizirati stabilnu obranu prema Osmanlijama. Godine 1408. osnovao je „Zmajev red“ koji će postati temelj protuosmanske lige kojoj će se priključiti srpski, vlaški, bosanski, bugarski i albanski vladari i istaknuti magnati.[5] Jedan od ključnih događaja u konsolidaciji obrane možemo vidjeti u zaposjedanju Beograda ugovorom u Tati sa srpskim despotom Stefanom Lazarevićem iz 1426. godine.[6] Razvoju obrane je svakako pomogao i interregnum u Osmanskom Carstvu između 1402. i 1413. godine koji je privremeno obustavio napredovanja prema Europi. Beograd je po smrti despota Lazarevića 1427. godine prešao u ruke Sigismunda te će od tada činiti ključnu točku u obrani Ugarske. Sigismund je bio snažan vladar koji se još uvijek nosio s Osmanlijama „rame uz rame“ te je tako iz rata protiv Osmanskog Carstva (1414. – 1419.) izašao kao pobjednik i uspio nametnuti neke odredbe poraženoj strani. Njegove reforme rezultirale su određenim pomacima – počeo se razvijati sustav obrane u dva „sloja“ temeljen na važnim utvrdama koji će u konačnici doraditi tek Matija Korvin, jer će nakon smrti Sigismunda 1437. godine na prijestolju sljedeća dva desetljeća sjediti nesposobni vladari koji nisu napravili veće pomake u obrani.[7]

U vremenu između smrti Sigismunda i dolaska Korvina (između 1437. i 1458.) u ratu protiv Osmanlija najviše se proslavio Ivan Hunyadi (tzv. Sibinjanin Janko) – sposoban i hrabar zapovjednik, vojvoda Transilvanije, koji je vodio više uspješnih ratova s Osmanskim Carstvom. Ipak, ovo „međurazdoblje“ obilježio je veliki poraz kršćanskih snaga kod Varne 1444. godine. Pobjede kršćana ohrabrile su papu da sazove križarski rat – na poziv su se odazvali Vladislav III., kralj Poljske (od 1434.) te Mađarske i Hrvatske (od 1440.), Ivan Hunyadi i Đurad Branković, srpski despot. Prvi pohod krenuo je 1443. godine, ali se vojska ubrzo vratila zbog zime – no, prije toga su uspjeli izvojevati nekoliko pobjeda. Istovremeno se u Albaniji diže pobuna pod Kastrioti(ć)em, a despot Konstantin (budući car Bizantskog Carstva) kreće u ofenzivu s Moreje prema unutarnjoj Grčkoj i obnavlja razrušeni Heksamilijski zid (srušili Turci 1423. godine).[8] Godine 1444. sklopljen je sporazum kršćana i sultana – deset godina primirja, manja ovisnost Vlaške i povratak Đuradu izgubljenih zemalja. Iako je sporazum bio iznimno povoljan, u konačnici je kršćanska strana, vođena arogancijom koju su stvorile pobjede te pritiskom pape, odlučila nastaviti pohod, ali je Đurad istupio iz saveza zadovoljan dogovorom sa sultanom. Konačno, križarska vojska se susreće sa sultanom kod Varne 10. studenog 1444. godine te biva teško poražena, a u bitki je umro i kralj Vladislav.[9] Hunyadiju je konačno zadan težak udarac 1448. godine porazom na Kosovom polju (tzv. Druga bitka na Kosovu). Osmanlije su u dva navrata, 1440. i 1456. godine, pokušali osvojiti Beograd, ali nisu uspjeli. U ovom periodu osmanska opasnost postaje veća nego ikada prije – 29. svibnja 1453. godine pao je Konstantinopol i tako je sa svjetske pozornice nestalo Istočno Rimsko Carstvo – veliki šok za Europu i najava onoga što se sprema državama balkanskog prostora. Tijekom druge opsade, svega tri godine nakon pada Bizanta, Beograd je teškom mukom obranjen, ali je ubrzo kuga poharala grad te je od bolesti pao i jedan od heroja obrane, Ivan Hunyadi.

