Razvoj Vojne krajine do 1578.

s naglaskom na povijesni kontekst

Piše: Filip Šimunjak

U ovom eseju ćemo se prije svega pozabaviti razvojem Hrvatsko-slavenske vojne krajine unutar konteksta cjelokupne krajine Ugarskog Kraljevstva. Povremeno ćemo se, tamo gdje je to neophodno ili korisno, dotaknuti i osmanske strane, no zbog opsega rada ona će nam ipak ostati izvan fokusa.[1]

Početak Vojne krajine možemo tražiti već u kasnome srednjem vijeku. Već 1352. godine Osmanlije stupaju na europsko tlo osvajanjem Galipolja odakle će ubrzo krenuti njihovo daljnje osvajanje Europe. Tadašnji ugarski kralj Ludovik Anžuvinac (1342. – 1382.) nije shvatio ozbiljnost situacije i stoga nije započeo provedbu protuosmanskih obrambenih mjera.[2] Formiranje „obrambenog pojasa“ protiv Osmanlija možemo vidjeti tek u vrijeme Sigismunda Luksemburškog (1387. – 1437.) što ne čudi s obzirom na to da je i sam kod Nikopolja 1396. gotovo izgubio život i shvatio razmjere osmanske opasnosti. Sigismund je počeo preuzimati velikaške utvrde u donjem toku Dunava, već 1397. uspostavlja militia portalis, tj. vojnu obvezu za kmetove u slučaju opasnosti,[3] a sve više nudi smještaj Srbima koji bježe pred Osmanlijama te oni postaju konjanici (husari) i vojnici na graničnom prostoru. Uz militia portalis („lokalna milicija“) glavninu vojske je i dalje činila tzv. banderijska vojska. Milicija i banderij nisu bili stajaća vojska, već su se podizali prema potrebi iz čega i proizlazi njihova najveća mana – iako je takav oblik vojske bio pogodan za srednjovjekovno ratovanje i za ofenzivne kampanje, u trenutku kada Osmansko Carstvo prelazi u ofenzivu, a Ugarska se brani, takav je sustav postao nepogodan. Naime, milicija i banderiji su se sporo podizali te su bili podizani tek kada bi došla vijest o opasnosti, a to je vrlo često bilo u trenutku kad je već osmanska vojska bila preblizu da bi se adekvatno pripremila obrana.[4]

Sigismund je, potresen porazom na Nikopolju i vođen svojim ambicijama igranja veće i važnije uloge u europskoj politici, morao organizirati stabilnu obranu prema Osmanlijama. Godine 1408. osnovao je „Zmajev red“ koji će postati temelj protuosmanske lige kojoj će se priključiti srpski, vlaški, bosanski, bugarski i albanski vladari i istaknuti magnati.[5] Jedan od ključnih događaja u konsolidaciji obrane možemo vidjeti u zaposjedanju Beograda ugovorom u Tati sa srpskim despotom Stefanom Lazarevićem iz 1426. godine.[6] Razvoju obrane je svakako pomogao i interregnum u Osmanskom Carstvu između 1402. i 1413. godine koji je privremeno obustavio napredovanja prema Europi. Beograd je po smrti despota Lazarevića 1427. godine prešao u ruke Sigismunda te će od tada činiti ključnu točku u obrani Ugarske. Sigismund je bio snažan vladar koji se još uvijek nosio s Osmanlijama „rame uz rame“ te je tako iz rata protiv Osmanskog Carstva (1414. – 1419.) izašao kao pobjednik i uspio nametnuti neke odredbe poraženoj strani. Njegove reforme rezultirale su određenim pomacima – počeo se razvijati sustav obrane u dva „sloja“ temeljen na važnim utvrdama koji će u konačnici doraditi tek Matija Korvin, jer će nakon smrti Sigismunda 1437. godine na prijestolju sljedeća dva desetljeća sjediti nesposobni vladari koji nisu napravili veće pomake u obrani.[7]

U vremenu između smrti Sigismunda i dolaska Korvina (između 1437. i 1458.) u ratu protiv Osmanlija najviše se proslavio Ivan Hunyadi (tzv. Sibinjanin Janko) – sposoban i hrabar zapovjednik, vojvoda Transilvanije, koji je vodio više uspješnih ratova s Osmanskim Carstvom. Ipak, ovo „međurazdoblje“ obilježio je veliki poraz kršćanskih snaga kod Varne 1444. godine. Pobjede kršćana ohrabrile su papu da sazove križarski rat – na poziv su se odazvali Vladislav III., kralj Poljske (od 1434.) te Mađarske i Hrvatske (od 1440.), Ivan Hunyadi i Đurad Branković, srpski despot. Prvi pohod krenuo je 1443. godine, ali se vojska ubrzo vratila zbog zime – no, prije toga su uspjeli izvojevati nekoliko pobjeda. Istovremeno se u Albaniji diže pobuna pod Kastrioti(ć)em, a despot Konstantin (budući car Bizantskog Carstva) kreće u ofenzivu s Moreje prema unutarnjoj Grčkoj i obnavlja razrušeni Heksamilijski zid (srušili Turci 1423. godine).[8] Godine 1444. sklopljen je sporazum kršćana i sultana – deset godina primirja, manja ovisnost Vlaške i povratak Đuradu izgubljenih zemalja. Iako je sporazum bio iznimno povoljan, u konačnici je kršćanska strana, vođena arogancijom koju su stvorile pobjede te pritiskom pape, odlučila nastaviti pohod, ali je Đurad istupio iz saveza zadovoljan dogovorom sa sultanom. Konačno, križarska vojska se susreće sa sultanom kod Varne 10. studenog 1444. godine te biva teško poražena, a u bitki je umro i kralj Vladislav.[9] Hunyadiju je konačno zadan težak udarac 1448. godine porazom na Kosovom polju (tzv. Druga bitka na Kosovu). Osmanlije su u dva navrata, 1440. i 1456. godine, pokušali osvojiti Beograd, ali nisu uspjeli. U ovom periodu osmanska opasnost postaje veća nego ikada prije – 29. svibnja 1453. godine pao je Konstantinopol i tako je sa svjetske pozornice nestalo Istočno Rimsko Carstvo – veliki šok za Europu i najava onoga što se sprema državama balkanskog prostora. Tijekom druge opsade, svega tri godine nakon pada Bizanta, Beograd je teškom mukom obranjen, ali je ubrzo kuga poharala grad te je od bolesti pao i jedan od heroja obrane, Ivan Hunyadi.

Sljedeću važnu etapu predstavlja vladavina Hunyadijeva sina Matije Korvina (1458. – 1490.) koji je proveo opsežne reforme – u njegovo se vrijeme kraljevska vlast počela u Hrvatskoj i Slavoniji osjećati puno jače nego za njegovih prethodnika.[10] Korvin je, osim reforme obrane o kojima ćemo nešto više reći uskoro, proveo i uspostavu prve profesionalne vojske s nekim elementima stajaće, tj. ono što se u historiografiji naziva „crna vojska“ kralja Korvina.[11] Sredinom 1460-ih, nakon pada Bosne 1463. godine, započinje period od gotovo 50 godina mira između Ugarske i Osmanskog Carstva što je Korvin vješto iskoristio. Godine 1469. uspostavljena je prva kapetanija u Senju nakon što je on, zajedno s Otočcem i Brinjem, oduzet Frankopanima – razlog je, među ostalim, bio i približavanje frankopanskog kneza Stjepana II. austrijskom vladaru i mletačkom duždu te je vladar bio zabrinut zbog eventualnog širenja utjecaja susjednih sila na prostor Senja.[12] Ranije su već osnovane Jajačka i Srebrenička banovina (banat) u svrhu obrane od novih prodora – osnovane su na prostoru sjeverne Bosne koji je Korvin osvojio u pohodima 1463/4. godine.[13] Za povijest Hrvatske i Slavonije najvažnija je odluka bila ujedinjenje funkcije bana Dalmacije i Hrvatske s banom Slavonije u jedinstvenu funkciju 1476. godine.[14] Reformama su između 1464. i 1476. godine formirane dvije linije utvrda, kako navodi Pálffy: Szörény, Orsova, Szentlászló, Beograd, Zemun, Šabac, Srebernik, Jajce, Knin, Skradin i Klis (južnija linija) te Lugos, Karánsebes, Temišvar, Petrovaradin, manje utvrde Srijema, Dubica, Krupa, Bihać i Senj (sjevernija linija).[15] Sustav ipak nije bio savršen što je u svojoj analizi dokazao Ivan Jurković. Naime, prostor Slavonije i Srijema imao je prirodnu prepreku prema Osmanlijama, tj. rijeku Savu i Dunav te je tako, iako ravničarski prostor, bio relativno siguran od upada. S druge strane prostor Hrvatskog Kraljevstva nije imao prirodne prepreke. Imao je, doduše, brdovit i nepristupačan teren te mnogo šuma, ali ta je „prednost“ bila i mana – u više navrata se znalo dogoditi da Osmanlije zahvaljujući toj „prednosti“ upadnu potpuno neprimijećeno na prostor Hrvatske (naročito u kasnijim razdobljima nakon pada Beograda).[16] Korvinove reforme rezultirale su postojanjem koherentnijeg sustava kojim se moglo lakše upravljati, a isto je tako omogućeno brže podizanje vojske u slučaju opasnosti. Međutim, istovremeno se zbog ograničenih resursa Kraljevstva i zbog sve veće osmanske opasnosti vojno djelovanje počinje sve više svoditi isključivo na defenzivnu ulogu. Korvinove su reforme imali za cilj stvoriti „tampon zonu“ na prostoru susjednih država kako bi se osmanskoj opasnosti suprotstavilo izvan teritorija Ugarske i Hrvatske.[17]

Već se u vrijeme Korvina na Hrvatsku i Slavoniju gledalo kao na periferiju Zemalja krune sv. Stjepana – gubitkom Dalmacije i njenih luka te dolaskom na vlast slabe dinastije Jagelović takav se periferni položaj dodatno učvrstio – Hrvatska je bila na margini Kraljevstva.[18] Marginalizacija je, prema mišljenju Borislava Grgina, bila najizraženija u vrijeme Vladislava II. i Ludovika II. Jagelovića – njima je hrvatski prostor bio zanimljiv isključivo radi obrambene uloge. Nedostatak novca za učinkovitu obranu u kombinaciji sa slabom dinastijom doveo je do postepenog približavanja hrvatskog plemstva vladaru susjednog kraljevstva, tj. Ferdinandu Habsburgu.

Godine 1482. pao je prostor Hercegovine, a ubrzo pada i veći dio Srebrničke banovine i neki dijelovi hrvatskog teritorija. Osmanske provale na prostor Hrvatskog Kraljevstva postaju sve češće, a kako se na tronu nakon Korvina ponovno nalazi niz slabih vladara plemstvo se našlo u velikoj mjeri prepušteno samo sebi u pitanju obrane.[19]

Do 1520-ih godina, kada kreću nove osmanske ofenzive, pod vodstvom sultana Sulejmana, Korvinov je sustav bio zapušten – utvrde su bile u lošem stanju, a sustav reagiranja vojske je u potpunosti zamro. Jurković razdoblje između 1513. i 1529. godine naziva fazom „sloma Korvinova sustava“ kao rezultat pada niza važnih utvrda toga sustava – Šapac i Beograd (1521.), Knin (1522.) i Jajce (1528.).[20] Tijekom vladavina dinastije Jagelović zemlja je ekonomski, socijalno i politički uništena.[21] Padom Beograda otvoren je put prema unutrašnjosti Ugarske te ubrzo padaju utvrde oko donjeg Dunava, ali i Knin te još neke utvrde što rezultira brzim urušavanjem „južne linije“. Vapaji Berdinanda Frankopana na saboru u Nürnbergu (1522. godine) na kojem je upozoravao njemačke staleže i o Tebi se radi kad susjedova kuća gori nisu urodili plodom – do kraja 1520-ih godina Osmanlije će osvojiti gotovo cijeli prostor županija južne Ugarske uz Dunav i Savu te gotovo cijeli prostor srednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva.[22] U ovo vrijeme, što je posebno važno za naš prostor, hrvatske staleže u borbi protiv Osmanlija počinje sve više pomagati Ferdinand Habsburški slanjem novčane pomoći i vojske, uz pristanak kralja Ludovika (naime, u međuvremenu su sklopljeni brakovi između dinastija, a Ferdinand je 1521. godine oženio kraljevu kćer Anu Jagelović). Na taj je način Ferdinand još aktivnije zakoračio na prostor Hrvatske – pomoć naravno nije bila potaknuta vladarevim altruizmom već pragmatičnošću. Naime, Ferdinand je počeo graditi na prostoru Hrvatske i Slavonije sličan sustav kakav je i Korvin pokušao ranije na prostoru balkanskih državica – počeo je graditi „tampon zonu“ ispred svojih posjeda u Austriji.[23] Istovremeno se s urušavanjem Hrvatskog Kraljevstva javlja i nova „(polu)profesionalna vojska“, tj. uskoci, kojoj se u toj fazi uglavnom priključuju pripadnici prognanog plemstva – uskoci su s prostora Senja i Klisa imali zadatak braniti pozadinu od provala Osmanlija, ali isto tako i vršiti prodore na osmanski prostor.[24] Možemo reći da je već 1520-ih godina počelo formiranje „Vojne krajine“ u kasnijem značenju tog naziva – Ferdinandove profesionalne trupe preuzimaju sve više utvrda, javljaju se uskočke postrojbe, a i financiranje obrane hrvatsko-slavonskog prostora sve više ovisi o novcu koji dolazi „izvana“.

Kralj Ludovik II. Jagelović pokušao je poraziti Osmanlije u odlučujućoj bitki kod Mohača 29. kolovoza 1526. godine, ali u tome nije uspio te i sam pogiba. Uz problem s Osmanlijama došlo je i do i do građanskog rata između Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje. Na kratko ćemo samo skrenuti s teme razvoja krajine na pitanje građanskog rata jer će on biti važan faktor za razumijevanje situacije u narednim desetljećima. Ivan Zapolja izabran je za kralja na saboru u Székesfehérváriju 11. studenog 1526. godine, ali pravna osnova njegove krunidbe nije bila, kako to često navode povjesničari, odluka Ugarskog sabora iz 1505. godine da strani vladar ne može biti izabran za kralja.[25] Odluka je bila važno propagandno oruđe za njegov izbor, ali legalnost njegove krunidbe proizlazi iz odluke sabora te praćenja tri tradicije krunidbe: krunjen je u Székesfehérváriju, krunjen je krunom sv. Stjepana i krunio ga je vodeći prelat Ugarske.

Slična situacija je i s Ferdinandom Habsburškim koji se pozivao na niz ugovora o nasljedstvu između Jagelovića i Habsburgovaca (1463., 1491. te 1506. godine) te na svoj brak s Anom Jagelović (iz 1515. godine) – sve to poslužilo je za propagandu i dobivanje potpore, ali nije bila osnova za nasljedstvo.[26] Temelj njegove krunidbe bio je slobodni izbor ugarskih staleža u Požunu 16. prosinca 1526. godine. Valja napomenuti da je Ferdinand dobio potporu vodećih magnata Ugarskog Kraljevstva, dok je Zapolja na saboru u Székesfehérváriju uglavnom dobio potporu nižeg plemstva. Hrvatska i Slavonija su se također našle podijeljene u ovom sukobu – na saboru u Cetingradu (1. siječnja 1527.) hrvatski su staleži izabrali Ferdinanda za svog kralja, ponajviše zbog pomoći koju im je do tada pružao u ratu (iako se u tzv. Cetingradskoj ispravi pozivaju na ranije spomenute ugovore). Slavonski su staleži u Dubravi kod Čazme (6. – 8. siječnja 1527.) priznali izbor Zapolje za kralja, pri čemu su ključnu ulogu imali ban Krsto Frankopan i zagrebački biskup Šimun Erdődy.[27]

Zapolja je ubrzo poražen u bitki kod Tokaja 27. rujna 1526. godine nakon koje bježi u Transilvaniju. Ferdinand je napredovao te je konačno okrunjen za kralja 3. studenog 1527. godine sa sva tri segmenta kao i Zapolja: u Székesfehérváriju, s krunom sv. Stjepana i krunio ga je vodeći prelat Ugarske, s dodatkom da je Ferdinanda zajedno s biskupom okrunio i palatin čime je htio poslati poruku da je njegov legitimitet jači.[28] Iste je godine poginuo i Krsto Frankopan čime je potpora Zapolji u Slavoniji opasno narušena – bez mnogo potpore i „stjeran u kut“ kraljevstva Zapolja se 1528. godine okrenuo za pomoć sultanu, a ta će ga odluka već kroz nekoliko godina pretvoriti u de facto vazala Osmanskog Carstva.