Sljedeću važnu etapu predstavlja vladavina Hunyadijeva sina Matije Korvina (1458. – 1490.) koji je proveo opsežne reforme – u njegovo se vrijeme kraljevska vlast počela u Hrvatskoj i Slavoniji osjećati puno jače nego za njegovih prethodnika.[10] Korvin je, osim reforme obrane o kojima ćemo nešto više reći uskoro, proveo i uspostavu prve profesionalne vojske s nekim elementima stajaće, tj. ono što se u historiografiji naziva „crna vojska“ kralja Korvina.[11] Sredinom 1460-ih, nakon pada Bosne 1463. godine, započinje period od gotovo 50 godina mira između Ugarske i Osmanskog Carstva što je Korvin vješto iskoristio. Godine 1469. uspostavljena je prva kapetanija u Senju nakon što je on, zajedno s Otočcem i Brinjem, oduzet Frankopanima – razlog je, među ostalim, bio i približavanje frankopanskog kneza Stjepana II. austrijskom vladaru i mletačkom duždu te je vladar bio zabrinut zbog eventualnog širenja utjecaja susjednih sila na prostor Senja.[12] Ranije su već osnovane Jajačka i Srebrenička banovina (banat) u svrhu obrane od novih prodora – osnovane su na prostoru sjeverne Bosne koji je Korvin osvojio u pohodima 1463/4. godine.[13] Za povijest Hrvatske i Slavonije najvažnija je odluka bila ujedinjenje funkcije bana Dalmacije i Hrvatske s banom Slavonije u jedinstvenu funkciju 1476. godine.[14] Reformama su između 1464. i 1476. godine formirane dvije linije utvrda, kako navodi Pálffy: Szörény, Orsova, Szentlászló, Beograd, Zemun, Šabac, Srebernik, Jajce, Knin, Skradin i Klis (južnija linija) te Lugos, Karánsebes, Temišvar, Petrovaradin, manje utvrde Srijema, Dubica, Krupa, Bihać i Senj (sjevernija linija).[15] Sustav ipak nije bio savršen što je u svojoj analizi dokazao Ivan Jurković. Naime, prostor Slavonije i Srijema imao je prirodnu prepreku prema Osmanlijama, tj. rijeku Savu i Dunav te je tako, iako ravničarski prostor, bio relativno siguran od upada. S druge strane prostor Hrvatskog Kraljevstva nije imao prirodne prepreke. Imao je, doduše, brdovit i nepristupačan teren te mnogo šuma, ali ta je „prednost“ bila i mana – u više navrata se znalo dogoditi da Osmanlije zahvaljujući toj „prednosti“ upadnu potpuno neprimijećeno na prostor Hrvatske (naročito u kasnijim razdobljima nakon pada Beograda).[16] Korvinove reforme rezultirale su postojanjem koherentnijeg sustava kojim se moglo lakše upravljati, a isto je tako omogućeno brže podizanje vojske u slučaju opasnosti. Međutim, istovremeno se zbog ograničenih resursa Kraljevstva i zbog sve veće osmanske opasnosti vojno djelovanje počinje sve više svoditi isključivo na defenzivnu ulogu. Korvinove su reforme imali za cilj stvoriti „tampon zonu“ na prostoru susjednih država kako bi se osmanskoj opasnosti suprotstavilo izvan teritorija Ugarske i Hrvatske.[17]

Već se u vrijeme Korvina na Hrvatsku i Slavoniju gledalo kao na periferiju Zemalja krune sv. Stjepana – gubitkom Dalmacije i njenih luka te dolaskom na vlast slabe dinastije Jagelović takav se periferni položaj dodatno učvrstio – Hrvatska je bila na margini Kraljevstva.[18] Marginalizacija je, prema mišljenju Borislava Grgina, bila najizraženija u vrijeme Vladislava II. i Ludovika II. Jagelovića – njima je hrvatski prostor bio zanimljiv isključivo radi obrambene uloge. Nedostatak novca za učinkovitu obranu u kombinaciji sa slabom dinastijom doveo je do postepenog približavanja hrvatskog plemstva vladaru susjednog kraljevstva, tj. Ferdinandu Habsburgu.