Ferdinand se našao u teškom položaju – morao je organizirati granično područje prema Osmanlijama, a nije imao „predaha“ od ratovanja da to provede. Već 1529. godine Beč se našao pod prvom opsadom. Novi pokušaj uslijedio je 1532. godine, ali je hrabar otpor Nikole Jurišića kod Kisega uspio zadržati Osmanlije dovoljno dugo da im zbog vremena pohod na Beč postane neisplativ.[29] Ubrzo je 1533. godine potpisano primirje – Osmanlije su odlučili krenuti u pohod na Perziju (1534. – 1535.), a važnu je ulogu imalo i otvaranje tzv. „mediteranskog fronta“ Ferdinandovog brata, cara Karla V., naspram Osmanlija.[30]

Istovremeno financiranje hrvatske i slavonske granice sve više preuzimaju Koruška, Kranjska i Štajerska. Pomoć, iako ju kao takvu domaći ljudi često nisu percipirali, šalje i Ferdinand u vidu habsburških španjolskih/njemačkih trupa.[31] Njihov dolazak potaknuo je i probleme u vidu nadležnosti – 1486. godine palatin je definiran kao vrhovni zapovjednik „zemlje i njezinih stanovnika“, no habsburške trupe nisu bile stanovnici zemlje te su nastali problemi po pitanju tko je kome nadležan.[32] Do sporazuma u Velikom Varadinu 1538. godine Habsburgovci su ipak uspjeli napraviti neke korake prema stabilizaciji granice. Još od Mohačke bitke glavnu riječ vodili su Ferdinandovi zapovjednici, što je dodatno olakšano činjenicom da na ugarskom prostoru od 1530. godine niti nema palatina već umjesto njega postoji locumtenens regni Hungariae koji nema vojne ovlasti, ali igra važnu ulogu u savjetovanju oko vođenja operacija. Većina odluka donosi se unutar „ratnog vijeća“ koje čine glavni zapovjednik i njegovi pomagači (Feldmarschall), a u Beču ključnu ulogu igra ratni kabinet (Kriegssekretär) – ovakav sustav ipak je bio nedovoljno centraliziran i funkcionalan.[33]

Slična situacija događa se i na prostoru Hrvatske i Slavonije gdje ban sve više gubi svoje vojne ovlasti i stvara se zasebni „krajiški“ zapovjedni sustav koji je bio potpuno neovisan o banu i Saboru. Na „sreću“ za hrvatski prostor vremenom se glavni smjer osmanskih napada prebacuje na Panonsku nizinu te južni dijelovi granice postaju „sekundarni“ front na kojem se uglavnom bori protiv bosanskih trupa. Od sredine 16. st. niti jedna velika osmanska ofenziva predvođena sultanom ili velikim vezirom neće ići ovim prostorom. Godine 1528. ban Petar Keglević prepustio je Bihać kralju čime je formirana druga kapetanija nakon one u Senju – tzv. Bihaćka kapetanija.[34] Prvim kapetanom imenovan je Erazmo von Thurn. U ovom periodu počinje i veće naseljavanje tzv. „Vlaha“ i „uskoka“ koji će biti važan faktor u obrani, ali tek od kraja 16. i početka 17. stoljeća.[35]

Važan događaj 1538. godine predstavljaju pad Dubice i Jasenovca na slavonskom prostoru[36] te pad Vrane na dalmatinskom prostoru – padom ovog važnog uporišta Venecija je dodatno potisnuta prema obali, a Zadar se našao bez prepreke između grada i Osmanlija. Kada 1540. godine umire Ivan Zapolja, Ferdinand kreće u realizaciju sporazuma u Velikom Varadinu, tj. preuzimanje utvrda kako bi postao jedini vladar. Uspješno je vraćena Pešta, Székesfehérvár i još neka mjesta, na što je sultan vrlo brzo odgovorio jer mu se nije svidio takav pomak u odnosu snaga. Već 1541. godine pala je Buda i uspostavljen je budimski pašaluk. Ipak, Sulejman nije htio potpuno preuzeti sve dijelove te je stoga podržao Ivana Sigismunda Zapolju (tada tek dijete od godinu dana), sina Ivana Zapolje, za kralja Ugarske – izbor koji nikada nisu prihvatili ugarski, hrvatski, ali niti slavonski staleži.[37] Zemlje Krune sv. Stjepana postale su očito podijeljene na tri dijela – ostatke Ugarskog Kraljevstva, prostor osmanske okupacije i prostor Transilvanije u vazalnom odnosu prema Osmanlijama. Gotovo 40% srednjovjekovnog Ugarskog Kraljevstva bilo je sada pod Osmanlijama, a još oko 20% pod Transilvanijom.[38]

U narednim godinama Sulejman je osvojio Székesfehérvár, Siklos, Pécs, Esztergom itd. čime je stvorena čvrsta linija utvrda oko Bude. Padom Esztergoma 1543. godine Beč je postao bliži jednoj velikoj osmanskoj utvrdi nego što je Ljubljana (središte Kranjske) bila Jajcu.[39] Napredovanja su uslijedila i na prostoru Slavonije gdje pada Jasenovac, a ubrzo 1544. godine i prostor Moslavine.[40]

Beč je konačno shvatio da nema vremena za čekanje i počela se organizirati ozbiljnija granična obrambena regija, a za što su u Hrvatskoj i Slavoniji već od ranije postojali dobri temelji. Cijelo Kraljevstvo Ugarske počelo je sve više ovisiti o novcu „iz zaleđa“, tj. iz tzv. Svetog Rimskog Carstva te ostalih habsburških posjeda. Ne treba krivo zaključiti da je Ugarska tada bila siromašna zemlja – naime, Ugarska je u drugoj polovici 16. stoljeća ostvarivala veće prihode od Zemalja Krune sv. Vaclava (oko 700 000 forinti) i otprilike jednako kao i Austrijske Nasljedne Zemlje (800/900 000 naspram između 750/800 000 u Ugarskoj).[41] Ugarska je također bila najveći svjetski izvoznik mesa i sukladno tome jedan od najvećih uzgajatelja stoke, a imala je i velike izvore važnih metala, poglavito srebra.[42] Međutim, troškovi održavanja granice i vojnih posada su postali toliko veliki da je bilo nemoguće funkcionirati bez pomoći izvana.[43]

Važnu ulogu u formiranju novog sustava imali su Niklas Graf zu Salm (vrhovni zapovjednik cijele habsburške vojske) i Pal Varday (locumtenens i vrhovni prelat kraljevstva). Većina utvrda bila je još u vlasništvu plemića te se pristupilo njihovom potpunom preuzimanju (npr. Siget, Eger, Gyula) ili stavljanju dijela carske vojske u utvrde (npr. Papa), a ponegdje su podignute i nove utvrde.[44] Utvrde koje su smatrane slabima su porušene, ali su isto tako mnoge i dodatno fortificirane – uglavnom je riječ tek o manjim zahvatima (podizanje palisada i sl.), ali pojedine ključne utvrde su utvrđivali talijanski arhitekti (Komarom, Gyor, Eger, Kessa, Szolnok…). Također se razvija i sustav obavještavanja o dolasku osmanske vojske putem pucnjeva i vatre (Kreidschuss und Kreidfeuersystem), a sustav se implementira i na Hrvatsko-slavonskoj krajini od 1538. godine.[45] Okosnicu obrane nosile su velike (glavne) utvrde oko kojih se nalazilo nekoliko manjih (pomoćnih) utvrda. Iako su zahvati davali rezultata ipak je još uvijek nedostajalo centralizirano tijelo koje bi rukovodilo cijelim sustavom.

Kada je 1551. godine počela realizacija tajnog sporazuma između Ferdinanda i Ivana Sigismunda o predaji Transilvanije u zamjenu za 100 000 forinti i neke druge posjede u Šleskoj došlo je do brze Sulejmanove reakcije.[46] U novom velikom naletu osmanske vojske 1552. godine padaju Temišvar, Veszprem, Palota i Szolnak, a na slavonskom prostoru Virovitica i Čazma.

Tih 1550-ih godina se sve više vidi trend imenovanja pojedinaca kao zapovjednika većih regija, a vremenom će se kristalizirati šest krajiških cjelina:

  1. Hrvatska krajina
  2. Slavonska krajina
  3. Kaniška krajina (Ugarska krajina između Drave i Balatona)
  4. Gyorska krajina (Ugarska krajina između Balatona i Dunava)
  5. Krajina rudarskih gradova
  6. Gornjougarska krajina[47]

Godine 1554. konačno je imenovan novi palatin (nakon pauze od 24 godine) – Tomas Nadasdy. Uz to Nadasdy je zapovijedao i utvrdama oko Sigeta, južno od Balatona. Ovdje valja ukratko istaknuti da su ugarski i hrvatsko-slavonski plemići uvelike sudjelovali u obrani krajine, a gotovo da nije bilo plemića koji nije na ovaj ili onaj način sudjelovao u ratnim sukobima na granici.[48] Pojedine obitelji su čak i postale slavne zbog svojih podviga i više generacije je vršilo visoke funkcije na krajini – za naš prostor to su primjerice Zrinski, Draškovići i Erdodyji. Stoga moramo odbaciti tvrdnje nekih ranijih povjesničara da je Ugarska postala čisti „satelit“ Habsburgovaca – u funkcioniranju krajine veliku su ulogu imali lokalni plemići, a nije slučajnost ni da je Kraljevstvo Ugarske bilo druga po redu titula u naslovima Habsburških vladara.[49] Postojala je i određena vertikalna fluidnost te su se pojedinci mogli istaknuti kroz uspješnu karijeru i dosegnuti visoke funkcije – kao dobar primjer možemo uzeti Nikolu Jurišića, čovjeka za kojeg nismo sigurni niti odakle je rodom. Rođen u Senju oko 1490. godine (čak niti godinu ne znamo), počeo je svoj uspon s dna te se brzo istaknuo i napredovao – sve do zapovjednika kranjske vojske, pa do Ferdinandovog poslanika u Carigrad 1530. godine, a ubrzo nakon uspješne obrane Kisega 1532. godine dobio je od Ferdinanda i barunski naslov.[50]

Sredinom stoljeća postaje jasno da sustav ne može funkcionirati bez snažnije centralizacije te je konačno 1556. godine osnovano Bečko ratno vijeće – ista godine kada padaju važne utvrde Kostajnica i Novi. Riječ je o tijelu stručnjaka koji su se redovito sastajali i koje donosi odluke u ime vladara pa su ih u vojnim pitanjima morali slušati ban i palatin.[51] Bilo je to prvo takvo tijelo u Europi, a unutar njega su djelovali razni stručnjaci – za arsenal, za gradnju utvrda, za opskrbu hranom, za plaću vojnika itd., a išlo se toliko u organizaciju da je već 1557. utemeljen poseban ured za gradnju pontonskih mostova preko rijeka, a od 1569. godine i nadležni ured za gradnju utvrda.[52] Već se od ranije vode popisi vojske na krajini, a tijelo vodi i diplomaciju prema Osmanlijama. Sve to, uz stvari kao uspostavu velikih arsenala (Beč, Graz, Ljubljana, Innsbruck…), gradnju utvrda po najnovijim standardima (Gyor, Szatmar, Karlovac…), sve veću upotrebu vatrenog oružja, kako topova, tako i pušaka te povećanje broja vojnika u Ugarskom Kraljevstvu argumenti su za tvrdnju da se već od sredine 16. stoljeća u kraljevstvu vide naznake „vojne revolucije“ koja će svoj vrhunac dosegnuti u drugoj polovici 17. st.[53]

Odsjeci Vojne krajine od Transilvanije do Jadrana 
(Štefanec 2011, 496).

Slavonska vojna krajina 1556. godine
(izradio Filip Šimunjak).

Na našem prostoru važan je događaj odluka kralja Ferdinanda u suradnji sa staležima Unutarnje Austrije da se na Hrvatsko-slavonskoj krajini uzdržava stalna plaćenička vojska pod zapovjedništvom jednog zapovjednika – na tu je dužnost imenovan Ivan Lenković koji je također bio i zapovjednik Hrvatsko-slavonske vojne krajine. U njegovo vrijeme, 1558. godine, podignut će se utvrda Nehaj iznad Senja kao važna točka obrane.[54] Na krajini su kao pomoć glavnom zapovjedniku djelovali ratni savjetnik staleža Unutarnje Austrije, Mustermeister (zadužen za popise), Knegszahlmeister (ratni blagajnik), Proviantmeister (zadužen za opskrbu) te, posebno samo za Hrvatsku krajinu, Leutnant koji je imao zadatak pomagati glavnom zapovjedniku krajine.[55]

Gledajući ustroj važna je 1569. godina jer tada dolazi do podjele jedinstvene Hrvatsko-slavonske krajine na dvije odvojene cjeline – na Hrvatskoj krajini zapovjednik postaje Herbart Auersperg, a na Slavonskoj krajini Vid Halek.[56]

Zagrebački kaptol je 1544. godine podigao utvrdu Sisak koja će postati jedna od najvažnijih točaka obrane i poprište slavne bitke nekoliko desetljeća kasnije.[57] Nova sisačka utvrda djelovala je kao ključna karika u povezivanju „lanca“ Slavonske krajine (Koprivnica-Križevci-Ivanić) s „lancem“ obrane na Hrvatskoj krajini.[58] Kruhek zaključuje kako je sisačka utvrda, prije izgradnje Karlovca, bila jedina fortifikacijska struktura građena prikladno za tadašnje načine i potrebe ratovanja.

Nikola IV. Zrinski, nakon što je napustio funkciju bana, postaje kapetan Sigeta te od 1563. godine zapovjednik utvrda južno od Balatona. U Sigetu će Zrinski dočekati i veliku, sedmu i posljednju ofenzivu sultana Sulejmana prema Ugarskoj. Ostarjeli i bolesni sultan odlučio je po posljednji put probati osvojiti Beč, ali mu je na put stao Siget. Opsada je trajala više od mjesec dana, a vodila se za svaki od tri segmenata utvrde.[59] U konačnici je Zrinski poginuo u junačkom jurišu, a bitku je preživjelo svega sedam branitelja.[60] Sultan Sulejman umro je od bolesti prije završetka bitke. Istovremeno je pala i Gyula, još jedno važno središte obrane. Dvije godine kasnije potpisan je mir na osam godina, ali do većih napada neće doći sve do 1591. godine.[61] Međutim, manji sukobi su se i dalje nastavili na pograničnim prostorima, a dolazilo je i do zauzimanje nekih manjih utvrda – ovakav način ratovanja se u historiografiji naziva „mali rat“.[62]

Kada je 1564. godine umro kralj Ferdinand došlo je do podijele austrijskih posjeda između njegovih sinova. Maksimilijan II. je postao nadvojvoda Austrije (Gornje i Donje) te ujedno i kralj Ugarske, a kasnije i car. Drugi sin, Ferdinand II. postao je nadvojvoda Tirola i Vanjske/Prednje Austrije. Karlo II., treći sin, postao je nadvojvoda Unutarnje Austrije (tj. Kranjske, Koruške i Štajerske).[63] Ovakva podjela pogodovala je budućem osnivanju ratnog vijeća u Grazu jer je jug zemlje postajao sve samostalniji u vođenju obrane u odnosu na Beč.

Razdoblje primirja od 1568. do 1591. godine omogućilo je konačno formiranje koherentnije granice. Neke mane su ipak opstale te je tako veliki problem bio dualizam vlasti – s jedne strane su postojali zapovjednici koji su imenovani i upravljaju obranom, a s druge strane su postojali plemići i sabori te ban i palatin koji su imali pravo glasa i koji se nisu mirili sa smanjivanjem svoga utjecaja.[64] U slučaju Hrvatsko-slavonskog prostora ban je zadržao upravu nad tri županije (Zagrebačka, Varaždinska i Koprivnička), nad svojom vojskom i nad uskim prostorom utvrda između Gline i Save.

Još je jedan problem ostao prisutan – brzina reagiranja i podizanja habsburške vojske ostala je veoma spora u usporedbi s Osmanlijama.[65] Porta je također bila svjesna da je podizanje vojske u feudalnom sustavu i k tome još u različitim kraljevstvima veliki problem (pa čak i u dva „sustava“ jer Ugarsko Kraljevstvo nije bilo dio tzv. Svetog Rimskog Carstva, dok ostali habsburški posjedi jesu). Tako je još 1530. godine Ibrahim-paša tijekom razgovora s Nikolom Jurišićem koji je bio na misiji u Carigradu istaknuo razliku moći između Habsburgovaca i sultana, gdje s jedne strane Karlo i Ferdinand svaki put moraju po saborima i preko delegacija skupljati vojsku uz veliku muku i novčana davanja, a s druge strane sultan je samo morao dati naredbu i cijela vojska bi bila spremna za rat.[66]

Sredinom 1570-ih dolazi do manjih sukoba – bosanski sandžakbeg Ferhat-paša pokreće napade 1573. godine. Važan je događaj pobjeda protiv Osmanlija u bitki kod Budačkog 1575. godine.[67] U konačnici ipak nije bilo snage za duži otpor te 1576. godine padaju Bužim i Cazin, a tijekom 1577. i 1578. godine pada cijeli prostor Pounja, redom: Kladuša, Sturlić, Ajtić, Peći(grad), Ostrožac, Gvozdansko te Zrin. Pad Pounja bio je težak udarac za Hrvatsko Kraljevstvo, no nije bilo nešto što se nije moglo predvidjeti – 1577. godine se u prijedlozima o preuređenju krajine raspravljalo o mogućnosti povlačenja s Une na Glinu.[68]