Godine 1482. pao je prostor Hercegovine, a ubrzo pada i veći dio Srebrničke banovine i neki dijelovi hrvatskog teritorija. Osmanske provale na prostor Hrvatskog Kraljevstva postaju sve češće, a kako se na tronu nakon Korvina ponovno nalazi niz slabih vladara plemstvo se našlo u velikoj mjeri prepušteno samo sebi u pitanju obrane.[19]

Do 1520-ih godina, kada kreću nove osmanske ofenzive, pod vodstvom sultana Sulejmana, Korvinov je sustav bio zapušten – utvrde su bile u lošem stanju, a sustav reagiranja vojske je u potpunosti zamro. Jurković razdoblje između 1513. i 1529. godine naziva fazom „sloma Korvinova sustava“ kao rezultat pada niza važnih utvrda toga sustava – Šapac i Beograd (1521.), Knin (1522.) i Jajce (1528.).[20] Tijekom vladavina dinastije Jagelović zemlja je ekonomski, socijalno i politički uništena.[21] Padom Beograda otvoren je put prema unutrašnjosti Ugarske te ubrzo padaju utvrde oko donjeg Dunava, ali i Knin te još neke utvrde što rezultira brzim urušavanjem „južne linije“. Vapaji Berdinanda Frankopana na saboru u Nürnbergu (1522. godine) na kojem je upozoravao njemačke staleže i o Tebi se radi kad susjedova kuća gori nisu urodili plodom – do kraja 1520-ih godina Osmanlije će osvojiti gotovo cijeli prostor županija južne Ugarske uz Dunav i Savu te gotovo cijeli prostor srednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva.[22] U ovo vrijeme, što je posebno važno za naš prostor, hrvatske staleže u borbi protiv Osmanlija počinje sve više pomagati Ferdinand Habsburški slanjem novčane pomoći i vojske, uz pristanak kralja Ludovika (naime, u međuvremenu su sklopljeni brakovi između dinastija, a Ferdinand je 1521. godine oženio kraljevu kćer Anu Jagelović). Na taj je način Ferdinand još aktivnije zakoračio na prostor Hrvatske – pomoć naravno nije bila potaknuta vladarevim altruizmom već pragmatičnošću. Naime, Ferdinand je počeo graditi na prostoru Hrvatske i Slavonije sličan sustav kakav je i Korvin pokušao ranije na prostoru balkanskih državica – počeo je graditi „tampon zonu“ ispred svojih posjeda u Austriji.[23] Istovremeno se s urušavanjem Hrvatskog Kraljevstva javlja i nova „(polu)profesionalna vojska“, tj. uskoci, kojoj se u toj fazi uglavnom priključuju pripadnici prognanog plemstva – uskoci su s prostora Senja i Klisa imali zadatak braniti pozadinu od provala Osmanlija, ali isto tako i vršiti prodore na osmanski prostor.[24] Možemo reći da je već 1520-ih godina počelo formiranje „Vojne krajine“ u kasnijem značenju tog naziva – Ferdinandove profesionalne trupe preuzimaju sve više utvrda, javljaju se uskočke postrojbe, a i financiranje obrane hrvatsko-slavonskog prostora sve više ovisi o novcu koji dolazi „izvana“.

Kralj Ludovik II. Jagelović pokušao je poraziti Osmanlije u odlučujućoj bitki kod Mohača 29. kolovoza 1526. godine, ali u tome nije uspio te i sam pogiba. Uz problem s Osmanlijama došlo je i do i do građanskog rata između Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje. Na kratko ćemo samo skrenuti s teme razvoja krajine na pitanje građanskog rata jer će on biti važan faktor za razumijevanje situacije u narednim desetljećima. Ivan Zapolja izabran je za kralja na saboru u Székesfehérváriju 11. studenog 1526. godine, ali pravna osnova njegove krunidbe nije bila, kako to često navode povjesničari, odluka Ugarskog sabora iz 1505. godine da strani vladar ne može biti izabran za kralja.[25] Odluka je bila važno propagandno oruđe za njegov izbor, ali legalnost njegove krunidbe proizlazi iz odluke sabora te praćenja tri tradicije krunidbe: krunjen je u Székesfehérváriju, krunjen je krunom sv. Stjepana i krunio ga je vodeći prelat Ugarske.

Slična situacija je i s Ferdinandom Habsburškim koji se pozivao na niz ugovora o nasljedstvu između Jagelovića i Habsburgovaca (1463., 1491. te 1506. godine) te na svoj brak s Anom Jagelović (iz 1515. godine) – sve to poslužilo je za propagandu i dobivanje potpore, ali nije bila osnova za nasljedstvo.[26] Temelj njegove krunidbe bio je slobodni izbor ugarskih staleža u Požunu 16. prosinca 1526. godine. Valja napomenuti da je Ferdinand dobio potporu vodećih magnata Ugarskog Kraljevstva, dok je Zapolja na saboru u Székesfehérváriju uglavnom dobio potporu nižeg plemstva. Hrvatska i Slavonija su se također našle podijeljene u ovom sukobu – na saboru u Cetingradu (1. siječnja 1527.) hrvatski su staleži izabrali Ferdinanda za svog kralja, ponajviše zbog pomoći koju im je do tada pružao u ratu (iako se u tzv. Cetingradskoj ispravi pozivaju na ranije spomenute ugovore). Slavonski su staleži u Dubravi kod Čazme (6. – 8. siječnja 1527.) priznali izbor Zapolje za kralja, pri čemu su ključnu ulogu imali ban Krsto Frankopan i zagrebački biskup Šimun Erdődy.[27]

Zapolja je ubrzo poražen u bitki kod Tokaja 27. rujna 1526. godine nakon koje bježi u Transilvaniju. Ferdinand je napredovao te je konačno okrunjen za kralja 3. studenog 1527. godine sa sva tri segmenta kao i Zapolja: u Székesfehérváriju, s krunom sv. Stjepana i krunio ga je vodeći prelat Ugarske, s dodatkom da je Ferdinanda zajedno s biskupom okrunio i palatin čime je htio poslati poruku da je njegov legitimitet jači.[28] Iste je godine poginuo i Krsto Frankopan čime je potpora Zapolji u Slavoniji opasno narušena – bez mnogo potpore i „stjeran u kut“ kraljevstva Zapolja se 1528. godine okrenuo za pomoć sultanu, a ta će ga odluka već kroz nekoliko godina pretvoriti u de facto vazala Osmanskog Carstva.

Ferdinand se našao u teškom položaju – morao je organizirati granično područje prema Osmanlijama, a nije imao „predaha“ od ratovanja da to provede. Već 1529. godine Beč se našao pod prvom opsadom. Novi pokušaj uslijedio je 1532. godine, ali je hrabar otpor Nikole Jurišića kod Kisega uspio zadržati Osmanlije dovoljno dugo da im zbog vremena pohod na Beč postane neisplativ.[29] Ubrzo je 1533. godine potpisano primirje – Osmanlije su odlučili krenuti u pohod na Perziju (1534. – 1535.), a važnu je ulogu imalo i otvaranje tzv. „mediteranskog fronta“ Ferdinandovog brata, cara Karla V., naspram Osmanlija.[30]

Istovremeno financiranje hrvatske i slavonske granice sve više preuzimaju Koruška, Kranjska i Štajerska. Pomoć, iako ju kao takvu domaći ljudi često nisu percipirali, šalje i Ferdinand u vidu habsburških španjolskih/njemačkih trupa.[31] Njihov dolazak potaknuo je i probleme u vidu nadležnosti – 1486. godine palatin je definiran kao vrhovni zapovjednik „zemlje i njezinih stanovnika“, no habsburške trupe nisu bile stanovnici zemlje te su nastali problemi po pitanju tko je kome nadležan.[32] Do sporazuma u Velikom Varadinu 1538. godine Habsburgovci su ipak uspjeli napraviti neke korake prema stabilizaciji granice. Još od Mohačke bitke glavnu riječ vodili su Ferdinandovi zapovjednici, što je dodatno olakšano činjenicom da na ugarskom prostoru od 1530. godine niti nema palatina već umjesto njega postoji locumtenens regni Hungariae koji nema vojne ovlasti, ali igra važnu ulogu u savjetovanju oko vođenja operacija. Većina odluka donosi se unutar „ratnog vijeća“ koje čine glavni zapovjednik i njegovi pomagači (Feldmarschall), a u Beču ključnu ulogu igra ratni kabinet (Kriegssekretär) – ovakav sustav ipak je bio nedovoljno centraliziran i funkcionalan.[33]

Slična situacija događa se i na prostoru Hrvatske i Slavonije gdje ban sve više gubi svoje vojne ovlasti i stvara se zasebni „krajiški“ zapovjedni sustav koji je bio potpuno neovisan o banu i Saboru. Na „sreću“ za hrvatski prostor vremenom se glavni smjer osmanskih napada prebacuje na Panonsku nizinu te južni dijelovi granice postaju „sekundarni“ front na kojem se uglavnom bori protiv bosanskih trupa. Od sredine 16. st. niti jedna velika osmanska ofenziva predvođena sultanom ili velikim vezirom neće ići ovim prostorom. Godine 1528. ban Petar Keglević prepustio je Bihać kralju čime je formirana druga kapetanija nakon one u Senju – tzv. Bihaćka kapetanija.[34] Prvim kapetanom imenovan je Erazmo von Thurn. U ovom periodu počinje i veće naseljavanje tzv. „Vlaha“ i „uskoka“ koji će biti važan faktor u obrani, ali tek od kraja 16. i početka 17. stoljeća.[35]