Godine 1576. Ugarsko Kraljevstvo je od Transilvanije do Jadrana imalo ukupno 123 utvrde i oko 22 500 vojnika na granicama. Od 123 utvrde čak su 72 bile s hrvatsko-slavonskog prostora, ali su na njih otpadalo samo 22% ukupnih troškova što jasno govori da je bilo riječ uglavnom o manjim utvrdama s manje vojnika, a što pokazuju i popisi vojske po utvrdama iz toga perioda. Za usporedbu, Gyorska krajina je iste godine s devet utvrda trošila 14% ukupnih troškova, a Gornjougarska krajina na 13 utvrda čak 32% .[69] Možemo zaključiti da i brojevi pokazuju ono što smo prethodno naveli – da je Hrvatsko-slavonska krajina bila tek sekundarni front, a da su se veliki pohodi vodili u sjevernijim krajevima što je i očekivano s obzirom na to da je to bio najlakši put prema Beču. Brojnost vojske s osmanske strane bila je slična – oko 18/20 000 vojnika duž granice te oko 7000 spahija u unutrašnjosti.[70] Osmansko je pogranično područje, barem u 16. stoljeću, bilo i više samodostatno – tako 1559. godine Budimski pašaluk pokriva samo 28% vojnih plaća, ali već 1570-ih pokriva oko 90% troškova.[71]

Stvari su se počele ozbiljno mijenjati na Vojnoj krajini kada je 1577. godine sazvano tzv. „Bečko savjetovanje” oko budućnosti ustroja krajine. Na savjetovanju se poglavito bavilo ugarskim dijelom ratišta jer je već ranije odlučeno da će se održati poseban sastanak za hrvatsko-slavenski prostor.[72] Taj se sastanak održao 1578. godine u Brucku na Muri, a na njega nisu bili pozvani predstavnici hrvatsko-slavonskih staleža jer se držalo da će previše brinuti za vlastite interese.[73] To nije bio prvi pokušaj reorganizacije ovog dijela krajine, a o njima će više riječi biti u sljedećem poglavlju. Rezultat sastanka bilo je osnivanje posebnog ratnog vijeća u Grazu koje je imalo za hrvatsko-slavenski prostor jednaku nadležnost kao i Beč za ugarski prostor. Ovakav razvoj događaja bio je očekivan s obzirom na to da su južne dijelove granice ionako financirali staleži Unutarnje Austrije te da je Beč bio poprilično udaljen, a stoga i odaziv spor.[74] Ideja je postojala i ranije, već 1574/5. godine, no sada je konačno realizirana čime je ostvarena težnja Koruške, Kranjske i Štajerske da direktnije kontrolira stvari koje financira.[75] Za kraj trebalo bi spomenuti, ako već iz ovog pregleda samo po sebi nije jasno, da je karakter Vojne krajine bio isključivo defenzivan te sve do kraja 17. stoljeća nije bilo većih habsburških ofenziva – cilj graničnog pojasa bio je zaustaviti osmansko prodiranje.[76]

Hrvatska i Slavonska vojna krajina 1577. i odnos s osmanskom stranom
(izradio Filip Šimunjak).

Kapetanije na Hrvatskoj krajini (Senj – crveno, Ogulin – žuto, Bihać – zeleno, Hrastovica – plavo, nesvrstano – sivo)
(izradio Filip Šimunjak).