Važan događaj 1538. godine predstavljaju pad Dubice i Jasenovca na slavonskom prostoru[36] te pad Vrane na dalmatinskom prostoru – padom ovog važnog uporišta Venecija je dodatno potisnuta prema obali, a Zadar se našao bez prepreke između grada i Osmanlija. Kada 1540. godine umire Ivan Zapolja, Ferdinand kreće u realizaciju sporazuma u Velikom Varadinu, tj. preuzimanje utvrda kako bi postao jedini vladar. Uspješno je vraćena Pešta, Székesfehérvár i još neka mjesta, na što je sultan vrlo brzo odgovorio jer mu se nije svidio takav pomak u odnosu snaga. Već 1541. godine pala je Buda i uspostavljen je budimski pašaluk. Ipak, Sulejman nije htio potpuno preuzeti sve dijelove te je stoga podržao Ivana Sigismunda Zapolju (tada tek dijete od godinu dana), sina Ivana Zapolje, za kralja Ugarske – izbor koji nikada nisu prihvatili ugarski, hrvatski, ali niti slavonski staleži.[37] Zemlje Krune sv. Stjepana postale su očito podijeljene na tri dijela – ostatke Ugarskog Kraljevstva, prostor osmanske okupacije i prostor Transilvanije u vazalnom odnosu prema Osmanlijama. Gotovo 40% srednjovjekovnog Ugarskog Kraljevstva bilo je sada pod Osmanlijama, a još oko 20% pod Transilvanijom.[38]

U narednim godinama Sulejman je osvojio Székesfehérvár, Siklos, Pécs, Esztergom itd. čime je stvorena čvrsta linija utvrda oko Bude. Padom Esztergoma 1543. godine Beč je postao bliži jednoj velikoj osmanskoj utvrdi nego što je Ljubljana (središte Kranjske) bila Jajcu.[39] Napredovanja su uslijedila i na prostoru Slavonije gdje pada Jasenovac, a ubrzo 1544. godine i prostor Moslavine.[40]

Beč je konačno shvatio da nema vremena za čekanje i počela se organizirati ozbiljnija granična obrambena regija, a za što su u Hrvatskoj i Slavoniji već od ranije postojali dobri temelji. Cijelo Kraljevstvo Ugarske počelo je sve više ovisiti o novcu „iz zaleđa“, tj. iz tzv. Svetog Rimskog Carstva te ostalih habsburških posjeda. Ne treba krivo zaključiti da je Ugarska tada bila siromašna zemlja – naime, Ugarska je u drugoj polovici 16. stoljeća ostvarivala veće prihode od Zemalja Krune sv. Vaclava (oko 700 000 forinti) i otprilike jednako kao i Austrijske Nasljedne Zemlje (800/900 000 naspram između 750/800 000 u Ugarskoj).[41] Ugarska je također bila najveći svjetski izvoznik mesa i sukladno tome jedan od najvećih uzgajatelja stoke, a imala je i velike izvore važnih metala, poglavito srebra.[42] Međutim, troškovi održavanja granice i vojnih posada su postali toliko veliki da je bilo nemoguće funkcionirati bez pomoći izvana.[43]

Važnu ulogu u formiranju novog sustava imali su Niklas Graf zu Salm (vrhovni zapovjednik cijele habsburške vojske) i Pal Varday (locumtenens i vrhovni prelat kraljevstva). Većina utvrda bila je još u vlasništvu plemića te se pristupilo njihovom potpunom preuzimanju (npr. Siget, Eger, Gyula) ili stavljanju dijela carske vojske u utvrde (npr. Papa), a ponegdje su podignute i nove utvrde.[44] Utvrde koje su smatrane slabima su porušene, ali su isto tako mnoge i dodatno fortificirane – uglavnom je riječ tek o manjim zahvatima (podizanje palisada i sl.), ali pojedine ključne utvrde su utvrđivali talijanski arhitekti (Komarom, Gyor, Eger, Kessa, Szolnok…). Također se razvija i sustav obavještavanja o dolasku osmanske vojske putem pucnjeva i vatre (Kreidschuss und Kreidfeuersystem), a sustav se implementira i na Hrvatsko-slavonskoj krajini od 1538. godine.[45] Okosnicu obrane nosile su velike (glavne) utvrde oko kojih se nalazilo nekoliko manjih (pomoćnih) utvrda. Iako su zahvati davali rezultata ipak je još uvijek nedostajalo centralizirano tijelo koje bi rukovodilo cijelim sustavom.