  • [1] Za razvoj osmanske krajine vidi primjerice: Ágoston 2000, Ágoston 2012, Ágoston 2019. Posebno je vrijedna i nedavna doktorska studija Kornelije Jurin-Sterčević koja se bavi osmanskom krajinom u 16. i 17. stoljeću (Jurin-Starčević 2012). Zanimljivi su i radovi Dine Mujadževića, prije svega zbog rada na samoj arhivskoj građi, kao primjerice: Mujadžević 2009. Kao primjer izvora za osmansku stranu može poslužiti prevedeni defter za 1552. godinu (vidi Mujadžević 2008). Iako se nećemo doticati mletačke krajine, u ovom radu svakako upućujemo na dvije važne studije kako bi se bolje razumio krajiški prostor sva tri imperija. Članak Šime Peričića iz sada već davne 1989. godine i dalje ostaje dobar pregled (Peričić 1989), a u novije vrijeme se temom bavila i Tea Mayhew, doduše primarno za 17. i 18. stoljeće (Mayhew 2008).
  • [2] Pálffy 2000, 7.
  • [3] Rady 2000, 150.
  • [4] Jurković 2019, 115.
  • [5] Jurković 2019, 116.
  • [6] Više o sporazumu i okolnostima potpisivanja te njegovoj važnosti u: Prlender 1991.
  • [7] Jurković 2019, 117.
  • [8] Pears 1923, 691.
  • [9] Pears 1923, 691 – 692.; Jurković 2019, 118.; Ostrogorski 2006, 336 – 337.; Dabinović 1990, 259.
  • [10] Grgin 2005, 54.
  • [11] Jurković 2019, 115.
  • [12] Moačanin 2016b, 141.; Kaser 1997, 48.; Kurelić 2019, 556.
  • [13] Holjevac i Moačanin 2007, 12.; Banovine ili banati su formirane na prostoru koji je kralj Korvin uspio prisvojiti od Osmanlija. Srebrenička je banovina pala 1512. godine, a Jajačka 1528. godine ubrzo po padu Jajca. Banovine su bile administrativno-vojne jedinice čija je zadaća bila pratiti i zaustavljati eventualne osmanske prodore (Jurković 2019, 119).
  • [14] Pálffy 2000, 11.; Pálosfalvi 2004, 50.
  • [15] Pálffy 2000, 12.; Jurković 2019, 119 – 120.; VIDI KARTU (DODAT, jurkovic 2019, str 121)
  • [16] Jurković 2019, 120 – 121.; Osmanskim provalama se često nije moglo odgovoriti na vrijeme pa bi se vojska uspjela okupititek na vrijeme da dočeka Osmanlije na povratku iz pljačkaškog pohoda što često nije završavalo bas najbolje o čemu svjedoči i poznati poraz vojske bana Emerika Derenčina na Krbavskom polju 1493. godine.
  • [17] Jurković 2019, 119.
  • [18] Grgin 2005, 55 – 58.; Raukar 2004, 33. smatra da se plemstvo okreće drugim vladarima već nakon 1493. godine jer se u vrijeme Jagelovića kraljevska „vladarska i zaštitna uloga sve više gasi.“
  • [19] Jurković 2019, 126 – 127.
  • [20] Jurković 2019, 127.
  • [21] Pálffy 2000, 13.
  • [22] Buczynski 2004, 126.
  • [23] Jurković 2019, 127.
  • [24] Jurković 2019, 128.
  • [25] Pálffy 2009b, 38.
  • [26] Na činjenicu da ugovori nemaju pravni temelj za nasljedstvo ukazivao je još i pravni povjesničar Lujo Margetić (vidi Margetić 1990).; Slična je situacija bila i s Ferdinandovim dolaskom na prijestolje u Bohemiji gdje su staleži odbili njegovo pozivanje na nasljedstvo putem braka s Anom Jagelović, ali su ga zatim svojom voljom izabrali za kralja.
  • [27] Slavenski staleži nisu izabrali Zapolju za kralja jer Slavonsko Kraljevstvo za razliku od Hrvatskog nije imalo status „samostalnog“ kraljevstva unutar Ugarske Krune već se prema njemu, nalik na Transilvaniju, gledalo kao na „provinciju“ kraljevstva te su mogli samo priznati, ali ne i izabrati kralja.
  • [28] Pálffy 2009b, 40 – 42.
  • [29] Klaić 1988c, 132 – 138.; Delfiner 1994, 21 – 27.
  • [30] Pálffy 2009b, 43.
  • [31] Pálffy 2000, 18.; Zanimljiva epizoda zabilježena je 1539. godine kada se zagrebački kanonici žale kralju na ponašanje njegovih trupa: Odakle se očekivao spas, odandle je došla nesreća; naime, oni Španjolci koje je Vaše Veličanstvo poslalo zajedno s nekim ugarskim konjanicima da brane ovo Kraljevstvo tako zatiru naš stalež već petnaest dana i ne prestaju ga zatirati … Ušli su najprije nasilno i neprijateljski u naše kuće i, dovevši gotovo tri stotine nekih drolja, izbacili su sramotno naše osobe kao sasvim bezvredne i proste iz kuće i poplijenili sve stvari koje su našli u kući, a naše družine dijelom su odveli, a dijelom oslabljene okrutnim batinama natjerali da služe njima i njihovim droljama … kmetove dijelom su ubili, dijelom batinom i udarcima oslabili … stoku ubili, sve vrste žita, vina i sijena, kojima smo mogli hraniti nas same i vojsku Vašeg Veličanstva, također su pretvorili u pljačku, sasvim beskorisno (Dobronić 1991, 181).
  • [32] Pálffy 2009b, 95, definiranje ovlasti palatina napisane su krajem srednjeg vijeka kada je bilo nezamislivo da bi neka strana vojska boravila na tlu druge zemlje.
  • [33] Pálffy 2000, 19.
  • [34] Pálffy 2000, 21.; Moačanin 1959, 406.
  • [35] Bracewell 1997, 39 – 43.; Jurković 2019, 130.
  • [36] Kruhek 1984, 220 – 221.
  • [37] Pálffy 2009b, 46.; Ágoston 2010, 117.
  • [38] Pálffy 2009a, 103.
  • [39] Pálffy 2012, 39.
  • [40] Moačanin 1959, 412.
  • [41] Pálffy 2009b, 52.
  • [42] Tijekom 1580-ih godina bilo je riječ o izvozu oko 200 000 grla stoke godišnje, Kontler 2007, 167.; Pálffy 2009a, 113 – 115.
  • [43] 1545 – 383 640, 1546 – 358 776, 1548 – 600 682, 1549 – 496 938, 1554 – 761 766, 1556 – 945 475, 1558 – 1 025 040, 1572 – 1 220 761, 1576 – 1 658 736, 1577 – 1 461 900, 1578 – 1 368 348, 1582 – 1 418 292, 1593 – 1 726 622 (usp. Pálffy 2009b, 91).
  • [44] Pálffy 2009b, 25 – 26.
  • [45] Štefanec 2011, 172.
  • [46] Pálffy 2009b, 49.
  • [47] Pálffy 2012, 44.; Štefanec 2011, 496.
  • [48] Pálffy 2009b, 109.
  • [49] Pálffy 2009a, 108.
  • [50] Sekulić 1990, 20.; Više o životu Nikole Jurišića kao primjera osobe koja je napredovala do najviših funkcija isključivo vojnim iskustvom vidi u: Delfinder 1994, Lopašić 1876, Sekulić 1990.
  • [51] Pálffy 2000, 34.
  • [52] Pálffy 2009b, 115.
  • [53] Pálffy 2009b, 112 – 117.; Géza Pálffy navodi sve ove argumente kao protuargument na tvrdnje nekih vojnih povjesničara, pri čemu posebno izdvaja jednog od najvažnijih vojnih povjesničara današnjice, Jeremyja Blacka, koji tvrde da se „vojna revolucija“ počinje događati tek 1660/70-ih godina.
  • [54] Holjevac i Moačanin, 13.; Ivan Lenković obnašat će tu funkcije sve do 1567. godine.
  • [55] Pálffy 2000, 29.
  • [56] Holjevac i Moačanin, 13.; Pálffy 2009b, 252 – 253, navodi 1568. godinu kao početak.
  • [57] Gradnja je započela 1544. godine, ali je većina radova završena tek 1550. godine. O utvrdi i ogranizaciji obrane kaptolskih posjeda ima nekoliko radova, a mi bismo posebno ukazali na nešto stariji članak Ljudevita Ivančana (vidi Ivančan 1928) te članak Andrije Lukinovića (vidi Lukinović 1994). Zagrebački kaptol je od kralja dobio razne privremene ekonomske (porezne) povlastice kako bi pribavio dovoljno novca za podizanje sisačke utvrde – u konačnici je ukupan trošak gradnje iznosio 3365 forinti i 28 denara (Laszowski 1917, 233 – 234).
  • [58] Kruhek 1984, 228.
  • [59] Zanimljivo je da je u periodu 16. stoljeća samo devet utvrda izdržalo opsadu Osmanlija dulje od 20 dana, a od njih samo su četiri i uspješno odbile napad – Kiseg (1532.), Temišvar (1551.), Egar (1552.) i Siget (1556.). Od četiri navedene utvrde sve su osim Kisega u konačnici pale pod Osmanlije. Siget, kojeg je 1556. godine, među ostalima, branio i Nikola IV. Zrinski sada je, deset godina kasnije, uspješno osvojen (Ágoston 2010, 119).
  • [60] Među preživjelim braniteljima nalazio se i Ferenc Črnko. Njega je kasnije iz zarobljeništva otkupio Juraj IV. Zrinski, Nikolin sin. Nakon oslobođenja napisao je djelo Podsjedanje i osvojenje Sigeta, originalno pisano na hrvatskom jeziku štokavsko-kajkavskog narječja toga doba što ga čini vrijednim izvorom za povijest bitke, ali i povijest jezika (vidi Črnko 1971).
  • [61] Pálffy 2000, 40.
  • [62] Štefanec 2011, 328 – 329.
  • [63] Zöllner i Schüssel 1997, 140 – 142.
  • [64] Pálffy 2000, 43.
  • [65] Moačanin 2016d, 204.
  • [66] Delfiner 1994, 18 – 19.; Treba napomenuti da vlast sultana ipak nije bila toliko apsolutistička kao što neki kasniji povjesničari, ali i suvremenici (primjerice Niccolò Machiavelli), smatraju – no, svakako je bilo riječ o mnogo snažnijom i centraliziranijoj vlasti od feudalnog sustava Europe (Ágoston 2002, 85).
  • [67] Moačanin 1959, 413.
  • [68] Štefanec 2011, 293.
  • [69] Pálffy 2000, 49.
  • [70] Ágoston 2010, 118.
  • [71] Ágoston 2002, 99.; Razlog za povećanje prihoda možemo vidjeti u fleksibilnosti osmanske vlasti koja se često ponašala pragmatično i dosta toga ostavljala nepromjenjeno. Vremenom se nakon kraja većih osvajanja i porezni sustav stabilizirao, a dio obrazloženja možemo vidjeti i u osvajanju novih prostora 1566. godine.
  • [72] Štefanec 2011, 157 – 158.
  • [73] Štefanec 2014, 211.
  • [74] Štefanec 2011, 213 – 214.
  • [75] Reorganizacija krajine 1578. godine je zahtjevna tema sama za sebe te nećemo ulaziti dublje u detalje pošto naša priča završava godinu dana ranije. Upućujemo na doktorsku studiju Nataše Štefanec koja se bavi upravo pitanjem preustroja Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Studija je prije nekoliko godina pretvorena i u knjigu te je uvelike korištena za izradu ovog rada (vidi Štefanec 2011).
  • [76] Štefanec 2014, 212.; Primjerice, 1575. godine nadvojvoda Karlo ukorio je Zagrebački kaptol kada je saznao da su zajedno s banom izveli upad prema Dubici i spalili nekoliko osmanskih luka te ih upozorava da se ubuduće suzdrže od takvih pohoda (Štefanec 2011, 274).