Kada je 1551. godine počela realizacija tajnog sporazuma između Ferdinanda i Ivana Sigismunda o predaji Transilvanije u zamjenu za 100 000 forinti i neke druge posjede u Šleskoj došlo je do brze Sulejmanove reakcije.[46] U novom velikom naletu osmanske vojske 1552. godine padaju Temišvar, Veszprem, Palota i Szolnak, a na slavonskom prostoru Virovitica i Čazma.

Tih 1550-ih godina se sve više vidi trend imenovanja pojedinaca kao zapovjednika većih regija, a vremenom će se kristalizirati šest krajiških cjelina:

1. Hrvatska krajina
2. Slavonska krajina
3. Kaniška krajina (Ugarska krajina između Drave i Balatona)
4. Gyorska krajina (Ugarska krajina između Balatona i Dunava)
5. Krajina rudarskih gradova
6. Gornjougarska krajina[47]

Godine 1554. konačno je imenovan novi palatin (nakon pauze od 24 godine) – Tomas Nadasdy. Uz to Nadasdy je zapovijedao i utvrdama oko Sigeta, južno od Balatona. Ovdje valja ukratko istaknuti da su ugarski i hrvatsko-slavonski plemići uvelike sudjelovali u obrani krajine, a gotovo da nije bilo plemića koji nije na ovaj ili onaj način sudjelovao u ratnim sukobima na granici.[48] Pojedine obitelji su čak i postale slavne zbog svojih podviga i više generacije je vršilo visoke funkcije na krajini – za naš prostor to su primjerice Zrinski, Draškovići i Erdodyji. Stoga moramo odbaciti tvrdnje nekih ranijih povjesničara da je Ugarska postala čisti „satelit“ Habsburgovaca – u funkcioniranju krajine veliku su ulogu imali lokalni plemići, a nije slučajnost ni da je Kraljevstvo Ugarske bilo druga po redu titula u naslovima Habsburških vladara.[49] Postojala je i određena vertikalna fluidnost te su se pojedinci mogli istaknuti kroz uspješnu karijeru i dosegnuti visoke funkcije – kao dobar primjer možemo uzeti Nikolu Jurišića, čovjeka za kojeg nismo sigurni niti odakle je rodom. Rođen u Senju oko 1490. godine (čak niti godinu ne znamo), počeo je svoj uspon s dna te se brzo istaknuo i napredovao – sve do zapovjednika kranjske vojske, pa do Ferdinandovog poslanika u Carigrad 1530. godine, a ubrzo nakon uspješne obrane Kisega 1532. godine dobio je od Ferdinanda i barunski naslov.[50]

Sredinom stoljeća postaje jasno da sustav ne može funkcionirati bez snažnije centralizacije te je konačno 1556. godine osnovano Bečko ratno vijeće – ista godine kada padaju važne utvrde Kostajnica i Novi. Riječ je o tijelu stručnjaka koji su se redovito sastajali i koje donosi odluke u ime vladara pa su ih u vojnim pitanjima morali slušati ban i palatin.[51] Bilo je to prvo takvo tijelo u Europi, a unutar njega su djelovali razni stručnjaci – za arsenal, za gradnju utvrda, za opskrbu hranom, za plaću vojnika itd., a išlo se toliko u organizaciju da je već 1557. utemeljen poseban ured za gradnju pontonskih mostova preko rijeka, a od 1569. godine i nadležni ured za gradnju utvrda.[52] Već se od ranije vode popisi vojske na krajini, a tijelo vodi i diplomaciju prema Osmanlijama. Sve to, uz stvari kao uspostavu velikih arsenala (Beč, Graz, Ljubljana, Innsbruck…), gradnju utvrda po najnovijim standardima (Gyor, Szatmar, Karlovac…), sve veću upotrebu vatrenog oružja, kako topova, tako i pušaka te povećanje broja vojnika u Ugarskom Kraljevstvu argumenti su za tvrdnju da se već od sredine 16. stoljeća u kraljevstvu vide naznake „vojne revolucije“ koja će svoj vrhunac dosegnuti u drugoj polovici 17. st.[53]