Bibliografija

  • Ágoston 2000: Ágoston, Gábor. „The Costs of the Ottoman Fortress-System in Hungary in the Sixteenth and Seventeenth Centuries.” U: Ottomans, Hungarians and Habsburgs in Central Europe. The Military Confines in the Era of Ottoman Conquest, ur. Géza Dávid, Pál Fodor, 195 – 228. Leiden and Boston: Brill, 2000.
  • Ágoston 2002: Ágoston, Gábor. „Ottoman Conquest and the Ottoman Military Frontier in Hungary.” U: A Millennium of Hungarian Military History, ur. Béla Király, László Veszprémy, 85 – 110. New York: Social Science Monographs, Brooklyn College Press, Columbia University Press, 2002.
  • Ágoston 2010: Ágoston, Gábor. „Empires and warfare in east-central Europe, 1550–1750: the Ottoman–Habsburg rivalry and military transformation.” U: European Warfare, 1350–1750, ur. Frank Tallet, D. J. B. Trim, 110 – 135. Cambridge: Cambridge University Press, 2010.
  • Ágoston 2012: Ágoston, Gábor. „Defending and administering the frontier: The case of Ottoman Hungary.” U: The Ottoman World, ur. Christine Woodhead, 220 – 236. Milton Park, Abingdon, Oxon: Routledge, 2012.
  • Ágoston 2019: Ágoston, Gábor. „Ottoman and Habsburg Military Affairs in the age of Süleyman the Magnificent.” U: The Battle for Central Europe, ur. Pál Fodor, 287 – 307. Leiden and New York: Brill, 2019.
  • Bogović 1993: Bogović, Mile. Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji: za vrijeme mletačke vladavine, 2. izd. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, Školska knjiga, 1993.
  • Bracewell 1997: Bracewell, Catherine Wendy. Senjski uskoci: piratstvo, razbojništvo i sveti rat na Jadranu u šesnaestom stoljeću. Zagreb: Barbat, 1997.
  • Buczynski 2004: Buczynski, Alexander. „Zajedno na granici između dvaju velikih carstava (16.-18.st.).” U Hrvatsko-mađarski odnosi 1102. – 1918., ur. Milan Kruhek, 125 – 135. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2004.
  • Budak 2007: Budak, Neven. Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku. Zagreb: Leykam International, 2007.
  • Delfiner 1994: Delfiner, Henry. „Nikolaus Jurischitz, 1490 – 1543*. Soldier-Diplomat.“ East European Quarterly 28/1 (1994): 1 – 47.
  • Dobronić 1991: Dobronić, Lelja. Biskupski i kaptolski Zagreb. Zagreb: Školska knjiga, 1991.
  • Grgin 2004: Grgin, Borislav. „Gospodarski razvoj hrvatskih zemalja u ranom novom vijeku – osnovne razvojne smjernice.” U Hrvatsko-mađarski odnosi 1102. – 1918., ur. Milan Kruhek, 167 – 181. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2004.
  • Grgin 2005: Grgin, Borislav. „Hrvatska između srednjovjekovnih dinastija 1437 – 1526.” Historijski zbornik 58 (2005): 53 – 60.
  • Holjevac i Moačanin 2007: Holjevac, Željko, Nenad Moačanin. Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku. Zagreb: Leykam International, 2007.
  • Horvat 1902: Horvat, Rudolf. Pripovijesti iz hrvatske povijesti, dio IV. Zagreb: Društvo sv. Jeronima, 1902.
  • Horvat 1910: Horvat, Rudolf. Slike iz hrvatske povjesti. Zagreb: Hrvatska pučka seljačka tiskara, 1910.
  • Horvat 1994b: Horvat, Rudolf. Slavonija. Sv. 1 i 2. Vinkovci: Privlačica, 1994. Pretisak.
  • Horvat 2014: Horvat, Zorislav. „Pseudokašteli kraja 15. i prve polovine 16. stoljeća u obrani od Turaka.“ U Ascendere historiam: Zbornik u čast Milana Kruheka, ur. Marija Karbić et al., 371 – 398. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2014.
  • Hozjan 1997: Hozjan, Andrej, ur. Pošta na slovenskih tleh. Maribor: Pošta Slovenije, 1997.
  • Hozjan 2002: Hozjan, Andrej, ur. Pošta sjeverozapadne Hrvatske. Zagreb, Važardin: Hrvatske pošte, Hrvatska akademija znanosti i umjetosti, 2002.
  • Hozjan 2016: Hozjan, Andrej. Prve pošte i poštari kontinentalne Hrvatske: Postanak i djelatnost vojnokrajiškog poštanskog sustava na području između Kupe i Mure do 1606. godine. Varaždin; Zagreb; Maribor: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad; Filozofski fakultet, Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije; Univerza v Mariboru, Filozofska fakulteta, 2017.
  • Ivančan 1928: Ivančan, Ljudevit. „Kaptolska tvrđava Sisak.“ Bogoslovna smotra 16/3 (1928): 361 – 369.
  • Jukinović 1994: Lukinović, Andrija. „Zagrebački kaptol i obrana Siska.“ U Sisačka bitka 1593., ur. Ivo Goldstein, Milan Kruhek, 67 – 74. Zagreb, Sisak: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Institut za suvremenu povijest Zagreb, Povijesni arhiv Sisak, 1994.
  • Jurin-Starčević 2012: Jurin Starčević, Kornelija. „Osmanski krajiški prostor: rat i društvo u jadransko-dinarskom zaleđu u 16. i 17. stoljeću.” Ph.D. diss., Filozofski fakultet u Zagrebu, 2012.
  • Jurković 2004: Jurković, Ivan. „The Fate of the Croatian Noble Families in the Face of Ottoman Advance“. Ph.D. diss., Central European University, 2004.
  • Jurković 2019: Jurković, Ivan. „Vojni ustroj i obrana Kraljevstva: Cito. Cito. Cito. Citissime!.” U Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja Hrvatske zemlje u kasnome srednjem vijeku, ur. Marija Karbić, 115 – 135. Zagreb: Matica hrvatska, 2019.
  • Kaser 1997: Kaser, Karl. Slobodan seljak i vojnik: povojačenje agrarnog društva u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini (1535.-1881.). Sv. 1. Preveo Josip Brkić. Zagreb: Naprijed, 1997.
  • Klaić 1973: Klaić, Nada. „”Ostaci ostataka” Hrvatske i Slavonije u XVI st. (od mohačke bitke do seljačke bune 1573. g.).” Arhivski vjesnik 16/1 (1973): 253 – 322.
  • Klaić 1988a: Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Sv. 1, Prvo doba: vladanje knezova i kraljeva hrvatske krvi (641 – 1102) – Drugo doba: Vladanje kraljeva Arpadovića (1102-1301). Zagreb: Matica hrvatska, 1988.
  • Klaić 1988b: Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Sv. 4, Treće doba: Vladanje kraljeva iz raznih porodica (1301-1526) – (III) Doba kralja Matijaša Korvina i Jagelovića (1458 – 1526). Zagreb: Matica hrvatska, 1988.
  • Klaić 1988c: Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Sv. 5, Četvrto doba: Vladanje kraljeva iz porodice Habsburga (1527-1740). Zagreb: Matica hrvatska, 1988.
  • Kolar-Dimitrijević 2014: Kolar-Dimitrijević, Mira. „Ostaci protuturskih utvrda u Hrvatskoj.“ U Ascendere historiam: Zbornik u čast Milana Kruheka, ur. Marija Karbić et al., 519 – 550. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2014.
  • Kontler 2007: Kontler, László. Povijest Mađarske: tisuću godina u Srednjoj Europi. Preveli Draženka Kešić, Silvije Devalda. Zagreb: Srednja Europa, 2007.
  • Kreševljaković 1953: Kreševljaković, Hamdija. „Stari bosanski gradovi.” Naše starine 1 (1953): 7 – 44.
  • Kreševljaković 1954a: Kreševljaković, Hamdija. Kapetanije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, 1954.
  • Kreševljaković 1954b: Kreševljaković, Hamdija. „Stari hercegovački gradovi.” Naše starine 2 (1954): 9 – 22.
  • Kruhek 1984: Kruhek, Milan. „Stvaranje i utvrđivanje obrambene granice na Kupi u toku XVI i XVII stoljeća.“ U Vojna krajina: povijesni pregled, historiografija, rasprave, ur. Dragutin Pavličević, 215 – 257. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1984.
  • Kruhek 1995: Kruhek, Milan. Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća. Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1995.
  • Kruhek 2004: Kruhek, Milan. „Središnje državne institucije Kraljevine Hrvatske u razdoblju protuturskih ratova od 16. do 18. st.” U Hrvatsko-mađarski odnosi 1102. – 1918., ur. Milan Kruhek, 143 – 151. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2004.
  • Kurelić 2019: Kurelić, Josip. „Austrija.” U Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja Hrvatske zemlje u kasnome srednjem vijeku, ur. Marija Karbić, 545 – 561. Zagreb: Matica hrvatska, 2019.
  • Kursar 2019: Kursar, Vjeran. „Unutrašnjost Balkana.” U Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja Hrvatske zemlje u kasnome srednjem vijeku, ur. Marija Karbić, 571 – 599. Zagreb: Matica hrvatska, 2019.
  • Laszowski 1923: Laszowski, Emilij. Gorski kotar i Vinodol: dio državine knezova Frankopana i Zrinskih: mjestopisne i povjesne crtice. Zagreb: Matica hrvatska, 1923.
  • Lazanin i Štefanec 2000: Lazanin, Sanja, Nataša Štefanec. „Habsburg Military Conscription and Changing Realities of the Triplex Confinium, 16th-18th Centuries.” U: Constructing border societies on the Triplex Confinium, ur. Drago Roksandić, Nataša Štefanec, 91 – 116. Budapest: Central European University, 2000.
  • Lopašić 1876: Lopašić, Radoslav. „Nikola Jurišić u Kisegu.“ Vienac: zabavi i pouci 8/23 (1876.): 376 – 380, 394 – 396.
  • Lopašić 1890: Lopašić, Radoslav. Bihać i Bihaćka Krajina: mjestopisne i poviestne crtice: sa jednom zemljopisnom kartom i sa četrnaest slika. Zagreb: Matica hrvatska, 1890.
  • Lopašić 1895: Lopašić, Radoslav. Oko Kupe i Korane: mjestopisne i povjestne crtice: sa dvadeset i tri slike i jednom zemljopisnom kartom. Zagreb: Matica hrvatska, 1895.
  • Margetić 1990: Margetić, Lujo. „Cetinski sabori u 1527.” Senjski zbornik 17/1 (1990): 35 – 44.
  • Marković 1993: Marković, Mirko. Descriptio Croatiae: hrvatske zemlje na geografskim kartama od najstarijih vremena do pojave prvih topografskih karata. Zagreb: Naprijed, 1993.
  • Marković 2001: Marković, Mirko. Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama. Zagreb: AGM, 2001.
  • Mayhew 2008: Mayhew, Tea. Dalmatia between Ottoman and Venetian rule: Contado di Zara 1645-1718. Roma : Viella, 2008.
  • Mesić 1866: Mesić, Matija. Život Nikole Zrinjskog sigetskoga junaka. Zagreb: Matica ilirska, 1866.
  • Moačanin 1959: Đurđev, Branislav, Bogo Grafenauer, Jorjo Tadić, ur. Historija naroda Jugoslavije. Sv. 2. Zagreb: Školska knjiga, 1959.
  • Moačanin 1964: Moačanin, Fedor. „O nekim problemima iz historije Vojne krajine, I.: (povodom rasprave dr. Miše Semjana, Istorija krajišnika i kućne zadruge u ratnoj državi).” Historijski zbornik 17 (1964): 327 – 357.
  • Moačanin 1999: Moačanin, Nenad. Turska Hrvatska: Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva do 1791. Zagreb : Matica hrvatska, 1999.
  • Moačanin 2001: Moačanin, Nenad. Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2001.
  • Moačanin 2016a: Moačanin, Fedor. „Pregled istorije Vojne krajine od XVI do XVII vijeka.” U: Fedor Moačanin: Radovi iz povijesti Vojne krajine, ur. Nataša Štefanec, 77 – 108. Zagreb: Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, 2017.
  • Moačanin 2016b: Moačanin, Fedor. „Vojna krajina do kantonskog uređenja 1787.” U: Fedor Moačanin: Radovi iz povijesti Vojne krajine, ur. Nataša Štefanec, 139 – 193. Zagreb: Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, 2017.
  • Moačanin 2016c: Moačanin, Fedor. „Organizacijske strukture Vojne krajine do sredine 18. st.” U: Fedor Moačanin: Radovi iz povijesti Vojne krajine, ur. Nataša Štefanec, 193 – 202. Zagreb: Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, 2017.
  • Moačanin 2016d: Moačanin, Fedor. „Osnovni problemi obrane Hrvatske u 16. stoljeću.” U: Fedor Moačanin: Radovi iz povijesti Vojne krajine, ur. Nataša Štefanec, 202 – 212. Zagreb: Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, 2017.
  • Mujadžević 2009: Mujadžević, Dino. „Osmanska osvajanja u Slavoniji 1552. u svjetlu osmanskih arhivskih izvora.” Povijesni prilozi 36 (2009): 89 – 108.
  • Ostrogorski 2006: Ostrogorski, Georgije. Povijest Bizanta 324 – 1453, 2. izd. Preveli Marina i Kiril Miladinov. Zagreb: Golden marketing, Tehnička knjiga, 2006.
  • Pálffy 2000: Pálffy, Géza. „The Origins and Development of the Border Defence System against the Ottoman Empire in Hungary (Up to the Early Eighteenth Century).” U: Ottomans, Hungarians, and Habsburgs in Central Europe: The Military Confines in the Era of Ottoman Conquest, ur. Géza Dávid, Pál Fodor, 3 – 69. Leiden, Boston, Köln: Brill, 2000.
  • Pálffy 2002: Pálffy, Géza. „The Border Defense System in Hungary in the Sixteenth and Seventeenth Centuries.” U: A Millennium of Hungarian Military History, ur. Béla Király, László Veszprémy, 111 – 135. New York: Social Science Monographs, Brooklyn College Press, Columbia University Press, 2002.
  • Pálffy 2004a: Pálffy, Géza. „O povijesti nastanka zemljovida hrvatsko-slavonskih i ugarskih krajiških utvrda Nicola Angielinija.” Podravina 3/5 (2004): 45 – 51.
  • Pálffy 2004b: Pálffy, Géza. „Hrvatska i Slavonija u sklopu Ugarske Kraljevine u 16. i 17. st. (s posebnim osvrtom na političke, vojne i društvene odnose).” U Hrvatsko-mađarski odnosi 1102. – 1918., ur. Milan Kruhek, 113 – 125. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2004.
  • Pálffy 2009a: Pálffy, Géza. „The Bulwark and Larder of Central Europe (1526–1711).” U: On the Stage of Europe. The millennial contribution of Hungary to the idea of European Community, ur. Ernő Marosi, 100 – 124. Research Institute for Art History of the Hungarian Academy of Sciences, Balassi Kiadó: Budapest, 2009.
  • Pálffy 2009b: Pálffy, Géza. The Kingdom of Hungary and the Habsburg Monarchy in the Sixteenth Century. Boulder, Colorado, New Jersey, New York: Social Science Monographs–Wayne, Center for Hungarian Studies and Publications, Columbia University Press, 2009.
  • Pálffy 2012: Pálffy, Géza. „The Habsburg Defense System in Hungary Against the Ottomans in the Sixteenth Century: A Catalyst of Military Development in Central Europe.” U: Warfare in Eastern Europe, 1500-1800, ur. Brian J. Davies, 35 – 61. Leiden, Boson: Brill, 2012.
  • Pálosfalvi 2004: Pálosfalvi, Tamás. „Slavonski banovi u 15. stoljeću.” U Hrvatsko-mađarski odnosi 1102. – 1918., ur. Milan Kruhek, 45 – 51. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2004.
  • Pears 1923: Pears, Edwin. „The Ottoman Turks to the fall of Constantinople.” U The Cambridge Medieval History, sv. 4. The Eastern Roman Empire (717 – 1453), ur. J. R. Tanner, C. W. Previté-Orton, Z. N. Brooke, 653 – 706. Cambridge: Cambridge University Press, 1923.
  • Peričić 1989: Peričić, Šime. „Vojna krajina u Dalmaciji.” U: Vojne krajine u jugoslovenskim zemljama u novom veku do Karlovačkog mira 1699, ur. Vasa Čubrilović, 169 – 215. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 1989.
  • Prlender 1991: Prlender, Ivica. „Sporazum u Tati 1426. godine i Žigmundovi obrambeni sustavi.” Historijski zbornik 44/1 (1991): 23 – 41.
  • Rady 2000: Rady, Martyn C. Nobility, Land and Service in Medieval Hungary. Basingstoke: Palgrave MacMillan, 2000.
  • Rattkay 2016: Rattkay, Juraj. Spomen na kraljeve i banove Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, 2. izd. Uvodna studija Sándor Bene, prijevod Zrinka Blažević et al. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2016.
  • Raukar 2004: Raukar, Tomislav. „Hrvatska u dinastičkoj zajednici s Ugarskom 1102 – 1526. godine.” U Hrvatsko-mađarski odnosi 1102. – 1918., ur. Milan Kruhek, 27 – 37. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2004.
  • Sekulić 1990: Sekulić, Ante. „Senjanin Nikola Jurišić i obrana Kisega 1532.“ Senjski zbornik 17 (1990): 15 – 24.
  • Simoniti 1991: Simoniti, Vasko. Vojaška organizacija na Slovenskem v 16. stoletju. Ljubljana: Matica Slovenska, 1991.
  • Slukan Altić 2003: Slukan Altić, Mirela. Povijesna kartografija: kartografski izvori u povijesnim znanostima. Samobor: Meridijani, 2003.
  • Szabo 1920: Szabo, Gjuro. Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagrebu: Matica hrvatska, 1920.
  • Štefanec 2005: Štefanec, Nataša. „Demographic Changes on the Habsburg-Ottoman Border in Slavonia, c. 1570-1640.” U: Das Osmanische Reich und die Habsburgermonarchie: Akten des internationalen Kongresses zum 150-jährigen Bestehen des Instituts für Österreichische Geschichtsforschung, Wien, 22.-25. September 2004, ur. Kurz von Marlene et al., 551 – 578. Wien, München: Oldenbourg, 2005.
  • Štefanec 2009: Štefanec, Nataša. Muster liste: popratni komentari i objašnjenja. http://www.ffzg.unizg.hr/pov/zavod/demografija/?q=node/9 (pristup 10. 5. 2019).
  • Štefanec 2011: Štefanec, Nataša. Država ili ne: ustroj Vojne krajine 1578. godine i hrvatsko-slavonski staleži u regionalnoj obrani i politici. Zagreb: Srednja Europa, 2011.
  • Štefanec 2014: Štefanec, Nataša. „Osmanski zapovjednici i struktura osmanske i habsburške vojske na hrvatskom dijelu krajišta (prema špijunskim izvještajima iz 1570-ih).” U Ascendere historiam: Zbornik u čast Milana Kruheka, ur. Marija Karbić et al., 209 – 227. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2014.
  • Tracy 2016: Tracy, James D. Balkan Wars – Habsburg Croatia, Ottoman Bosnia, and Venetian Dalmatia, 1499 – 1617. Lanham, Boulder, New York, London: Rowman & Littlefield, 2016.
  • Vrandečić i Bertoša 2007: Vrandečić, Josip, Miroslav Bertoša. Dalmacija, Dubrovnik i Istra u ranome novom vijeku. Zagreb: Leykam International, 2007.
  • Zöllner i Schüssel 1997: Zöllner, Erich, Therese Schüssel. Povijest Austrije. Preveli Vlatka-Ana Dujić, Sonja Ledinčić. Zagreb: Barbat, 1997.